KOLUMNA
Španija je ovih dana bila na korak od vraćanja
u nepatvoreno varvarstvo kakvo podrazumijeva nacionalizam, nazadovanje u epohe
koje nam se činilo da smo prevazišli, a koje su uvijek tu, i iz sjenke prijete
da vaskrsnu mržnju i neprijateljstvo, stari fanatizam koji se krije iza svih
ubistava. Monasi možda to ne znaju, ali radeći to što rade, oni održavaju korijene
naše civilizacije u životu, brane nas od političke i moralne dezintegracije, od
povratka u primitivno divljaštvo
Piše: Mario Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
Manastir je okružen planinama i šumama koje,
sada, u jeku jeseni, ponosno prikazuju svoje bakarne i zlatne boje. Nastariji
dio te građevine, oltar, napravljen je u romaničkom stilu i potiče iz XI
soljeća, dok je ostatak crkve gotičko zdanje iz XVI stoljeća. Ta ogromna
građevina više puta je dograđivana i rušena, ali najstarije kamenje uvijek je
opstajalo i čuvalo tišinu prostora, ogromno, besmrtno.
To me najviše oduševljava, baš kao i pravilnik
Svetog Benedikta, napisan u šestom stoljeću, koji i dalje regulira rad svih
benediktinskih manastira na svijetu, pa i ovog, naravno uz odgovarajuće
prilagođavanje epohi, kao što je ukidanje tjelesnog kažnjavanja i izbacivanje
napuštene djece koju su, po svoj prilici, prihvatale srednjovjekovne zajednice.
U ovom manastiru, gdje sam proveo četiri dana, živi dvadeset jedan monah, od
kojih su se trojica tek zaredili, a to iskustvo sam priželjkivao još otkako sam
pročitao Goru sa sedam krugova Tomasa Mertona, prije mnogo godina. Opat je
zadovoljan jer su još tri buduća monaha izrazili želju da se zarede.
Kontinuitet manastira je, dakle, osiguran.
Tišina je tamo toliko intenzivna da čovjek
može da je čuje, a kada neko unutra govori, on zapravo šapuće i priča
jezgrovito, dok ga grize savjest kao da čini nešto nedolično. To što monasi
gotovo ne govore između sebe ne znači da šute. Naprotiv. Od šest ujutro do
deset uveče oni neprestano pjevaju, na latinskom, liturgijske pjesme, laude,
molitve u devet, dvanaest i tri po podne, večernje molitve u šest i devet,
prije odlaska na počinak, kao i dnevne mise, koje takođe poje, ili večernje
brojanice. Ali četvrtkom po podne imaju odmor: mogu izać u šetnju po polju,
uvijek u grupi, i međusobno da razgovaraju. U vrijeme obedovanja u trpezariji
vlada stroga tišina, a za to vrijeme jedan monah glasno čita pobožne tekstove,
životopise svetaca i religijske informacije.
Televizija i radio su zabranjeni, ali manastir
redovno dobija dva dnevna lista – nisam mogao utvrditi koja – te monasi nisu
sasvim uskraćeni za informacije o tome šta se dešava s druge strane tih visokih
zidina, među kojima su odabrali da provedu ostatak života. Međutim, stekao sam
utisak da ne pridaju previše značaja tome što se dešava napolju, odnosno u ovom
stoljeću. Kada bi im to bilo važno, vjerovatno bi im bilo teže da prihvate
život satkan od tišine, siromaštva i samoće, beskonačnih obreda i molitvi,
vremena koje ne protiče već se vrti ukrug. A ovo su vrlo ozbiljni dani za
Španiju, možda najgori u njenoj historiji, budući da je jedna separatistička
zavjera na pragu da izazove katastrofu bez presedana u najstarijem evropskom
kraljevstvu; pa ipak, ovdje, oko mene, kao da niko nije uznemiren zbog takve
perspektive. Samo na nedjeljnoj misi opat, strogim riječima, traži molitve za
Španiju i Kataloniju. (…)
(TBT, Nedeljnik)