KOLUMNA
Pismenost je važna zato što književnost jeste uputstvo za
upotrebu. Najbolji priručnik koji imamo.
Piše: Ursula K. Le Guin, thebosniatimes.ba
Jedan pjesnik je imenovan za ambasadora. Jedan dramski pisac
je izabran za predsjednika. Građevinski radnici stoje u redu zajedno s
kancelarijskim šefovima da bi kupili novi roman. Odrasli traže moralno vodstvo
i intelektualni izazov u pričama o majmunima ratnicima, jednookim divovima i
ludim vitezovima koji ratuju s vjetrenjačama. Smatra se da je pismenost početak
a ne kraj…
… Možda u nekoj drugoj zemlji, ali ne u ovoj. U Americi se
imaginacija shvata kao nešto što može poslužiti kada se pokvari televizor.
Poezija i dramski komadi nemaju veze s praktičnom politikom. Romani su za
studente, domaćice i druge ljude koji ne rade. Bajke su za djecu i primitivne
narode. Pismenost je potrebna zato da bismo mogli čitati uputstva za upotrebu.
Ja mislim da je uobrazilja najkorisniji alat kojim ljudska
vrsta raspolaže. Važniji od našeg naspramnog palca na ruci. Mogu da zamislim
život bez oba palca, ali ne i bez imaginacije.
Čujem glasove odobravanja. „Da, da!“, viču oni –
„stvaralačka uobrazilja je izvanredno korisna za biznis! Cijenimo kreativnost,
čak je i nagrađujemo!“ Na tržištu riječ kreativnost danas označava proizvođenje
ideja koje sa mogu primijeniti u praktičnim strategijama uvećavanja profita.
Izvitoperavanje njenog značenja traje tako dugo da ta riječ teško može pasti na
niže grane. Više je ne upotrebljavam; prepuštam je kapitalistima i profesorima
da je zloupotrebljavaju do mile volje. Ali imaginaciju ne dam.
Imaginacija nije sredstvo za sticanje novca. Nema je u riječniku
pravljenja profita. Ona nije oružje, mada su iz nje potekla sva oružja i mada
od nje zavisi njihova upotreba ili neupotreba, što, uostalom, važi i za sve
drugi alatke i njihove upotrebe. Uobrazilja je fundamentalni način mišljenja,
suštinsko sredstvo postajanja i ostajanja ljudskim bićem. Ona je alat uma.
Zato moramo naučiti da je koristimo. Djeca imaju imaginaciju
kao što imaju tijelo, intelekt, jezičku sposobnost: sve ono što ima suštinski
značaj za njihovu ljudskost i što treba da nauče koristiti, i to dobro. Učenje,
obuka i praksa otpočinju u djetinjstvu i treba da se nastave kroz cijeli život.
Mladim ljudskim bićima je potrebno da vježbaju uobrazilju kao i sve druge važne
životne vještine, tjelesne i mentalne, koje su im neophodne za rast, zdravlje,
sposobnost i radost. Ta potreba postoji sve dok je um živ.
Kada djecu podstiču da slušaju i uče književnost svog naroda
ili, u pisanim kulturama, da je čitaju i razumiju, njihova uobrazilja dobija
ogroman dio vežbe koja joj je potrebna.
Ništa drugo ne može tako dobro poslužiti, čak ni druge umjetnosti.
Mi smo brbljiva vrsta. Riječi su krila na kojima lete i intelekt i imaginacija.
Muzika, ples, likovne umjetnosti i sve vrste zanata imaju ključni značaj za
ljudski razvoj i blagostanje, i uvijek je korisno savladati neku umjetnost ili
veštinu; ali za obučavanje uma da se odlepi od neposredne stvarnosti i da joj
se vrati obogaćen novim razumijevanjem i novom snagom nema ničeg boljeg od pjesme
i priče.
Pomoću priče svaka kultura samu sebe definira i uči svoju djecu
kako da budu ljudi i pripadnici svog naroda – Hmong, !Kung, Kvečua, Francuz,
Kalifornjanin… Mi smo oni koji su stigli u Četvrti svijet… Mi smo nacija
Jovanke Orleanke… Mi smo sinovi Sunca… Mi smo došli iz mora… Mi smo narod koji
živi u središtu svijeta.
Narod koji ne živi u središtu svijeta, onako kako su to
definirali i opisali pesnici i pripovjedači, ne osjeća se dobro. Središte svijeta
je tu gdje ti živiš. Tu gdje možeš disati. Tu gde znaš kako se šta radi, kako
se šta ispravno, dobro radi.
Dijete koje ne zna gdje je središte – gdje je dom, šta je
dom – vrlo se loše osjeća.
Dom nisu mama i tata, i seka, i bata. Dom nije ono mjesto gdje
ti uvijek otvaraju vrata. To uopće nije mjesto. Dom je nešto imaginarno.
Dom nastaje kad ga zamisliš. On je stvaran, stvarniji od
bilo kog drugog mjesta, ali ne možeš do njega doći ako ti tvoji – ko god oni bili
– ne pokažu kako da ga zamisliš. Oni ne moraju biti tvoja rodbina. Oni možda
nikad nisu govorili tvoj jezik. Možda su mrtvi već hiljadu godina. Možda su
samo riječi odštampane na papiru, aveti glasova, sjenke umova. Ali oni mogu da
ti pokažu put do kuće. Oni su tvoja ljudska zajednica.
Svako mora naučiti kako da zamisli svoj život, da ga
izmisli, da ga predstavi u uobrazilji. Potrebno je da nas neko pouči tim vještinama;
potrebni su nam vodiči da nam pokažu kako se to radi. Inače će naše živote
zamišljati drugi ljudi.
Ljudi su se uvijek okupljali u grupe da bi zajedno
zamišljali najbolji život i pomagali jedni drugima da ga ostvare. Najvažniji
zadatak ljudske zajednice je da obijezbedi saglasnost o tome šta nam je
potrebno, kakav je život vrijedan življenja, šta želimo da naša djeca uče, kao
i da nam omogući suradnju u učenju i poučavanju kako bismo mogli da idemo putem
koji smatramo najboljim.
Male zajednice sa snažnom tradicijom obično nedvosmisleno
znaju kojim putem žele ići, i njihovi pripadnici vješto prenose to znanje. Ali
tradicija može kristalizirati uobrazilju do te mjere da je pretvori u okoštalu
dogmu i zabrani nove ideje. Veće zajednice kao što su gradovi otvaraju ljudima
prostor da zamišljaju alternative, da uče od ljudi različitih tradicija i da izume
sopstvene načine života.
Ali kako ima sve više alternativa, oni koji preuzimaju
zadatak poučavanja nailaze na slabašan društveni i moralni konsenzus o tome šta
treba da poučavaju – šta nam je potrebno, kakav bi život trebalo da bude. U
naše doba velikih populacija, stalno izloženih reproduciranim glasovima,
slikama i riječima u službi komercijalnog i političkog profita, ima suviše
ljudi koji žele i mogu da nas zamisle, prisvoje, oblikuju i kontroliraju pomoću
zavodljivih i moćnih medija. Ne možemo očekivati da dijete sâmo prokrči put
kroz tu džunglu.
U stvari, niko ne može sam mnogo uraditi.
Djetetu je potrebno, svima nam je potrebno da nađemo druge
ljude koji su zamislili život tako da to za nas ima smisla i da nam dopušta izvjesnu
slobodu – i da te ljude slušamo. Ne da ih pasivno slušamo, već da ih čujemo.
Slušanje je zajednički čin koji zahteva prostor, vrijeme i
pažnju.
Čitanje je sredstvo slušanja.
Čitanje nije tako pasivno kao slušanje i gledanje. To je
radnja: nešto što radiš. Čitaš svojim tempom, sopstvenom brzinom; nema
neprestane, nesuvisle, brbljive, bučne jurnjave i graje medija. Primaš ono što
želiš primiti, ne ono čime te salijeću tako brzo, snažno i glasno da se ne
možeš odbraniti. Kada čitaš priču, nešto ti se govori, ali ti se ništa ne prodaje.
I mada smo obično sami kad čitamo, povezani smo s drugim umovima. Niko nam ne
ispira mozak, ne vrbuje nas i ne iskorištava; udruženi smo činom imaginacije.
Ne vidim zašto mediji ne bi stvorili sličnu zajednicu
komunikacije, onako kao što je to često uspijevalo pozorištu u nekadašnjim
društvima, ali očigledno je da oni to ne čine. Toliko su u vlasti reklamiranja
i profitiranja da i najbolji ljudi koji u njima rade, pravi umjetnici, čak i
ako su odoljeli pritisku da se prodaju, bivaju udavljeni beskrajnom jurnjavom
za nečim novim, preduzetničkom gramzivošću.
Najveći dio književnosti i dalje odolijeva vrbovanju prosto
zato što su te knjige napisali ljudi koji više nisu živi, koji po definiciji
nisu gramzivi.
A mnoge žive pjesnike i romanopisce, mada njihovi izdavači sijeku
vene za bestselerom, i dalje manje motiviše želja za zaradom, a više želja da
rade ono što bi vjerovatno radili besplatno kada ne bi morali zarađivati, to
jest da upražnjavaju svoju umjetnost – da nešto naprave dobro, baš kako treba.
U poređenju s drugim stvarima knjige su, začudo, i dalje poštene i pouzdane.
Naravno, to ne moraju biti „knjige“, ne mora biti mastilo na
hartiji, već može biti treperenje elektronike na dlanu. Nesuvislo i
komercijalizirano, crvotočno od pornografije, reklame i blebetanja, elektronsko
izdavaštvo onima koji čitaju ipak nudi snažno novo sredstvo aktivne zajednice.
Nije važna tehnologija. Važne su riječi. Dijeljenje reči. Pokretanje uobrazilje
čitanjem riječi.
Pismenost je važna zato što književnost jeste uputstvo za upotrebu.
Najbolji priručnik koji imamo. Najkorisniji vodič za zemlju u koju smo došli
kao posjetioci, za život.
/Iz knjige “Words Are My Matter: Writings About Life and
Books, 2000-2016 / Riječi su moja stvar: Zapisi o životu i knjigama,
2000-2016”./
(TBT, Peščanik.net, Prevela Slavica Miletić)