GEOPOLITIKA
Sada kada je Sirija više-manje apsolvirana (tu može jedino
doći do loma među saveznicima Rusijom, Turskom i Iranom zbog tamošnjih Kurda
ili podjele svojih sfera utjecaja u toj zemlji), smatra se da bi se ISIL mogao
prebaciti u Libiju gdje je ionako situacija vrlo rovita
FOTO: Putin, Sisi (Reusters)
Rusija i Egipat potpisali su sporazum kojim se Moskvi
omogućava korištenje određenih (prema dogovoru) vojnih egipatskih aerodroma, a
egipatsko ratno zrakoplovstvo moći će, po potrebi, koristiti rusku vojnu zrakoplovnu
bazu u Hmejmimu u Siriji.
Egipat osim toga kupuje i dodatne količine ruskog
naoružanja, poput dva nosača helikoptera, a svoje će pilote moći obučavati u
Rusiji. Egipatski predsjednik Abdel Fatah al-Sisi (bivši general) njeguje vrlo
bliske odnose s Rusijom, pogotovo zbog straha od širenja IS-a na Egipat, a
Libija je označena kao mjesto odakle je Egipat ugrožen.
Prije nekoliko dana u Moskvi je pak boravio sudanski
predsjednik Omar al-Bašir s kojim je razgovarano (dogovoreno?) o ruskom vojnom
prisustvu i u toj nemirnoj afričkoj zemlji i značajnoj kupovini ruskog oružja.
Bašir je čak zatražio od Rusa pomoć, u Sudanu, protiv SAD-a. Rusija tako
dodatno utvrđuje svoj politički i vojni položaj u tom dijelu svijeta. Naime,
nakon angažmana u Siriji, gdje je praktički istisnula SAD te svom favoritu
Bašaru al-Asadu osigurala opstanak, Rusija se potvrdila kao važan pa i presudni
međunarodni igrač, bez kojeg se ne može ništa odlučiti.
Tartus u Siriji
Vladimiru Putinu takva se uloga Rusije sviđa te je odlučio
proširiti svoj utjecaj u regiji. Naime, Rusija je revitalizirala staru
sovjetsku bazu u Tartusu u Siriji, gdje je već stacionirano oko dvije tisuća
ruskih vojnih stručnjaka i specijalista, izgradila vojni aerodrom u Hmejmimu te
još dvije manje baze, Šajrat kod Homsa te al Kamišli na tromeđi Turske, Sirije
i Iraka. Sada je predsjednik Bašar al-Asad u znak zahvalnosti omogućio Rusima
da se prošire na tamošnju najveću luku Latakiju.
Njemu je posve jasno da bez Rusa ne može ostati u sedlu, a
mora iskazati i svoju dobrohotnu zahvalnost. No, kako kaže ruski vojni
analitičar Aleksandar Goljc za BBC, njemu nije jasno zašto je to Rusiji toliko
važno. On smatra sporazum s Egiptom više simboličnim nego li racionalnim. Rusija
ovim dokazuje, prvo sebi i svojoj javnosti, da se etablira u međunarodnoj
politici, ali šalje poruku i Zapadu da se neće tako lako maknuti s tog
prostora.
Sfere utjecaja
Naime, sada kada je Sirija više-manje apsolvirana (tu može
jedino doći do loma među saveznicima Rusijom, Turskom i Iranom zbog tamošnjih
Kurda ili podjele svojih sfera utjecaja u toj zemlji), smatra se da bi se ISIL
mogao prebaciti u Libiju gdje je ionako situacija vrlo rovita. Egipat je
dozvolio i ruskim lovcima, ali i bombarderima, prelijetanje i korištenje vojnih
aerodroma, a razlog bi jedino mogla biti eskalacija libijske situacije. No,
Rusija tamo podržava generala Halifa Haftara, vladara istoka zemlje, koji bi
želio postati novi Gadafi. Često ga ugošćuju u Kremlju, a Rusi ga opskrbljuju
naoružanjem ali i političkom podrškom, koja može biti ključna u borbi koja se
očekuje u toj zemlji. Ali, pitanje je koliko to rusko širenje i vojna
prisutnost može imati koristi ali i posljedica po Rusiju.
Naime, mnogi ističu da Rusija nema dovoljno razvijenu
“oceansku” flotu koja bi morala stalno boraviti u bazenu Sredozemnog mora te
nedovoljan broj prije svega kvalitetnih nosača aviona. Osim toga, ruska flota
bi mogla imati i logističke poteškoće, jer – sjetimo se – kada je nosač aviona
Admiral Kuznjecov s pratnjom plovio prema Siriji, europske mediteranske zemlje
nisu omogućile “tankanje” ruskih brodova u svojim lukama. No, Rusija je u jako
dobrim odnosima s Izraelom te se trenutno može reći da je uistinu glavni igrač
u regiji i u velikoj prednosti pred SAD-om, koji je opterećen Sjevernom
Korejom. Rusija je, naime, sklopila važne sporazume s Iranom o prelijetanju
njihova teritorija, a potpisan je i sporazum o isporuci velikih količina
oružja, između ostalog i proturaketnih sustava S 300 i SW 400 (što malo
narušava odnose s Izraelom). Te sustave od Rusije kupila je i Turska kao jedna
od ključnih članica NATO-a.
No, područje Sjeverne Afrike i Bliskog istoka nije jedino na
koje Rusija reflektira kako bi pojačala svoju političku i vojnu prisutnost.
Posebno su stoga važne ruske vojne baze u više zemalja bivšeg SSSR-a –
Bjelorusiji, Tadžikistanu, Kirgistanu, Kazahstanu te Armeniji gdje su njihove
jedinice raspoređene uzduž turske granice. Ruska vojska prisutna je na
područjima Moldavije i Gruzije, ali i na odmetnutim teritorijima tamošnjih
paradržavnih tvorevina Pridnjestrovlja te Abhazije i Južne Osetije.
Nema Boke Kotorske
U Evropi Rusija trenutnom ima bazu samo u Srbiji, u Nišu.
Rusija od Srbije već dulje vrijeme traži da se toj bazi da isti status kao što
su u toj zemlji dobili predstavnici NATO-a. Rusija se nakon “gubitka” Crne Gore
(njima su prije ulaska u NATO nudili milijardu dolara za bazu u Boki Kotorskoj)
drži Srbije, a neki njihovi vojni stručnjaci govore kako bi im “pojačana” baza
u Nišu dobro došla jer bi iz nje mogli kontrolirati američke baze na
Sredozemlju.
Osim toga, Rusi
obnavljaju bivšu sovjetsku bazu Cam Ranh u Vijetnamu te nekoliko zapuštenih
sovjetskih baza na Kubi – Lourdes, Cienfuegos, Narocco te Guanelu, ali valjda
neće biti nove krize.
(TBT, Jutarnji.hr)
