KOLUMNA
Mogu li zajednički razlozi za zabrinutost zbog američkih
politika na Bliskom istoku i kurdske državotvorne ambicije približiti Ankaru i
Teheran
Piše: Galip Dalay, thebosniatimes.ba
Tursko-iranski odnosi uvijek su prkosili svakoj generalnoj
karakterizaciji. Između ova dva susjeda nikada nije došlo do otvorenog saveza,
svađe, saradnje ili rivalstva. Njihov je odnos uvijek imao elemente svega ovoga
istovremeno. Bilo je perioda kada se činilo da njihov odnos naginje ka jednom
ili drugom, i to je izazivalo više debate, kontroverze i konfuzije o prirodi i
budućem kursu odnosa između ove dvije države.
Sada prolazimo kroz takav period. Tursko-iranski odnosi sada
se posmatraju u svjetlu saradnje, ako ne i gradnje saveza. Takva
karakterizacija je, međutim, preuranjena i predstavlja pretjerano pridavanje
značaja diplomatskoj ljubaznosti. Čini se da se u posljednje vrijeme
intenzivirala diplomatska razmjena između Ankare i Teherana. U augustu je
velika iranska vojna delegacija, s glavnokomandujućim Mohammadom Hosseinom
Bagherijem na čelu, posjetila Ankaru, gdje se susrela s turskim kolegama, kao i
s predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom. Očekuje se da će turski predsjednik
uskoro posjetiti Teheran.
Ovaj nedavni porast diplomatskih aktivnosti trebalo bi
posmatrati u kontekstu nedavnog približavanja problema i doživljaja prijetnji
na Bliskom istoku. Međutim, ne bi se trebalo tumačiti kao ništa više od tog,
jer Turska i Iran i dalje imaju različite, ako ne i sukobljene interese,
posebno u Iraku i Siriji.
Zajednički razlozi za zabrinutost
Nedavno se između Turske i Irana pojavio niz zajedničkih
razloga za zabrinutost, što je dovelo do nedavnog poboljšanja odnosa. Dva
faktora su posebno značajna. Prije svega, borba da se uspostavi regionalni
poredak nakon Arapskog proljeća proizvela je zabrinutost i u Ankari, i u
Teheranu. Najočiglednija manifestacija ove borbe bila je potpuno transparentna
tokom najnovije krize u Zaljevu. Ni Iran, ni Turska nisu posmatrali ovu krizu
kao izolirani sukob između Katara i zaljevsko-arapske koalicije.
Saudijsko-emiratsko-egipatska osovina pokušava uspostaviti
novi regionalni poredak uz podršku administracije Donalda Trumpa i Izraela, a
koji odobravaju države poput Jordana. Logični drugi član ovog saveza je
politički islam, i samim time Turska, a javno objavljeni neprijatelj je Iran.
Prema tome, ovaj novi regionalni poredak, ako bude nametnut, bio bi štetan za
interese obje ove regionalne sile.
I Turska, i Iran su se usprotivili potezima bloka
predvođenog Saudijskom Arabijom protiv Katara. Zapravo, tokom inicijalne faze
ove krize, iranski ministar vanjskih poslova Javad Zarif otišao je u rijetku
posjetu Turskoj da razgovara, između ostalog, o dešavanjima u Zaljevu. Osim
tog, borba za regionalni poredak nakon Arapskog proljeća podudarila se s još
jednom da se odredi budućnost Iraka i Sirije nakon oružane grupe Islamska
država Irak i Levant. Što ISIL gubi više teritorija, to je više rivalstava koja
isplivavaju u vezi pitanja ko će ih kontrolirati.
Dva pitanja izazivaju posebnu zabrinutost u Turskoj, i u
Iranu: nejasnost američke politike i političke ambicije Kurda. Iran zabrinuto
iščekuje da vidi da li će SAD svoju regionalnu politiku, kojom je dominirala
borba protiv ISIL-a, zamijeniti politikom koja u prvi plan stavlja borbu protiv
Irana. Tursku, pak, brine činjenica da ne može odgonetnuti do kad će SAD
podržavati Kurde u Siriji, kao i krajnji cilj ovog partnerstva u Siriji.
Obje države su, također, zabrinute zbog ukupnih ciljeva
američke politike u Siriji. Izgledi za kurdsku državu u Iraku i za autonomiju u
Siriji i potencijalni efekat koji bi to moglo imati na kurdsku populaciju u
Turskoj i Iranu izazivaju mnogo zabrinutosti u oba glavna grada. Pojavljivanje
sirijskog kurdskog bloka, predvođenog Partijom demokratske unije kao glavnog
igrača u Siriji, natjeralo je Tursku da ponovo procijeni svoju politiku u
Siriji. Prioritet Turske je da ublaži pobjede sirijskih Kurda u vezi promjene
režima u Siriji i ova nova strategija je postala najproblematičnije pitanje u
tursko-američkim odnosima.
Saradnja koja se pojavila između SAD-a i PYD-a tokom
ISIL-ove opsade sirijskog kurdskog grada Kobanija između septembra 2014. i
februara 2015. godine dobila je čvršće utemeljenje kreiranjem Demokratskih
snaga Sirije, čiji je glavni oslonac vojno krilo PYD-a, Jedinice za zaštitu naroda.
PYD, stranka koju Turska smatra partnerom Radničke partije Kurdistana i
nacionalnom prijetnjom, proširila je svoje teritorijalne dobitke, dobila
međunarodno priznanje i legitimnost i pribavila vojnu opremu i savladala vojne
vještine kao rezultat ovog partnerstva. Ankara je doživjela američku upotrebu
SDF-a kao primarne sile u borbi protiv ISIL-a čak i izvan područja s kurdskom
većinom, kao dokaz dugoročne posvećenosti Washingtona sirijskim Kurdima. Na
neki način, za Tursku se de-ISIL-izacija ovih područja pretvorila u SDF-ikaciju
ili PYD-izaciju.
Ambicije iračkih Kurda
Iran, također, brinu kurdske političke ambicije, posebno
ambicije iračkih Kurda. Nezavisnost iračkog Kurdistana umanjila bi status Iraka
– države sa šiitskom većinom- nad kojom Iran ima značajan nivo utjecaja – u
pogledu populacije, geografije, bogatstva uglijkovodikom i vodenih resursa.
Nezavisni irački Kurdistan će, također, vjerovatno biti bliži Zapadu, Turskoj,
Izraelu i, nedvojbeno, zaljevskim državama nego Iranu.
Kurdska država bi, također, mogla izazvati mnogo problema
unutar Irana. Veze iranske kurdske populacije i stranaka sa svojom iračkom
kurdskom braćom čvršće su od veza s turskim Kurdima. Osim PKK-ovog iranskog
partnera, Kurdistanske stranke slobodnog života (osnovana 2004. godine), sve
druge iranske kurdske stranke imaju duboke historijske veze s iračkim kurdskim
strankama. Zapravo, vođstvo iranskih kurdskih stranaka, Kurdistanske
demokratske stranke Irana i lijevo orijentirane Komale, živi u iračkom
Kurdistanu.
Pa ipak, ovi zajednički razlozi za zabrinutost ne postaju
zajednički interesi u tursko-iranskim odnosima. Iako su obje države zabrinute
zbog kurdske državnosti, interesi Turske leže u minimiziranju prijetnje na
relaciji PKK-PYD, dok su političke projekcije iračke Demokratske partije
Kurdistana podnošljive (iako se Ankara protivi njihovom najnovijem zahtjevu za
nezavisnost, ipak oni predstavljaju znatno manju prijetnju od autonomnog tijela
na sjeveru Sirije koje podržava PKK).
Za Iran je situacija suprotna: otcjepljenje iračkog
Kurdistana loše je za iranske politike u Iraku i Iran bi uradio sve da to
spriječi; prisustvo PKK-a i PYD-a u Siriji i Iraku, međutim, nije ništa više do
smetnja. Turska je, u skladu s kurdskom konzervativnom nacionalističkom
strujom, na čelu s KDP-om Massouda Barzanija, dok je
marksističko-nacionalistička struja, koju predvodi PKK, imala radne veze s
Iranom i njegovim saveznicima, kao što je iračka centralna Vlada sve donedavno.
To je razlog zbog kojeg Iran, uprkos zabrinutosti zbog
partnerstva PYD-a i SAD-a i teritorijalne kontrole, i dalje održava hladni mir
s ovom grupom. Odraz ove politike je da Irak i PJAK, iranski ogranak PKK-a,
održavaju primirje koje su zaključili 2011. godine.
Osim kurdskog pitanja u Iraku, Iran i Turska imaju i druge različite
interese. Ankaru uznemiruju dvostruki procesi centralizacije i sektaštva u
iračkoj državi. U principu, Ankara podržava jačanje centralne Vlade, kako bi
suzbila iredentističke težnje iračkog Kurdistana, ali to bi moglo značiti
dominaciju sektaške politike dok šiitske grupe zadržavaju veći dio državne moći
– trend koji već postoji u sigurnosnoj arhitekturi ove države.
Različiti interesi u regiji
Ovaj proces je bio u punoj snazi dok je premijer bio Nouri
al-Maliki između 2006. i 2014. godine i njegove politike je nedvojbeno umnogome
podržavao Iran. Teheran sada, također, podržava sektaške politike iračke
centralne Vlade i upotrebu šiitskih milicija u područjima koja su očišćena od
ISIL-a. Ovo sa sobom nosi rizik da se dodatno naljute saveznici Turske u Iraku
– irački suniti i KDP. Ankara i Teheran, također, imaju različite interese u
Siriji. Iako je Turska prestala pozivati na promjenu režima u Damasku, još nije
u poziciji da podrži potpunu eliminaciju opozicije. Izgleda da Iran, kao i
režim, favorizira nanošenje što je moguće veće štete opoziciji. U isto vrijeme,
Iran teži tome da uvjeri Tursku da otvori kanale s režimom, koristeći
teritorijalnu ekspanziju sirijskih Kurda kao razlog.
Na stranu principi ili normativna razmatranja, potpuna
eliminacija opozicije ili otvaranje Turske prema režimu bila bi loše za turske
interese, budući da su njene veze s opozicijom među najznačajnijim tačkama
utjecaja (bez obzira koliko brzo nestajale) koje ima u sirijskim pregovorima.
Osim ako i dok Turska ne povjeruje da uspostavlja neku ravnotežu interesa ili
utjecaja u vezi Irana i Sirije, bilo koja saradnja s istočnim susjednom će
ostati ispunjena latentnim ili očitim tenzijama i nezadovoljstvima.
Američka podrška sirijskim Kurdima je ono što primarno
motivira Tursku da traži prisnije odnose s Iranom, kao i s Rusijom. Bilo koja
promjena u američkoj politici prema sirijskim Kurdima imat će direktan utjecaj
na odnose Ankare s Teheranom. Gorivo za tursko-iransko približavanje
obezbjeđuju njihovi zajednički razlozi za zabrinutost. Pa ipak, nivo na kojem
oni mogu sarađivati ostaje uvjetovan i ograničen njihovim različitim interesima
u regiji.
(TBT, Al Jazeera)
