KOLUMNA
Željko Komšić je svojom kandidaturom višestruko učinio
uslugu SDA-u, ali je zato učinio medvjeđu uslugu Bošnjacima!
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Obznanjivanjem svoje kandidature za hrvatskog člana
Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Željko Komšić je postao vijest dana,
mjeseca, a možda i godine. Ovaj vrlo popularni političar u Sarajevu, tako je sebi
priskrbio medijsku pažnju i odličan start za utrku na veoma pretrpanoj stazi na
kojoj će se utrkivati, a više naguravati bar pet-šest političkih kapitalaca poput
Milorada Dodika, Dragana Čovića, Mladena Ivanića, Šefika Džaferovića, Fahrudina
Radončića, a možda i Harisa Silajdžića, Zlatka Lagumdžije, Mirka Šarovića, itd.
Stiropor ideologija
Doduše, Komšić će trčati u stazi među kandidatima sa
bošnjačkim dresovima, a prolazno vrijeme će mu se mjeriti sa vremenom Dragana
Čovića. Tako da će on ponajviše smetati Radončiću i eventulano Silajdžiću, što
će jako dobro doći sporom i sklerotičnom Džaferoviću.
No, ima još nekoliko stvari ili uvjeta od kojih zavisi da li
će nestrpljivi Komšić uopće trčati ovu utrku. Pitanje forme Izbornog zakona još
nije riješeno, a na tome se radi svakodnevno. Moguće je, na primjer, da bude
usvojen Izborni zakon po kojem uopće neće biti utrke i da se budući članovi
Predsjedništva Bosne i Hercegovine budu birali u parlamentu, Domu naroda ili Predstavničkom
domu. Tako Komšićeva kandidatura još visi u zraku, a on je izišao na stazu,
možda, u pogrešnom dresu.
Bez obzira kako će se riješiti pitanje Izbornog zakona i da
li će Komšić trčati toliko željenu utrku, on je ovim činom rekao sve o sebi kao
političaru. I to se može sažeti u dvije fraze koje ga “krase” kao političara;
osim što ima “kratak fitilj”, Komšić je i “kratke pameti!” Svojim hirovitim
istupanjem iz SDP-a, a potom ishitrenim ulaskom u koaliciju sa SDA-om, zbog načina na koji je to činio priskrbio je
sebi opravdan epitet političara sa “kratkim fitiljem.” Jer nije se ovdje radilo
ni o kakvom političkom i ideološkom sukobu sa SDP-om ili sa SDA-om, već o personalnom
sukobu sa Zlatkom Lagumdžijom i Bakirom Izetbegovićem.
Svu svoju političku filozofiju, da ne kažem, mudrost, Komšić
je pokazao stvarajući sopstvenu stranku Demokratsku frontu (DF) sa vrlo živopisnim
profilima i karakterima ljudi poput Munira Alibabića Munje, Sifeta Podžića, pa
i Zlatka Miletića i Bakira Alispahića iz vojno-policijskog ešalona, do mlađih i
dosta drčnih političara poput Emira Suljagića, Reufa Bajrovića, Gorana
Kovačevića itd. Treba li podsjećati gdje
su mu danas ti ljudi?!
Pa i sama stranka djeluje kao da ima neku vrstu stiropor ideologije jer se pokazala bezidejnom i dezorijentiranom bez obzira što se
svrstava u lijevo-građansku opciju.
Tek kad se Komšić bio malo spametovao primakao se SDP-u,
odnosno novom lideru ove stranke Nerminu Nikšiću zagovarajući ujedinjenje
ljevice. Ta ideja ujedinjenja opozicije, čiju bi okosnicu sačinjavale lijeve
stranke, bila je ulila nadu da bi opozicija konačno mogla uzdrmati neprikosnovenu
vlast SDA na predstojećim izborima.
Ovim je potezom Komšić definitivno minirao i ideju o
ujedinjenju bar ljevice u obračunu sa nadmoćnim SDA-om. E, sad je pitanje da li
je ovako iznenadnu odluku Komšić donio nakon intervjua novog šefa izbornog
štaba SBB-a Adisa Arapovića u kojem je rekao kako nije dobro da Bošnjaci
Hrvatima biraju člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. U tom slučaju krivca
za razvaljivanje potencijalne opozicione koalicije (SDP, DF, SBB) trebalo bi
potražiti u SBB-u. I da jeste to razlog Komšićevoj odluci, suviše je minoran u
odnosu na važnost same odluke. Radi se samo o jednom mišljenju, a ne o
stranačkom stavu ili odluci! Na koncu takvo mišljenje je dosta rasprostranjeno
među Bošnjacima jer se radi o klasičnoj zloupotrebi Dejtonskog sporazuma.
Zbog toga se može smatrati da je Komšić ovim potezom
višestruko učinio uslugu SDA-u i veliko je pitanje da li je to iskoordinirao sa
samim Izetbegovićem. Ali je zato učinio i medvjeđu uslugu Bošnjacima.
Komšićev glavni motiv utrke je mržnja prema HDZ-u, odnosno
samom Draganu Čoviću, što korespondira sa općim raspoloženjem Bošnjaka, i on na
tome i bazira svoju pretpostavku o pobjedi kakvu je već jednom ostvario. Ali to
je iracionalan motiv i stoga je nedopustivo upuštati se u takvu avanturu
političke kampanje koja bi dodatno razbuktala negativne strasti između Bošnjaka
i Hrvata. I zato postoji nekoliko vrlo pragmatičnih razloga zbog kojih se
Komšić, bez obzira na njegovu lijepu, pri tom veoma toplu i patriotsku priču,
treba osujetiti. Čudim se da mu to nisu sugerirali međunarodni dušebrižnici
prisutni u Bosni i Hercegovini, posebno Amerikanci i Nijemci koji se svojski
trude da poprave odnose Bošnjaka i Hrvata kako bi profunkcionirala bar Federacija
BiH, dok je drugi entitet u ustavno-pravnom smislu Milorad Dodik skoro
amputirao!
Bošnjaci spaljuju iluzije?!
Komšić kao da nije gledao paradu obilježavanja Dana RS-a i
kao da nije čuo govore patrijarha Irineja i Tomislava Nikolića od kojih se
Bošnjacima ledi krv u žilama. Poslije ovih govora, Bošnjaci moraju spaliti
iluzije koje im je bio raspirio Aleksandar Vučić o dijalogu Bošnjaka i Srba.
Dok je ovakve pravoslavne crkve, vodio je patrijarh Irinej ili mitropolit
Amfilohije, svejedno, nikakav pozitivan dijalog između Srba i Bošnjaka, pa tako
ni pravoslavlja i islama, bilo u Bosni i Hercegovine, Sandžaku ili Crnoj Gori,
nije moguć. Čak nemam potrebu ni obrazlagati zbog čega sam ovako isključiv,
toliko mi se gadi prijeteća prepotentnost koju ispoljavaju pravoslavni
velikodostojnici prema islamu i Bošnjacima!
Takvu njihovu aroganciju pothranjuje činjenica da je ruski imperator
Vladimir Putin odlučio naoružati Srbe ubojitim avionima i otvoriti vojne baze u
Republici Srpskoj. To su momenti koji ukazuju da će Srbi voditi ekstremno prijeteću
i zastrašujuće pogubnu politiku generalno prema Bošnjacima sa kojima dijele najveći dio životnog prostora.
Stoga je nužno da Bošnjaci ostvare savez sa Hrvatima,
odnosno Hrvatskom, potom Crnom Gorom, pa i Albancima, kako u Albaniji tako i na
Kosovu i Makedoniji, u odbrani od Putinove invazije na Balkan.
Na međunarodnom planu Bošnjaci trebaju zadržati dobre odnose
sa Vatikanom i Njemačkom, koji sigurno nikad neće podržati Čovićev
secesionizam, potom preko Turske i Irana i još nekih zakafkaskih zemalja utjecati
na Putina da se kani opake politike prema muslimanima na Balkanu! Bez obzira na
konfuznu politiku SAD-a nakon dolaska Donalda Trumpa na vlast, Bosna i
Hercegovina će ostati vječito nacionalni interes Amerikanaca i Bošnjaci će
imati njihovu podršku u ostvarivanju ovakvih geopolitičkih saveza!
Da li ste nekad od Komšića čuli ovakva razmišljanja? Niste i
nećete ni čuti! Jer, uz sva uvažavanja njegovih patriotskih vrlina i zasluga,
nedostaje mu malo knjiga i ozbiljne političke edukacije. I on uopće nije izuzetak
u tome. Naprotiv, većina lidera pati od hronične neukosti. Tragedija je u tome
što hrmpadžiju Dodika servisiraju zloglasni pripadnici obavještajnih službi
bivše Jugoslavije, Udbe i KOS-a i
savjetuje butum srpska nacionalistička inteligencija, a sarajevski narcisoidni
lideri poput Silajdžića i Lagumdžije, pa evo i Komšića, nikad nisu marili za
stručnim timovima i savjetima eksperata. Čak su preferirali promućurne tajkune
i držali ih u svojoj blizini, a prezirali intelektualce i njihova “mudrovanja.”
Takvom ponašanju političara mora doći kraj ako se misle
ozbiljno pozabaviti napastima kakvi su Dodik i Čović.
Spadam u rijetku grupu analitičara koji smatraju da je
primarnije raditi na rušenju bošnjačkog režima, a prikladniji je termin
pobijediti SDA, nego srušiti Republiku Srpsku. Jer ovaj režim je tako nešto
obećavao svojim glasačima, a zapravo je on najviše doprinio jačanju Republike Srpske!
Promjenom vlasti/režima u Sarajevu dalo bi se podstreka nezadovoljnim masama
u Hercegovini i Banjoj Luci da sami ruše svoju vlast/režime. Tako bi bar
trebali vjerovati i raditi opozicioni lideri i kao takvi se kandidirati. Sve
drugo su floskule i trikovi za osvajanje vlasti!
(TBT)
