KOLUMNA
Jedina mogućnost za ponovno civilizovanje
društva i detoksikaciju politike leži u novom političkom pokretu koji će u ime
novog humanizma zauzdati goruću nepravdu proizvedenu klasnim ratom
Piše: Yanis Varoufakis, thebosniatimes.ba
Politička atmosfera u anglosferi prezasićena
je buržoaskim resantimanom. U SAD, takozvani liberalni establišment je duboko
uvjeren da mu je izborna pobjeda ukradena zahvaljujući pobuni „bijednika“
izmanipulisanih od strane Putinovih hakera i zakulisnim mahinacijama Facebooka.
U Britaniji, razjarena buržoazija ne može da povjeruje da je većinska podrška
napuštanju EU u korist neslavne izolacije još uvijek neokrnjena, uprkos
katastrofalno vođenom procesu pregovora o napuštanju EU.
Nudi se zapanjujuće veliki broj različitih
analiza ove situacije. Uspon militantnog parohijalizma sa obje strane Atlantika
proučava se iz svakog mogućeg ugla: psihoanalitičkog, kulturalnog,
antropološkog, estetičkog i naravno u terminima politike identiteta. Jedini
ugao koji je ostao slabo istražen jeste upravo onaj koji nudi ključ za razumijevanje
ovog procesa: neprestani klasni rat protiv siromašnih koji traje još od sredine
70-ih godina prošlog vijeka.
Dva podatka iz 2016, po pravilu ignorisana od
strane zvaničnih analitičara, govore sami za sebe. Prema podacima Federalnih
rezervi, više od polovine američkih porodica nije se kvalifikovalo za kredit
koji bi im omogućio da iznajme najjeftiniji auto na tržištu (Nisan Versa po cijeni
od 12.825 dolara). Za to vrijeme, u Ujedinjenom Kraljevstvu se preko 40%
porodica oslanjalo na kredite ili na banke hrane kako bi se prehranilo i
pokrilo najosnovnije potrebe.
Kako je odavno utvrdio William Okamski, britanski
filozof iz 14. vijeka, kada smo suočeni sa različitim objašnjenjima nekog
fenomena, treba se opredijeliti za najjednostavnije među njima koje se zasniva
na najmanjem broju pretpostavki. Čini se da uprkos svoj svojoj stručnosti
zvanični komentatori iz Britanije i SAD uporno ignorišu ovaj princip.
Nevoljni da prepoznaju rasplamsavanje klasnog
rata, oni neumorno raspredaju o teorijama zavjere i ruskom uticaju, spontanim
izlivima mizoginije, imigrantskoj plimi, usponu robotizacije itd. Iako svi ovi
strahovi u velikoj mjeri koreliraju sa militantnim parohijalizmom koji je doveo
do Trumpa i brexita, oni su direktno povezani sa dubljim uzrokom – klasnim
ratom protiv siromašnih – o kojem nam govore navedeni podaci iz Britanije i
SAD.
Tačno je da su Trumpa i Brexit podržali i neki
dobrostojeći glasači iz srednje klase. Ali dobar dio te podrške je bio zasnovan
na strahu izazvanom posmatranjem klasa neposredno ispod njihove kako padaju u
očaj i beznađe, dok je budućnost njihove sopstvene djece postajala sve
neizvesnija.
Prije 20 godina, isti ovi liberalni
komentatori su kultivisali nemogući san u kojem je globalizacija finansijskog
kapitalizma trebalo da omogući prosperitet većine. U trenutku kada je kapital u
globalnim razmjerama postajao sve koncentrisaniji i sve militantniji prema
ljudima bez finansijskih sredstava, ovi komentatori su proglašavali klasni rat
završenim. Dok je radnička klasa na svjetskom nivou postajala sve brojnija,
iako su se u anglosferi njeni poslovi i izgledi za zaposlenje smanjivali, ove
elite su se ponašale kao da je klasa po sebi passé.
Finansijski kolaps 2008. i recesija koja je
uslijedila razbili su taj san. Uprkos tome, liberali su i dalje ignorisali
neosporivu činjenicu da su gigantski gubici finansijskog sektora bili cinično
prevaljeni na grbaču radničke klase koju su oni proglasili nebitnom.
Svojom spremnošću da ignorišu sve dublje
klasne podjele i zamijene ih politikom identiteta, neosetljivom na klasne
probleme, ove elite su otrovnom populizmu isporučile poklon kakav je ovaj samo
mogao da poželi. U Britaniji se Laburistička partija (pod Tony Blairom, Gordonom
Brownom i Edwardom Milibandom) snebivala da pomene rasplamsavanje klasnog rata
protiv većine koje je uslijedilo nakon 2008. Ovo je dovelo do uspona UKIP-a, sa
njegovim bregzitovskim parohijalizmom u dijelovima zemlje koji su do tada bili
tradicionalno uporište laburista.
Uglađeno društvo nije marilo za to što postaje
lakše upisati se na Harvard ili Cambridge ako ste crni, nego siromašni. Oni su
svesno ignorisali činjenicu da politika identiteta može biti uzrok jednako
ozbiljnog razdora kao i aparthejd, ukoliko se primenjuje kao instrument za
zataškavanje klasnog sukoba.
Trump se nije suzdržavao da otvoreno progovori
o klasi i da prigrli – makar i pretvorno – one koji su previše siromašni da kupe
auto, a kamoli da pošalju svoju djecu na Harvard. Zagovornici brexita su također
prigrlili „plebs“ – sjetimo se samo Nigel Farage, lidera UKIP-a, kako pije pivo
po pubovima sa „običnim momcima“. A kada su se veliki dijelovi radničke klase
okrenuli protiv omiljenih sinova i kćeri establishmenta (Clintona, Bushova, Blairova
i Camerona) i podržali militantni parohijalizam, komentatori su za ovo okrivili
njihove zablude o kapitalizmu.
Ali nisu njihove zablude o kapitalizmu dovele
do nezadovoljstva koje je pothranilo Brexit i Trumpov uspon, već je to bilo
razočarenje politikom srednjeg puta koja je intenzivirala klasni rat protiv
radničke klase.
Trebalo je očekivati da će podrška radničke
klase naoružati Trumpa i zagovornike Brexita glasačkom snagom koja će prije ili
kasnije biti upotrebljena upravo protiv interesa radničke klase i, naravno,
protiv manjina – to je odlika populističke vlasti od 30-ih godina prošlog vijeka
do danas. Trump je tako iskoristio podršku radničke klase da uvede skandaloznu
poresku reformu, čiji je neskriveni cilj da pomogne plutokratiji, dok se
milioni Amerikanaca suočavaju sa smanjenim zdravstvenim osiguranjem, a kako
federalni deficit bude rastao, i dugoročnim povećanjem poreza.
Slično tome, britanska konzervativna vlada,
koja je javno podržavala populističke ciljeve brexita, nedavno je najavila još
jedno budžetsko smanjenje od nekoliko milijardi funti u oblastima socijalnog
osiguranja, obrazovanja i poreskih kredita za siromašne radnike.
Zvanični kreatori javnih stavova koji su s
prezirom odbacivali značaj društvene klase, doprinijeli su političkoj atmosferi
u kojoj klasna politika nikada nije bila značajnija, otrovnija i prikrivenija.
Govoreći u ime vladajuće klase sastavljene od finansijskih eksperata, bankara,
zastupnika korporacija, vlasnika medija i funkcionera krupne industrije, oni se
ponašaju kao da im je cilj da radničku klasu isporuče u prljave ruke populista
i njihovog šupljeg obećanja da će Ameriku i Britaniju načiniti „ponovo
velikom“.
Jedina mogućnost za ponovno civilizovanje društva
i detoksikaciju politike leži u novom političkom pokretu koji će u ime novog
humanizma zauzdati goruću nepravdu proizvedenu klasnim ratom. Sudeći po
surovosti sa kojom je tretirao senatora Bernieja Sandersa i laburističkog
lidera Jeremyja Corbyna, čini se da se liberalni establishment takvog pokreta
boji mnogo više nego Trumpa i brexita.
(TBT, Project Syndicate)
