KOLUMNA
Nakon 25 godina akumulacije kapitala,
privatizacijske pljačke, poreskih eksperimenata, rastuće nejednakosti i
siromaštva, naše društvo je zrelo za propitivanje potpuno drugačije raspodjele
bogatstva
Piše: Adisa Omerbegović Arapović, thebosniatimes.ba
Početak februara obilježilo je povećanje
troškova goriva usljed povećanja posebnih poreza kroz uvođenje dodatnih
putarina na gorivo. Čini se da je ovo bio nužan potez kako bi se sprječio
finansijski kolaps zbog nedostatka novca u javnim budžetima, ali i za saniranje
lošeg kreditnog rejtinga cestovnih kompanija u BiH. Time bi se otklonila
prepreka za dodatno kreditno zaduženje za finansiranje gradnje infrastrukture
koja je gotovo potpuno zaustavljena pod aktuelnim vladama.
Poreska politika s ljudskim licem
Naspram toga je očigledni efekat dodatnog
tereta na novčanike građana, makar u cijeni goriva, čak i kada druga dobra ne
bi poskupjela, iako je cijena energenta ipak veoma bitan ulazni faktor u cijeni
mnogih dobara. Vlast je, nažalost, u posljednjih par godina napravila dosta
štete po životni standard građana, nije iskoristila raspoložive mehanizme u koje
su se premijeri, ministri i savjetnici kleli, a to je famozni neutralni
fiskalni efekat, ali ne na vladine prihode, nego na potražnju. Da ne govorimo
da je dosta farse o neutralnom efektu, kada je potrebno kreirati pozitivne
efekte na potražnju kroz drugačiju poresku politiku i osigurati veće poreske
prihode usljed povećane ekonomske aktivnosti i većeg obima poreske osnovice,
uprkos nižim poreskim stopama. Pojednostavljeno, to znači da bez obzira na nova
poreska opterećenja, druge vladine mjere trebaju donijeti korist građanima, pa
životni standard ne bi bio pogoršan, a potražnja za dobrima umanjena. No, to se
nije desilo.
Nakon 25 godina akumulacije kapitala,
privatizacijske pljačke, poreskih eksperimenata, rastuće nejednakosti i
siromaštva, naše društvo je zrelo za propitivanje potpuno drugačije raspodjele
bogatstva. Elementarno pitanje glasi:
može li se prikupljanjem iste sume poreskih prihoda, teret finansiranja države
rasporediti pravednije, a raspodjela blagostanja ravnomjernije?! Može li
ekonomski razvoj društva kroz privatnu inicijativu povećati životni standard
onih koji imaju najmanje, jer su žrtve loše vođene tranzicije i vrlo loše
vođene države, kroz dvije dekade potrošene na iscrpljivanje društvenog
bogatstva za interese nekolicine stranačkih štetočina, s njima povezanih
tajkuna i oligarha, te probrane čete podobnih mediokriteta – rukovodilaca u
javnom sektoru?!
Čitajući širu perspektivu, dodatnim nametanjem
poreskog pritiska na građane, ne smije se nastaviti s produbljivanjem
socijalnog jaza, širenjem siromaštva i sakaćenjem prilika za razvoj društva.
Zvanično, svaki peti naš sugrađanin je vrlo siromašan, što znači ugroženost do
fizičke egzistencije, a duhovna, kulturna i obrazovna egzistencija gotovo svih
nas napregnuta je do tačke pucanja. Društvo u kojem se jednako oporezuje hljeb,
lijekovi, dječija hrana, udžbenici i knjige, s jedne, i luksuzna vozila, vile,
skupocjeni nakit ili skupocjena odjeća, s druge strane, ne može računati ni na
kakav osim na rast nepravde, siromaštva i klasne netrpeljivosti.
Zadatak države je zaštita i solidarnost sa
slabima, umanjivanje nejednakosti i veličanje jednakih šansi za svakog svog
građanina, a jednake šanse počinju s jednakim pravom i jednakim mogućnostima na
obrazovanje i na znanje. Ukoliko uzmemo za primjer poresku politiku Evropske
unije (EU), iskazanu kroz EU direktive (VAT Directive 2006/112/EC) te prakse
zemalja članica EU, prostor za djelovanje može se pronaći u diferenciranoj
stopi poreza na dodanu vrijednost (PDV, eng.=VAT). Taj indirektni porez, koji
se u BiH ubire po stopi od 17% pri kupovini svih proizvoda i usluga, u većini
zemalja EU sadrži i značajno umanjene stope (niže od 5%) na prehrambene
proizvode, knjige, novine, lijekove, vodu, medicinsku opremu, kulturne
sadržaje, ali i repromaterijal za poljoprivredu. ‘Reformske’ vlade u BiH, ovim
hrabrim potezom „poreske politike s ljudskim licem“ pokazale bi istinsku
spremnost na vlasništvo nad reformama, zatim na prvu veliku poslijeratnu
politiku pravednije i progresivnije redistribucje društvenog bogatstva, te
konačno dokazale snagu države da administrira suštinsku poresku reformu, koju
nam niko nije nametnuo i koja je stoga, autentična, domaća, državnička,
patriotska, u službi javnog interesa i potreba građana, a ne bilo kakvih
mentora, kreditora, tajkuna i drugih parazita nakačenih na režim slijepe
servilnosti, kriminalne partitokratije i koruptivnog klijentelizma.
U digitalnom dobu, argument manjka sposobnosti
države da administrira diferenciranu stopu PDV-a više ne može proći, jer zašto
onda plaćamo neviđeno glomaznu administraciju, na šta svake godine bacamo
milione, finansirajući „softvere, licence, sisteme, administratore i izgradnju
kapaciteta“ za sistem koji je i prije 11 godina bio isti? Krajnje je vrijeme da
oni koji su profitirali iz divlje tranzicije i kriminalne privatizacije plate
više poreza kada, na primjer, kupuju Porche, Rolex ili Pradu, kako bi statusnim
simbolima popunili druge praznine, uživajući u nepošteno stečenom luksuzu. A da
oni koji su zbog te iste tranzicije preuranjeno otjerani u grob ili u bolest,
otjerani iz države, na biroe, štrajkove glađu i život nedostojan čovjeka, a
posebno oni koji su gladni znanja i časti, više ne finansiraju nepravdu
plaćajući državi kao i ovi prvi. Ako stremimo vrijednostima evropske porodice država,
zašto ne stremimo i društvenim pravilima koja tamo vladaju – na primjer
besplatnom znanju i besplatnoj pravednosti?
Tajkunska buržoazija
Dakle, različitim tretmanom različitih
kategorija ljudi, proizvoda i usluga, podstiče se društvena pravednost,
inaugurira odgovorna regulacija društvenih odnosa, te šalje poruka o odgovornom
regulatoru tj. državi. Socijalne razlike u našoj zemlji su prevelike i dalje
rastu, a poreska politika odbija koristiti alate koji bi pomogli u njihovom
prevladavanju, što je jedan od ultimativnih ciljeva svakog stabilnog i
pravednog društva. Nemam ništa protiv da pošteno zarađeno bogatstvo donese
svakojake blagodeti njegovom vlasniku, jer je to njegovo pravo i sloboda,
zagarantovana i Božijim i svjetovnim zakonom, ali je jednako i sveta i
svjetovna obaveza da oni koji imaju više, zajednici daju više, na primjer,
dajući više poreza.
Ova odluka je dio normativne ekonomije, u
kojoj je važno šta društvo i njegova vladajuća elita vide kao ideal, kakvu
zajednicu grade za svoje potomke. U normativnoj ekonomiji nema ispravnog ili
pogrešnog argumenta. Znam za slučajeve da tajkunska buržoazija svojoj djeci
kupuje luksuzne automobile izbjegavajući platiti porez, tako što lažiraju
status ratnog vojnog invalida ili ga “kupuju“ na crnom tržištu od onih koji su
prisiljeni prodavati svoju žrtvu i svoje dostojanstvo upravo onima koji su ih
do takvog dna doveli. Umjesto toga, želim živjeti i djecu dizati u državi gdje
je to nemoguće uraditi i gdje će tajkuni, ukoliko baš moraju, voziti, oblačiti
ili se kititi (israf haram) perjem na koje će platiti mnogo veći porez od onog
na „obične“ i ogromnoj većini populacije jedino dostupne proizvode. Ako su
napredne države dokazale da je PDV regresivan, tj. više opterećuje one koji
imaju manje primanja tj. siromašniji sloj stanovništva, potrebno je aplicirati
diferencirane poreske stope. Nužno je razumjeti da nije isto biti bogat i
siromašan kada je plaćanje poreza u pitanju. Potrošačka korpa onih koji imaju
manje treba biti opterećena manje i kada je PDV u pitanju. PDV je nepravedan
porez ukoliko ga plaća onaj ko nema dovoljno da izdržava porodicu, kada plaća
knjige, obrazovanje, zdravlje, hranu, vodu. Ono što je od generacijskog
razvojnog značaja ne smije biti površno i periferno tretirano, a država ne smije
biti sebična kada je znanje, zdravlje i sigurnost u pitanju. Zato porez na
knjige, na lijekove i hranu mora biti šansa za prosperitet, a ne razlog
propadanja.
(TBT)
