KOLUMNA
Prisustvovao sam godišnjoj konferenciji
Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu u Švicarskoj – gdje se takozvane globalne
elite sastaju da raspravljaju o svjetskim problemima još od 1995.
Piše: Joseph E. Stiglitz, thebosniatimes.ba
Svijet muče gotovo nerješivi problemi.
Nejednakost je u porastu, naročito u zemljama sa naprednom ekonomijom.
Digitalna revolucija, uprkos svom potencijalu, sobom nosi i ozbiljne rizike po ugrožavanje
privatnosti, bezbjednosti, poslova i demokratije – što su izazovi koji su
ujedinjeni sa rastućim monopolom moći nekoliko američkih i kineskih giganata,
uključujući Facebook i Google. Klimatske promjene su prerasle u egzistencijalnu
prijetnju cijeloj globalnoj ekonomiji kakvu poznajemo.
Možda su od ovih problema, međutim, još
depresivniji odgovori na njih. Sigurno je da, u Davosu, direktori iz cijelog svijeta
većinu svojih govora započinju ističući važnost vrijednosti. Njihove aktivnosti
su, kako tvrde, usmjerene ne samo na povećanje profita za vlasnike dionica,
nego i na kreiranje bolje budućnosti za njihove radnike, zajednice u kojima oni
rade i svijet u cjelini. Čak su verbalno spremni i da odgovore na rizike koje
nose klimatske promjene i nejednakost.
Ali, nakon njihovih govora ove godine, svaka
preostala iluzija da su vrijednosti ono što motiviše direktore u Davosu je
raspršena. Rizik koji njih izgleda najviše zabrinjava je populistička reakcija
protiv takve vrste globalizacije kakvu su oni oblikovali – i od koje su imali
neizmjernu korist. Ne iznenađuje to što ove ekonomske elite jedva da poimaju do
koje mjere je taj sistem iznevjerio velike dijelove populacije u Evropi i
Sjedinjenim Državama, učinivši da stvarni prihodi domaćinstava stagniraju i
prihodi radnika znatno opadaju. U SAD, očekivani životni vijek je manji već
drugu godinu za redom; među onima koji imaju samo srednjoškolsko obrazovanje,
njegovo smanjenje traje mnogo duže.
Ni jedan od američkih direktora čiji sam govor
slušao (ili o kojem sam nešto čuo) nije spomenuo netrpeljivost, mizoginiju ili
rasizam predsjednika Donalda Trumpa, koji je prisustvovao događaju. Ni jedan
nije spomenuo nemilosrdni tok neukih izjava, otvorenih laži i naglih postupaka
koji su podrili ugled američkog predsjednika – a samim tim i SAD – u svijetu.
Niko nije spomenuo napuštanje sistema za utvrđivanje istine, i istine same po
sebi.
Zaista, niko od američkih korporativnih titana
nije spomenuo redukcije koje je administracija uvela na finansiranje nauke,
koja je tako važna za jačanje komparativne prednosti američke ekonomije i
podršku porastu životnog standarda Amerikanaca. Ni jedan nije spomenuo to što
Trumpova administracija odbacuje međunarodne institucije, niti napade na domaće
medije i pravosuđe – što se može smatrati za napad na sistem kočnica i
ravnoteža koji podupire američku demokratiju.
Ne, direktori u Davosu su oblizivali usne zbog
zakona o poreskim olakšicama koji su Trump i republikanci u Kongresu nedavno
odobrili, a koji će donijeti stotine milijardi dolara velikim korporacijama i
bogatim ljudima koji ih poseduju i vode – ljudima kao što je sam Trump. Oni
nisu zabrinuti zbog činjenice da će isti taj zakon, kada bude u potpunosti primijenjivan,
dovesti do povećanja poreza za najveći dio srednje klase – grupe čija se
bogatstva smanjuju posljednjih tridesetak godina.
Čak i u njihovom suženom materijalističkom svijetu,
u kojem je rast važniji od svega, Trumpov poreski zakon nije vrijedan proslave.
Na kraju krajeva, on će umanjiti poreze na spekulacije nekretninama – što je
aktivnost koja nigdje nije dovela do održivog razvoja, ali je svuda doprinijela
povećanju nejednakosti. Zakon također nameće poreze za univerzitete kao što su
Harvard i Princeton – koji su izvori mnogobrojnih važnih ideja i inovacija – i ovest
će do niže javne potrošnje na lokalnom nivou u dijelovima zemlje koji su
napredovali, upravo zato što je investicije u obrazovanje i infrastrukturu
učinio javnim. Trumpova administracija je očito voljna da ignoriše očiglednu
činjenicu da su, u 21. vijeku, za uspjeh neophodne veće investicije u obrazovanje.
Čini se da su za direktore u Davosu poreske
olakšice za bogataše i njihove korporacije, zajedno sa deregulacijom, odgovor
na probleme svake zemlje. Oni tvrde da će takozvana „ekonomija kapanja“, na
kraju, dovesti do toga da cijela populacija ekonomski prosperira. A
dobrodušnost direktora je izgleda sve što je potrebno da se osigura zaštita
životne sredine, čak i bez odgovarajućih propisa.
Pa ipak, pouke koje nam je donela historija su
sasvim jasne. „Ekonomija kapanja“ na funkcioniše. A jedan od ključnih razloga
što je naša životna sredina u tako neizvjesnoj situaciji je to što se
korporacije, same za sebe, nisu pridržavale svoje društvene odgovornosti. Bez
nametanja efikasnih propisa i prave cijene koju treba platiti za zagađivanje,
ne postoji ni jedan razlog da vjerujemo da će se oni ponašati drugačije nego do
sada.
Direktori u Davosu su bili euforični zbog
rasta i povećanja njihovih profita i kompenzacije. Ekonomisti su ih podsjetili
da taj rast nije održiv i da nikada nije bio inkluzivan. Ali takvi argumenti
imaju malo uticaja u svijetu u kojem caruje materijalizam.
Zato zaboravite na izlizanu priču o vrijednostima
koju su direktori recitovali u uvodnom djelu svojih govora. Možda im nedostaje
iskrenost koju je imao Michael Douglas u filmu Wall Street iz 1987, ali poruka
se nije promijenila: „pohlepa je dobra“. Deprimira me to što, iako je poruka
očigledno lažna, mnogi koji imaju moć vjeruju da je istinita.
/Autor je dobitnik Nobelove nagrade za
ekonomiju/
(TBT, Project Syndicate)
