ANALITIKA
Verzija selefizma koja se propovijeda u većini
katalonskih džamija je miroljubiva, zagovara veoma konzervativne ali nenasilne
stavove. Ipak, španska i katalonska vlast ovu mrežu oduvijek tretiraju sa najvećim sumnjama.
FOTO: (AFP)
Teroristički napadi 17. augusta u Barceloni
i Cambrilsu, u kojima su militanti odani ISIL-u ubili ukupno 15 ljudi, nekim su
posmatračima bili iznenađenje. Prije ovih događaja, u Španiji nije bilo napada
tokom nedavnog vala terorizma povezanog sa ISIL-om u Evropi, a osim toga, u zemlji
je zabilježen relativno nizak nivo radikalizacije. Samo 200-ak ljudi je iz
Španije otišlo pridružiti se džihadističkim grupama u Siriji i Iraku, u
poređenju sa više od 1.500 njih iz Francuske, 1.000 iz Ujedinjenog Kraljevstva,
900 iz Njemačke, 600 iz Belgije i 300 iz Austrije.
Bliža analiza ukazuje na to da Španija nije
bila tako neobična meta. Prvo, općenito gledajući, ni jedna zapadna zemlja ne
treba se smatrati imunom na terorističku prijetnju. Napadi su planirani i
sprovedeni u zemljama kao što su Švedska i, prošle sedmice, Finska – a ni jedna
ni druga nisu poznate kao leglo džihadizma. ISIL upućuje svoje operativce i
podstiče simpatizere na napade gdje se god nalazili. Nesporno postoji
hijerarhija meta napada, ali napad u bilo kojoj zemlji poslužit će svrsi ove
grupe.
U ovoj hijerarhiji, Španija možda neće
kotirati visoko kao Francuska ili Velika Britanija, ali će se teško zaboraviti.
Iako je španska vojna uloga u koaliciji protiv ISIL-a ograničena (ona pruža
logističku podršku i obuku za NATO i iračke snage), njezin utjecaj u Sjevernoj
Africi izazvao je gnjev globalnog džihadističkog pokreta. Štaviše, islamsko
naslijeđe Španije čini je vječitom metom i nije više tek simboličan faktor za
organizacije, poput ISIL-a, čiji je primarni politički cilj obnoviti historijski
islamski halifat u okviru prvobitnih granica. Reference na Al-Andalus,
muslimansku kraljevinu u Španiji koja je postojala do 1492. godine, sveprisutne
su u propagandi ne samo ISIL-a već i praktično svake džihadističke grupe
(naročito onih u Sjevernoj Africi) koja želi ponovo osvojiti izgubljenu zemlju
muslimana.
Konačno, iako je u Španiji prisutno manje
džihadističke radikalizacije nego u zemljama centralne i sjeverne Evrope, u
zadnje vrijeme ona se ipak osjeti. Od 2013. španska policija uhapsila je oko
dvije stotine ljudi koji su se dovodili u vezu s terorizmom, što je jedan od
najviših brojeva u Evropi. Međutim, ovaj visoki broj se ne odnosi samo na
povećanje radikalizacije, već i na široka zakonska ovlaštenja španskog sistema
za borbu protiv terorizma i ogromnu ekspertizu – nusprodukt decenijske borbe
protiv baskijskog terorizma i, nakon bombardiranja Madrida 2004., lov na
skupine povezane s Al Qaedom. (Isto važi i za Kataloniju, gdje Mossos
d'Esquadra, regionalna policija, razvija izuzetne protivterorističke
mogućnosti.)
Ako napad na Španiju ne čudi, ne čudi ni
činjenica da su teroristi iz Katalonije i da se baš ona našla na njihovoj meti.
Niz studija političkih naučnika Fernanda Reinaresa i Carole García-Calvo pokazale
su da se u Kataloniji dešava nesrazmjerno visok nivo džihadističke
radikalizacije u poređenju sa drugim područjima Španije, izuzev Ceute i
Melille, dviju španskih enklava na teritoriji Maroka. Na koncu, studije su
otkrile da su četiri od deset osoba uhapšenih u Španiji zbog dovođenja u vezu
sa sirijskim i iračkim džihadističkim grupama živjele u Kataloniji, uprkos tome
što je u regiji samo 16 posto imigranata iz zemalja s muslimanskom većinom.
Neke od najrazrađenijih shema i mreža – uprkos relativno niskim španskim
standardima – također su otkrivene u Kataloniji.
Šta Kataloniju čini posebno sklonoj ka
stvaranju džihadista? Nijedan faktor to ne objašnjava. Neki govore o društvenoj
marginalizaciji. Na primjer, u dokumentu američkog State Departmenta za 2007.
navodi se da katalonski muslimani “žive na marginama španskog društva, ne
govore jezik, često su nezaposleni i imaju vrlo malo mjesta za dostojanstveno
prakticiranje svoje vjeroispovijesti… Pojedinačno, ove okolnosti bi pružile
plodno tlo za regrutiranje terorista; uzete zajedno, prijetnja je jasna.”
Ova procjena, iako se može kazati da je pretjerano pesimistična, ocrtava neke
probleme s kojima se susreće lokalna muslimanska zajednica i mogu doprinijeti
radikalizaciji. Ipak, teško da su oni specifični za Kataloniju, jednu od
najbogatijih regija u Španiji. Naprotiv, muslimani koji žive u španskim
regijama kao što je Andaluzija susreću se s jednakim, ako ne i većim, stepenom
socioekonomske uskraćenosti i isključenosti, ali nisu radikalizirani u istoj
mjeri.
Situacija u Kataloniji može se bolje
objasniti djelokrugom selefijske scene u regionu. Tokom posljednjih dvadeset
godina vlasti nadgledaju rast nekih 60-70 selefijskih džamija, raspoređenih na
području koje Mossos d'Esquadra naziva Selefijski koridor. Ovo se odnosi na
područje koje se proteže od južnih gradova Reus i Tarragona, tradicionalnog
srca katalonskog selefizma, do sjeverozapadnog ugla Lleide, i sve do manjih
gradova blizu granice s Francuskom u provinciji Girona. Selefijski koridor
obuhvata neformalnu mrežu džamija (u mnogim slučajevima riječ je o garažama ili
napuštenim objektima), obično smještenih u manjim i srednje velikim gradovima poput
Ripolla, odakle potječe većina napadača iz Barcelone. Ovi gradovi su dom
velikim zajednicama uglavnom marokanskih poljoprivrednih radnika, a tokom
godina su selefijske organizacije rasle veličinom i utjecajem zahvaljujući
aktivizmu njihovih lidera i pristupu stranom novcu iz zemalja Arapskog zaljeva,
a posebno Kuvajta.
Verzija selefizma koji se propovijeda u većini
katalonskih džamija je miroljubiv, zagovara veoma konzervativne ali nenasilne stavove.
Ipak, španska i katalonska vlast ovu mrežu oduvijek tretiraju sa najvećim sumnjama. Memorandum
španskog Nacionalnog centra za obavještajne poslove (CNI) iz 2011. navodi da se
“posljedice inozemnog finansiranja selefijskih džamija vide u negativnim
odnosima prema integraciji, kao što je porast getoa i paralelnih društava,
islamskih sudova i policijskih snaga koje rade van zakona, nedostatak
školovanja za djevojčice, prisilni brakovi i tako dalje.”
Nadalje, veza između katalonskih selefijskih
mreža i nasilja nije tako povremena. Bilo je nekoliko slučajeva sličnih onome
iz Barcelone, u kojima su mladići, koji su ranije dolazili u selefijske džamije
ili pali pod utjecaj njihovih imama, otputovali u Siriju i Irak kako bi se
pridružili džihadističkim grupama ili planirali napade u Kataloniji. Općenito,
može se reći da iako lokalna selefijska scena u Kataloniji nije direktno angažirana
u nasilnim aktivnostima, njena retorika pruža ideološki pogodno okruženje,
“muziku raspoloženja”, koje upućuje neke mlade katalonske muslimane
da naprave sljedeći korak i prihvate nasilje kako bi proširili njihov ekstremistički
pogled na svijet. Ova dobro razvijena selefijska scena pomaže objasniti
nesrazmjerno visok nivo radikalizacije u Kataloniji više nego ijedan drugi prateći
faktor.
Uprkos očiglednim nedostacima u otkrivanju
ćelije Ripolla, koja je slobodno radila mjesecima, španski i katalonski sistemi
za borbu protiv terorizma i dalje su spremniji suočiti se sa džihadističkom
prijetnjom nego neki od njihovih kolega širom Evrope. Ipak, nedostatak resursa
i poteškoće u internoj i eksternoj razmjeni informacija predstavljaju svojevrsne
razloge zabrinutosti. Štaviše, Španija je spora na implementiranju agresivne
strategije za prevenciju radikalizacije i uspostavljanju partnerstava zasnovanih
na povjerenju sa velikim dijelom svoje muslimanske zajednice. Za nadati se da
nedavni napadi neće biti izvor dodatnih političkih tenzija, posebno jer su se
desili svega nekoliko sedmica prije referenduma za nezavisnost Katalonije koji
je zakazan za 1. oktobar. Umjesto toga, nedavni napadi trebali bi poslužiti kao
prilika za jačanje napora i Španije i Katalonije u borbi protiv terorizma.
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)
