KOLUMNA
Ako bi iko bio pozvan na osnovu ovih nemilih činjenica da
pravi nekakve ,,deklaracije za opstanak naroda”, onda bi bili oni, ali gle,
oni to ne rade. Radi jedan drugi narod i tu počinje pitanje o iskrenosti
Vučićeve politike ne samo prema Kosovu, Bosni, Crnoj Gori već i Makedoniji
Piše: Mehmed Slezović, thebosniatimes.ba
Kosovo “najskuplja srpska riječ” i ,,grdno
gubilište”, prostor zbog kojeg je načinjen izbor za ,,carstvo nebesko”, rječju
mitos i etos srpskog naroda, ali i tabu tema o koju se nauka samo donekle
dotakla, dok ju je politike sklonila sa javne scene u kuloare ekskluzivnih i
nepristupačnih nacionalnih programa.
U stvarnosti, sve vrijeme još od 1912. pa i prije vremena dvaju
Prizrenskih liga, prostor sukoba dvije etničke zajednice. Bili smo iznenađeni
studentskim nemirima nakon Titove smrti i parolama ,,Kosovo republika”, bili
smo iznenađeni i potonjim dešavanjima kojih je krajnji rezultat država Kosovo,
koju je već priznao pozamašan broj zemalja i kako jedan od učesnika javnog
dijaloga reče: ,,Srbija ne broji više zemlje koje su priznale Kosovo, već one
koje to nisu”.
Otuda apel predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, za
unutarnjim dijalogom, nije samo stranačka stvar, nije ni tema za političko
nadmudrivanje, pa nužno time jeftina politička floskula, iako sve to može da
bude, već stvarna potreba ovog društva da se ovo pitanje izmjesti iz tajne u
javnu sferu i da se jedan tabu sagleda u svjetlu racionalnog suočavanja sa
stvarnim činjenicama, njegove realnosti, političke i svake druge, dakako i posljedica
koje nužno utiču na budućnost ne samo srpsko-albanskih odnosa već ukupnih
balkanskih prilika.
Stubovi “stabilnosti” i narodi za “odstrjel”
,,Priznanje kosovske nezavisnosti će otvoriti put i secesiji
Sandžaka i Vojvodine”, jedna je od ustaljenih političkih referenci protiv
kosovske nezavisnosti. Istina je da se sandžačka regija graniči sa Kosovom, pa
se ne može reći da se ovo pitanje ne tiče i Bošnjaka u Sandžaku. Tiče ga se i
te kako, a historijska pamćenja još i danas snažno opterećuju bošnjačku
političku svijest i svekolike nacionalno-kulturne i identitetske perspektive. O
čemu je riječ? Javnosti je poznat slučaj sa postavljanjem spomen ploče Aćifu
Bljuti, u Novom Pazaru, zagovorniku ideje i projekta “Velike
Albanije”, koja obuhvata ako ne cijeli, ono veći dio Sandžaka. Dakle, radi
se o historijskom projektu koji negira sandžačku samobitnost, time i postojanje
identiteta sandžačkih Bošnjaka. Pokušat ću dakle, da sa ove tačke koja
nedvosmisleno govori o velikodržavnim projektima na Balkanu, kažem nekoliko riječi
i o kosovskom čvoru. On jeste pred raspletom, a kako će se to desiti uveliko
zavisi od iskrenosti (na koju inače u politici ne treba računati), ali koja je
neophodna ukoliko se ne računa sa svim onim što smo iskusili u neposrednoj
prošlosti.
Od neka tri moguća scenarija: nepriznavanja, podjele i
priznanja, malo se odmaklo u pravcu jednog od njih, iako se Briselski sporazum
o normalizaciji odnosa, široj javnosti iz izvjesnih krugova predstavlja kao
izdaja i uvod u definitivno priznanje ,,kosovske realnosti”. Ipak kao neki
generalni stav zvanične srpske politike mogao bi poslužiti lični stav jednog
uvaženog diplomate i intelektualca: ,,Nikako ne priznati KiM i kao oči u glavi
čuvati Republiku Srpsku.” Šta ovakva politika i višedecenijsko istrajavanje na
njoj mogu značiti za Srbiju posebno je pitanje. Dalji korak u traženju bilo
kakvog rješenja na tragu i u duhu ove logike zagovara kompromis kojim bi podjednako
bili nezadovoljni i Srbi i Albanci. Drugim riječima – podjela nije ni
nepriznavanje ni priznavanje, već upravo razgraničenje i promjena granica.
Naravno mnogi učesnici dijaloga, pogotovu moćni međunarodni politički faktori
ne prihvataju ovu formulu. Ali da li se nepromjenljivost granica može
prihvatiti kao aksiom? Odavde počinje suptilna igra političkog zavođenja.
Historija govori o permanentnoj promjeni granica, a one se
dešavaju i danas. Čulo se nešto i o mapi Balkana u londonskom Kraljevskom
institutu za međunarodne odnose na kojoj su kao ,,tri stuba regionalne
stabilnosti bile naznačene, uslovno rečeno: velika Srbija, velika Hrvatska i
velika Albanija”. Nedavno su ponovo promovisane ove ideje od jednog bivšeg
diplomate. Pogotovu se spekuliše sa ovom idejom “Velike Albanije”. Nju
bi činili Albanija, Kosovo, pola Makedonije, dijelovi Crne Gore, Grčke i znatni
dijelovi Srbije. Mora se priznati pozamašan zalogaj za žvakanje. Međutim, ova
,,tri stuba stabilnosti” neminovno ukazuju na činjenicu da pored ova tri
značajna i nezaobilazna naroda postoje i oni narodi osuđeni ,,za odstrjel”, pa
bi se Bošnjaci, Crnogorci i Makedonci morali dobro zamisliti nad ovako
predočenom budućnošću.
Stare i nove deklaracije
Ako bi iko bio pozvan na osnovu ovih nemilih činjenica da
pravi nekakve ,,deklaracije za opstanak naroda”, onda bi bili oni, ali gle,
oni to ne rade. Radi jedan drugi narod i tu počinje pitanje o iskrenosti
Vučićeve politike ne samo prema Kosovu, Bosni, Crnoj Gori već i Makedoniji. Ne
treba biti iznenađen ako ova deklaracija planirana za novembar – decembar ove
godine istakne sudbinsku ugroženost srpskog naroda u pomenutim novonastalim
državama, a u nekoj naročito i ako to sutra urade i Albanci, a prekosutra i
Hrvati, eto nove preraspodjele Balkana i stvaranja tri stabilna stuba balkanske
političke nosivosti. Ovo naravno, sve može izgledati kao “science fiction”
balkanske političke realnosti, ali sličnih ,,udruga” smo se ipak u historiji
Balkana nagledali. Dakle, ipak treba biti oprezan.
I sad još par riječi o naznačenoj temi – Sandžaku i
Bošnjacima u okviru ova tri fatalna projekta. Historijski baštinimo iskustvo
kada su one glave što nisu nosile albansku keču umjesto fesa bile jednostavno
dekapitalizovane. Pamtimo i ambicije NDH da se ovaj prostor prikloni
“Velikoj Hrvatskoj”, a njena mladež priključi ustaškim falangama. Sa
velikosrpskim programima postoji veliko i bogato iskustvo, pa čak i sa
srpsko-turskom saradnjom o deportacijama. Ostaje samo jedna nova nepoznanica, a
ona se zove neoosmanska Turska. Zasad se samo naslućuje jedna ambiciju da
Bošnjaci posluže kao rezervni korpus turskog naroda. Ili da zaključimo, mala
bara s puno krokodila. Pa pravo je čudo kako opstadoše i kako opstaju ovi
sandžački Bošnjaci, a još ne porazmisliše o tome da i oni ugledajući se na svog
starijeg i većeg brata naprave nekakvu deklaraciju o opstanku.
Ali deklaracije ipak postoje pa će tako Nacionalni savjet
Bošnjaka obilježiti vijek postojanja ,,Sjeničke deklaracije”, kojom se tražilo
prisajedinjenje Bosni ili u alternativi politička autonomija u Srbiji. Da li će
tad biti donesena i neka nova deklaracija o opstanku naroda, vidjet ćemo. Vrlo
je moguće. Razloga za zapitanost nad sopstvenim stanjem ima. Mogu se postaviti
brojna pitanja od podjele islamske zajednice, na primjer, pa do pitanja zašto u
Beogradu nema muslimanskog groblja, zašto se u Beogradu ruše mesžidi (kuće bez
minareta u funkciji bogomolje), zašto Beograd ne izdaje dozvole za bilo šta
Islamskoj zajednici Srbije, znači svojoj zajednici verujući muslimana, zašto se
dosljedno i uporno negira bosanski jezik …
Naravno odgovore nije teško pronaći jer ovaj tekst daje
odgovore na njih kroz nastavak sna velikodržavnih politika koje ne silaze sa
scene. Ali, tu upravo jeste mamac. Velikodržavne politike se tako lijepo lijepe
za nepca onih koji nikako da razluče san od jave i činjenicu da Balkan već
jeste politički preoblikovan, pa bi i Ljajićevu platformu dijaloga sa Albancima
trebalo ozbiljno razmotriti, jer ona dolazi kao prihvatljivi rezime onog već
višedecenijskog unutarnjeg dijaloga srpske elite. Pomjera stvari, ali ih drži
još na pristojnoj distanci od zacrtane crvene linije. Šta za Srbiju pa i
Sandžak ovakva politika može značiti nije teško pretpostaviti – sve dok ne
postoji jasna i međusobno priznata granica, sve opcije su otvorene pa i
“Velike Albanije” jer se lakše do nje dolazi prisajedinjenjem
teritorije polupriznate države koja nije članica UN.
/Autor je akademski slikar iz Novog Pazara/
(TBT, Danas)
