KULTURA
Svjetsku slavu stekao je kao pisac scenarija
za višestruko nagrađivane filmove “Sjećaš li se Dolly Bell”,
“Otac na službenom putu”, “Praznik u Sarajevu”,
“Kuduz”, “Savršeni krug”, a popularnost je kroz pisanu
riječ, svoje znanje, stavove i razmišljanja, dobio i na domaćem terenu, što je
rijetkim pošlo za rukom
FOTO: Sidran (JASMIN BRUTUS)
Adbulah Sidran, pisac i akademik, zbog svoje
iskrenosti i neprestane donkihotovske borbe, stekao je armiju fanova, ali i
zakletih neprijatelja kojima ne odgovara ni on, ni njegovo kritikovanje
anomalija koje su se duboko uvukle u naše društvo. Ali to ga nije usporilo,
naprotiv, pronašao je efikasniji način, pa sada putem društvenih mreža
svakodnevno i u 73. godini podsjeća na borbe običnih ljudi. On ne dopušta, kroz
ono što piše i što javno govori, da zametnemo njihove sudbine. Sidran nas
podsjeća kako je čovjek i biće nade.
„Objavio sam knjigu “Oranja mora”
koju sam završio tekstom kojim smatram važnim, i koji odgovara na vaše pitanje:
“Odlazimo, a ne znamo šta kazati djeci”“, rekao je Sidarn u intervju
za portal Fator.ba.
„To je drama moje generacije. Ja ne mogu svom
sinu kazati s punim uvjerenjem da je to ispravno: “Sine ostani u BiH, to
je tvoj hljeb, tvoja, zemlja, tvoja domovina, tvoja sudbina. Ne želim da ideš u
svijet. Hoću da ostaneš Bosanac, Bošnjak i da se naše pleme bosansko pa i
porodično ne zatre”. Ili je pametno kazat: “Sine, pakuj se iz ovih
stopa ako želiš da opstaneš i da se naše porodično biće ne zagubi u sirotinji,
u bijedi, jadu”. Ne mogu biti pametan. Ja bih znao s nekim kompetencijama
kad bi bilo da sam mlađi, kad bi bila vlast koja to hoće. Znao bih ponešto
pametno uraditi u obrazovanju, školstvu, kulturi, to je ono što je moj život.
Sad je to pitanje za mene irelevantno, jer sam prešao u godine, pa niko
apsolutno računa ni u kom smislu da mogu biti korisni ljudi od 73 godine. A
postoje razne vrste mojih projekata koje stoje u ladicama naših političara,
načelnika, predsjednika, ovog ili onog, i u tom smislu ja mislim da još uvijek
mogu biti, i jesam korisno društveno biće. Najteži osjećaj kod starih ljudi je
osjećaj društvene nepotrebnosti. Taj osjećaj mene nije dotakao trunke jedne. Ja
ponavljam po stotinu puta, ljudi shvatite da se Sidran ne bori za živog
Sidrana, Sidran se bori za mrtvog Sidrana. Ljudi moji shvatite napokon da se
Sidran ne bavi politikom nego etikom.“
Na pitanje koga smatrate najviše odgovornim za
takvo stanje, Sidran je odgovrio: „Javnu univerztetsku zajednicu smatram veoma
odgovornom za takvo stanje u društvu, za stanje ne talasaj politike. Jer
univerzitetska zajednica broji nekoliko stotina hiljada ljudi, profesora,
nastavnika, docenata, asistenata, i to bi morala biti ogromna sila koja bi
radila demokratski legitiman pritisak na ono što su politički i društveni
faktori odlučivanja. Međutim, ona je sebe u ovom dobu tranzicije nekako ipak
ugodno smjestila. Nismo imali štrajkove univerzitetskih profesora. On skokne
jednom dva-puta sedmično na Univerzitet u Travniku, u Novom Pazaru, i dok ja
živim od 350 KM penzije, oni nikad nisu ispod desetak hiljada. A morali bi
biti, po onome što je planetarna tradicija civilizacijska, generatori
društvenog napretka pa i društvene pobune. To je nešto što je tužno, ružno kao
spoznaja. Ne žele se odreći svog komformizma u kojem žive i odlučili su da
šute, da istinu, koja je poružna po vladajuće faktore ne izgovaraju, odlučili
su da sebe nađe tu na bilo kakav način, a naravno ako je ekonomski i
finansijski sposoban, ne studiraju mu djeca ovdje, čak ih više ne šalju ni u
srednje škole. To je naša tragedija.“
(TBT)
