KOLUMNA
Što ako Sibir postane prikladniji za naseljavanje i poljoprivredu a velike
subsaharske regije postanu previše suhe za mnogobrojno tamošnje stanovništvo –
kako će se organizirati razmjena stanovništva? A što ako nova ogromna vulkanska
erupcija učini čitavo jedno ostrvo nemogućim za živjeti na njemu – gdje će se njegovi
mještani preseliti?
Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Čitajući i gledajući izvještaje o razornom djelovanju uragana
Irme ove sedmice, sjetio sam se Trisolarisa, čudnovate planete iz The
Three-Body Problem, naučno-fantastičnog remek-djela
Liu Cixina.
Naučnik je uvučen u igru virtualne stvarnosti pod nazivom
“Trotijelo” u kojoj se igrači nađu na planeti Trisolaris čija tri
sunca izlaze i zalaze u čudnim i nepredvidljivim intervalima: ponekad bude previše
daleko i užasno hladno, ponekad preblizu i nepodnošljivo vruće, a ponekad ih ne
bude duže vrijeme.
Život je stalna borba protiv očito nepredvidljivih
elemenata. Uprkos tome, igrači polahko pronađu načine za formiranje
civilizacija i pokušaj predviđanja neobičnih smjena toplote i hladnoće.
Ne pokazuju li fenomeni poput Irme da se naša Zemlja postepeno
pretvara u Trisolaris? Razorni uragani, suše i poplave – ne ukazuju li svi oni da
svjedočimo nečemu jedinog prikladnog imena “kraj prirode”?
“Prirodu” ovdje treba pojmiti u tradicionalnom smislu redovne smjene
godišnjih doba, pouzdane pozadine ljudske povijesti, nešto na šta možemo
računati da će uvijek biti tu.
Teško je jednom autsajderu zamisliti kakav je osjećaj kada ogromna
područje gusto naseljene zemlje nestaje pod vodom, tako da milioni ostanu lišeni
osnovnih ovozemaljskih pojmova: zemlja sa svojim poljima, ali i svojim
kulturnim spomenicima , više ne postoji, tako da, iako usred vode, oni su na
neki način kao ribe na suhom – kao da su okruženja koje su hiljade generacija smatrale
najočitijim temeljem njihova života počele pucati.
Slične su katastrofe, naravno, poznate vjekovima, neke čak i
od same prahistorije čovječanstva. Ono što je novo danas je da, s obzirom na to
da živimo u “iznevjerenoj” post-religijskoj eri, takve katastrofe se više
ne mogu smatrati značajnim kao dio većeg prirodnog ciklusa ili kao izraz
božanskog gnjeva.
Tako je 1906. William James opisao svoju reakciju na potres:
“Emocija se potpuno sastojala od radosti i divljenja. Radosti zbog jasnosti
koju tako apstraktna ideja kakva je “potres” može preuzeti kada se
konkretizira i prevede u praktičnu stvarnost… a divljenje zbog načina na koji
se krhka drvena kuća može održati u komadu uprkos takvom potresanju. Nisam
osjetio ni mrvu straha; to je bila čista radost i dobrodošlica.” Koliko smo
samo daleko od razbijanja samih temelja nečijeg životnog svijeta!
Priroda je sve više u metežu, ne zato što svladava naše
kognitivne sposobnosti, već prvenstveno zato što ne možemo kontrolirati posljedice
naših vlastitih intervencija – ko zna kakvi će biti krajnji ishodi našeg
biogenetskog inženjeringa ili globalnog zagrijavanja?
Iznenađenje dolazi od nas, tiče se nejasnog izgleda kako se
mi uklapamo u to sve: neprobojna mrlja na slici nije neka kozmička zagonetka
poput tajanstvene eksplozije supernove: ta mrlja smo mi, naše kolektivno
djelovanje. To je ono što nazivamo “antropocenom”: novom epohom u
životu naše planete u kojoj se mi, ljudi, više ne možemo osloniti na Zemlju kao
rezervoar spreman za apsorbiranje posljedica našeg produktivnog djelovanja.
Moramo prihvatiti da živimo na “Svemirskom brodu Zemlja”,
nadležni i odgovorni za njegove uvjete. U trenutku kada postanemo dovoljno
moćni da utječemo na najosnovnije uvjete našeg života, moramo prihvatiti da smo
tek još jedna životinjska vrsta na maloj planeti. Potreban je novi način
povezivanja s okolinom kad shvatimo slijedeće: trebamo postati skromni agenti
koji surađuju sa svojom sredinom, trajno pregovarajući o prihvatljivom nivou stabilnosti,
bez inherentne formule koja garantira našu sigurnost.
Znači li to da trebamo zauzeti odbrambeni pristup i tražiti
novu granicu, povratak (ili, radije, izum) neke nove ravnoteže? To je ono što
nam preovladavajuća ekologija nalaže, a istom zadatku teži bioetika imajući u
vidu i biotehnologiju: biotehnologija nastoji ostvariti nove mogućnosti naučnih
intervencija (genetske manipulacije, kloniranje itd.), a bioetika nastoji
nametnuti moralna ograničenja na ono što nam biotehnologija omogućava činiti.
Kao takva, bioetika nije nužna naučnoj praksi: intervenira u
ovu praksu s vana, namećući joj vanjski moral. Može se čak reći da je bioetika
izdaja ciljeva naučnog nastojanja, ciljevi koji govore: “Nemojte kompromitirati
svoju naučnu želju; neumorno slijedite njezin put “. Takvi pokušaji
ograničenja ne uspijevaju jer ignoriraju činjenicu da ne postoji objektivna
granica: otkrivamo da sam objekt – priroda – nije stabilan.
Skeptici žele istaknuti ograničenje našeg znanja o tome što
se događa u prirodi – međutim, ova granica ni na koji način ne znači da ne
smijemo pretjerivati u vezi s ekološkom prijetnjom. Naprotiv, trebamo biti još oprezniji
zbog nje jer je situacija suštinski nepredvidljiva. Novije tenzije o globalnom
zagrijavanju ne signaliziraju da stvari nisu previše ozbiljne, već da su još haotičnije
nego smo mislili i da su prirodni i društveni faktori neraskidivo povezani.
Možemo li onda upotrijebiti kapitalizam protiv ove
prijetnje? Iako kapitalizam lahko može pretvoriti ekologiju u novo polje
kapitalističkog ulaganja i konkurencije, sama priroda uključenog rizika suštinski
onemogućava tržišno rješenje – zašto?
Kapitalizam samo funkcionira u preciznim društvenim
uvjetima: podrazumijeva povjerenje u objektivizirani mehanizam tržišne
“nevidljive ruke” koja, kao svojevrsno ”lukavstvo uma”, garantira
da takmičenje pojedinačnih egoizama djeluje za opće dobro. Međutim, mi smo
usred radikalne promjene: ono što se danas nazire na horizontu je nečuvena
mogućnost da će subjektivna intervencija izazvati ekološku katastrofu, fatalnu
biogenetsku mutaciju, nuklearnu ili sličnu vojno-društveno katastrofu td. Prvi
put u ljudskoj historiji, čin jednog društveno-političkog agenta u stvarnosti
može promijeniti, i čak prekinuti, globalni historijski pa i prirodni proces.
Jean-Pierre Dupuy aludira na teoriju složenih sistema koja
pojašnjava dvije suprotne karakteristike: robustan stabilan karakter i ekstremnu
ranjivost. Ti se sistemi mogu prilagoditi velikim poremećajima, integrirati ih
i pronaći novu ravnotežu i stabilnost – do određenog praga (“kritične
tačke”) iznad kojeg mali poremećaj može uzrokovati potpunu katastrofu i
dovesti do uspostavljanja sasvim drugačijeg poretka.
Vjekovima se čovječanstvo nije moralo brinuti o utjecaju svojih
produktivnih aktivnosti na okoliš – priroda se mogla prilagoditi krčenju šuma,
upotrebi uglja i nafte itd. Međutim, ne možemo biti sigurni da se danas ne
približavamo kritičnoj tački – zaista ne možemo biti sigurni, budući da se
takve tačke mogu jasno opaziti tek retrospektivno, kada već bude kasno.
Apropos hitnosti da nešto poduzmemo u vezi s današnjom
prijetnjom različitih ekoloških katastrofa: ili ćemo ozbiljno shvatiti ovu
prijetnju i danas odlučiti činiti stvari koje će se, ako se katastrofa ne
dogodi, učiniti smiješnim; ili ništa nećemo činiti i izgubit ćemo sve u slučaju
katastrofe. Najgori scenarij bio bi okrenuti se “kompromisu” s
ograničenom količinom mjera – u ovom slučaju, nećemo uspjeti jer u stvarnosti
nema kompromisa. U takvoj situaciji, priča o predviđanjima, predostrožnosti i
kontroli rizika postaje besmislena.
Zato postoji nešto obmanjujuće uvjerljivo u spremnost
teoretičara antropocena da krive nas, ljude, za prijetnje našem okolišu: volimo
biti krivi jer, ako smo krivi, sve ovisi o nama. Vučemo konce katastrofe, tako
da se možemo sami spasiti prostim mijenjanjem naših života. Ono što nam je
stvarno teško prihvatiti (barem za nas na Zapadu) jest da smo mi također (do
nepoznatog stepena) nemoćni posmatrači koji samo mogu sjediti i gledati kakva
će nam biti sudbina.
Da bismo izbjegli takvu situaciju, skloni smo baviti se
mahnito opsesivnom aktivnošću, reciklirati stari papir, kupovati organsku
hranu, bilo što, samo da bismo bili sigurni da radimo nešto, doprinosimo nekako
– poput navijača koji podržava svoj tim pred TV-om kod kuće, viče i skače s mjesta,
u praznovjernom uvjerenje da će to nekako utjecati na ishod.
Stoga je glavna lekcija koju treba naučiti da se
čovječanstvo treba pripremiti za fleksibilniji ili nomadski način: lokalne ili
globalne promjene u okruženju mogu nametnuti potrebu za nečuveno velikim
društvenim transformacijama.
A što ako nova ogromna vulkanska erupcija učini čitavo jedno
ostrvo nemogućim za živjeti na njemu – gdje će se njegovi mještani preseliti?
Pod kojim uvjetima? Hoće li im se dati komad zemlje ili će se prosto rasuti po
cijelom svijetu?
Što ako Sibir postane prikladniji za naseljavanje i poljoprivredu a velike
subsaharske regije postanu previše suhe za mnogobrojno tamošnje stanovništvo –
kako će se organizirati razmjena stanovništva?
Kada su se slične stvari događale u prošlosti, društvene
promjene su dolazile na divlji i spontan način, uz nasilje i razaranje. Takva budućnost
bila bi katastrofalna u današnjim uvjetima, s oružjem masovnog uništenja
dostupnim svim nacijama.
Jedno je jasno: nacionalni suverenitet morat će se radikalno
preoblikovati i novi nivoi globalne suradnje BITI osmišljeni. I šta sa golemim
promjenama u privredi i konzumaciji zbog novih vremenskih prilika ili manjka
vode i izvora energije? Kojim se procesima donošenja odluka takve promjene odlučuju
i provode? Vrijeme je odgovoriti na ova teška pitanja.
(TBT, Independent, Prevela Jasmina Drljević)
