KOLUMNA
Decenijama stare norme pristojnosti i kolegijalnosti u
parlamentu će biti ugrožene. S obzirom na centralnu ulogu Bundestaga u
oblikovanju njemačke politike prema Evropskoj uniji, to bi moglo oslabiti mogućnost
vlade Merkelove da osigura vrstu liderstva koja je Evropi sada potrebna
Piše: Daniela Schwarzer, thebosniatimes.ba
Ishod izbora u Njemačkoj pružio je ključnu lekciju Evropskoj
uniji: čak i zemlja koja je bila kamen temeljac EU usljed krize nije imuna na
političku fragmentaciju i polarizaciju.
Iako će kancelarka Angela Merkel skoro sigurno dobiti
četvrti mandat, njena vlada će vjerovatno biti znatno slabija nego tri koje su
joj prethodile.
U Bundestagu će sada biti šest poslaničkih grupa, u
poređenju sa tri koliko je bilo u prethodnom mandatu. Kršćansko-demokratska
unija (CDU), stranka desnog centra Angele Merkel, dobila je 33 posto glasova,
što je najgori rezultat od 1949, iako je to i dalje dovoljno da im obezbijedi
najviše mjesta u parlamentu. Socijaldemokratska partija lijevog centra (SPD) –
druga po veličini stranka u Njemačkoj i dio prethodne vladajuće koalicije –
također je osvojila najmanje glasova od kraja Drugog svjetskog rata, sa samo
20,5 posto. U međuvremenu, populistička Alternativa za Njemačku (AfD) je
osvojila 12,6 posto, čime je ova antievropska, proruska i čvrsto ksenofobična
stranka postala prva krajnje desničarska stranka koja je ušla u Bundestag u
posljednjih gotovo 60 godina. A SPD je objavila da odustaje od vlasti, obećavši
da će vrijeme do narednih izbora provesti u opoziciji.
U tom kontekstu, vrlo je vjerovatno da će Njemačkom vladati
takozvana Jamajka koalicija, nazvana tako po bojama stranaka – crne CDU,
Zelenih i žutih Slobodnih demokrata (FDP) – koje će je činiti. Ali takva
koalicija će biti nestabilna, zbog različitih stavova stranaka po pitanju vanjske
politike. Slično tome, opozicija predvođena SPD-om će biti ometena dubokim podjelama.
Zapravo, nije vjerovatno da će se oni složiti oko bilo kojeg pitanja sa svojim
opozicionim kolegama iz AfD-a. SPD se ne zauzima za iste vrijednosti kao AfD,
koja je već objavila da će njen glavni cilj biti da zasipa druge stranke
populističkim i nacionalističkim izjavama. Usljed toga, decenijama stare norme
pristojnosti i kolegijalnosti u parlamentu će biti ugrožene. S obzirom na
centralnu ulogu Bundestaga u oblikovanju njemačke politike prema Evropskoj
uniji, to bi moglo oslabiti mogućnost vlade Merkelove da obezbijedi vrstu
liderstva koja je Evropi sada potrebna.
Budimo sigurni, ima i nekih dobrih vijesti. Pobjeda CDU,
koliko god slaba, pruža elemente kontinuiteta na kojima se može graditi dalje.
Brza odluka Merkelove da preuzme odgovornost za formiranje održive koalicije u
vladi znači da će njena posvećenost očuvanju EU i njena čvrsta odbrana
demokratije i zapadnih vrijednosti nastaviti da budu vodeći u kreiranju njemačke
politike. Umjerenost, stabilnost, i međunarodna otvorenost će ostati slogani Njemačke,
bez obzira koliko ružnu retoriku prosipa AfD.
Ali, kada se govori o akciji po pitanju međunarodnih
izazova, partneri Njemačke će morati da budu strpljivi. Iako se očekuje da će
Merkel blisko surađivati sa francuskim proevropskim predsjednikom Emanuelom Macronom
na formiranju novog modela EU integracija za postbrexitovsko doba, vjerovatno
je da ona to neće učiniti odmah. Samo formiranje koalicije – a posebno
konzervativno-liberalno-zelene koalicije – će trajati mjesecima. Izbori u
Donjoj Saksoniji narednog mjeseca, gdje je AfD dobila veliku podršku, dodat će
tome još jedan element neizvjesnosti. Čak i nakon tih izbora, možda neće biti
lahko da se dođe do kompromisa. Bavarska Kršćansko-socijalna unija (CSU) –
sestrinska stranka CDU – će se suočiti sa izborima sljedeće jeseni. Osjetivši
vruć dah AfD-a na svom vratu, CSU je već zaoštrio kritike prema imigracionoj
politici Angele Merkel, i vjerovatno je da će pokušati pogurati kancelarku još
više nadesno tokom naredne godine.
Možda najproblematičnije pitanje za koalicione stranke bit će
eurozona. Stavovi FDP-a i Zelenih su suprotstavljeni na tom polju, naročito
kada je riječ o udruženom upravljanju krizom, zajedničkim mehanizmima za
osiguranje i fiskalnoj politici. Ali ova borba za pronalaženje zajedničkog
jezika mogla bi da se pokaže korisnom za EU, dok njeni lideri pokušavaju da
postignu ravnotežu između odgovornosti vlada zemalja članica i institucija eurozone
koje su neophodne da bi monetarna unija efikasno funkcionirala.
Može se ispostaviti da će njemačkim koalicionim strankama –
a da ne spominjemo francusku i njemačku vladu – biti lakše da stvore novi okvir
za bilateralnu i evropsku sigurnosnu suradnju. Ankete pokazuju da zabrinutost
zbog terorizma i unutrašnje sigurnosti nadilazi strah od imigracije. Ako ovi
hitni problemi budu rješavani na evropskom nivou, kao što je Merkel nagovijestila
u svojoj pobjedničkoj izjavi, podrška Evropi bi mogla pomoći da se povrate oni
nezadovoljni glasači koji su svoje glasačke listiće namijenili AfD-u.
Kakva god da se vlada oformi u Njemačkoj u sedmicama koje
predstoje, njeni lideri će morati više da se potrude da objasne svoje političke
izbore i građanima i međunarodnim partnerima podjednako. Sa AfD-om u
Bundestagu, njemačka javnost će biti izložena radikalnijim pozicijama na polju vanjskih
poslova – od liderstva EU do odnosa sa Rusijom – nego što je to bio slučaj
generaciju unazad. Dok je njemački centar na svojoj poziciji, njegov konsenzus
će biti na probi.
/Autorica je direktorica njemačkog Savjeta za vanjske odnose
(DGAP)/
(TBT, Project Syndicate, 2017.)
