GEOPOLITIKA
Teheran je posebno zabrinut da će, nakon
što je Islamska država (ISIL) napokon protjerana iz Iraka, politički dijalog o
podijeli moć koji će uslijediti između različitih političkih frakcija te
zemlje, kao i između iračkih etničkih i sektaških grupa, Iran izbaciti iz igre
FOTO: Bin Salman, Muqtada al-Sadr (Reuters)
U proteklih par mjeseci iračke šiitske
političke grupe su zaoštrile svoju borbu za utjecaj u Bagdadu u pripremama za
parlamentarne izbore koji će se održati iduće godine. Na veliko nezadovoljstvo
Irana, koji je podržavao nekoliko ovih grupa, neki irački šiiti su se javno
distancirali od svog zaštitnika, jer će im zauzimanje pozicije nezavisnih
snaga, slobodnih od patronata stranih sila, donijeti poene kod iračkih glasača.
Teheran je posebno zabrinut da će, nakon
što je Islamska država (ISIL) napokon protjerana iz Iraka, politički dijalog o
podijeli moć koji će uslijediti između različitih političkih frakcija te
zemlje, kao i između iračkih etničkih i sektaških grupa, Iran izbaciti iz igre,
te ugroziti njegove dugoročne interese za regionalnom kontrolom. Trenutno se u
Teheranu odvija debata oko toga da li je trend u Bagdadu naprosto bura u čaši
vode i da li će se Teheran morati pomiriti sa preporođenim iračkim šiitskim
nacionalizmom.
Ishod ovog intra-šiitskog sukoba mogao bi
imati utjecaj na iranske interese i izvan iračkih granica. Suzdržanost Irana
bila je očita kada se 30. jula iračko-šiitski huškački vjerski vođa Muqtada
al-Sadr pojavio u Džeddi, gradu na obali Crvenog mora u Saudijskoj Arabiji,
glavnom suparniku Irana. U najmanju ruku, labavija kontrola nad iračkim šiitima
će usporiti planove Teherana da proširi svoj ideološki utjecaj u regionu.
Sadr u Saudijskoj Arabiji
Tehran je pomno promatrao svaki pokret u
iračko-šiitskoj politici, i to sa dobrim razlogom: utjecaj Teherana na
iračko-šiitske političke grupe je možda njegov najveći vanjskopolitički uspjeh
od uspostavljanja Hezbollaha, libanske militantne grupe, 1982.
Zbog toga je Teheran bio toliko iznenađen
pojavom Sadra u Saudijskoj Arabiji. Sadr je poznat kao iračko-šiitski
nacionalista koji je često u konfliktu sa pro-iranskim šiitskim grupama. To da
je on nekonformist je općepoznato u Tehranu.
Ipak, Sadrovo odavanje počasti Saudijskoj
Arabiji, udarnoj snazi anti-iranskog fronta – i njegov prijem od strane Princa
Mohammeda bin Salmana, čovjeka kojeg Iranci smatraju anti-iranskim borcem –
dovelo je do mnogih spekulacija u Teheranu o namjerama i značaju te posjete.
Sadr je posljednji put posjetio Saudijsku
Arabiju 2006. Nakon toga je tri godine proveo u izgnanstvu u Iranu dok je
američka vojska tragala za njim kako bi ga uhapsila zbog njegove ulogu u
anti-američkoj pobuni u Iraku. S jedne strane, on je već dugo bio javno protiv
prevelikog iranskog utjecaja u Iraku; s druge strane, on je pronašao utočište u
Iranu kada god mu je zatrebalo sklonište. Do danas, međutim, irački posmatrači
ne znaju mnogo o tome kolika je sposobnost Irana da utječe na njega, i prije i
sada. Na njegov povratak u Irak 2011., Sadr je zadržao svoj anti-američki stav.
U međuvremenu, podržao je Nourija al-Malikija, državnog premijera kojeg je
podržavao Teheran. U to vrijeme Sadr sigurno nije bio prijatelj Rijada. Između
2011. i 2016. on je redovno napadao saudijsku politiku u Bahreinu i Jemenu.
Danas Iranci jasno vide da se Sadr pokušava
pretvoriti u nekoga ko se razlikuje od ostatka šiitske političke mase kako bi
ostao relevantan na iračkoj političkoj sceni. Putovanje u Džeddu je primjer tih
nastojanja. On želi biti viđen kao jedna alternativa drugim šiitskim strankama,
a zauzimanje drugačijeg stava prema Saudijskoj Arabiji je jedan od načina, iako
ostaje da se vidi da li on to može manevrisati na duže staze. Kao i svaki drugi
lider, on je izložen mišljenju javnosti. On je inače primao podršku od
siromašnih šiita, među kojima je Saudijska Arabija osjetljiva tema. Ovo bi
moglo otežati Sadru da se previše približi Rijadu, ali to zavisi od ishoda
saudijske intervencije u Bahreinu i Jemenu. Tamošnji ratovi nisu popularni među
iračkim šiitima. Teheran vjeruje da se Sadr nada da mu saudijci mogu pomoći da
osigura podršku od strane iračkih sunnitskih grupa u Bagdada koje podržava
Saudijska Arabija, a koji su kritični prema Teheranu, kao što je bivši premijer
Ayad Allawi.
Zbunjenost Irana zbog Sadrovih planova bila
je očita. Prvo, Teheran je reagirao sugerirajući da posjetom Rijadu Sadr ne
obmanjuje Iran već je, ustvari, detaljno iskoordinirao to putovanje sa
Teheranom. Prema ovoj izjavi, Sadr je služio kao medijator između Saudijaca i
Iranaca.
Bilo je teško povjerovati u takvo
objašnjenje i ono je palo u vodu čim se Sadr vratio u Irak. Stigavši kući Sadr
je ponovo zatražio da iračka vlada raspusti šiitske milicije, poznate pod
zajedničkim nazivom Narodne mobilizacijske snage (PMF). Ovo je bolna tačka
Teherana koji je imao ključnu ulogu u organizaciji, naoružanju i raspoređivanju
PMF-a ne samo širom Iraka već i na ratišta u Siriji u odbranu režima sirijskog
predsjednika Bashar al-Assada.
Sadrov izazov za Iran
Teheran se jasno zgrožava nad idejom
raspuštanja PMF-a. Iranci smatraju da je Sadrov poziv motiviran njegovim
rivalstvom sa šiitskim političkim grupama koje su bile na strani PMF-a, kao što
je premijer Haider al-Abadi, koji je 5. augusta odbio Sadrov zahtjev rekavši:
„Narodna mobilizacija je pod komandom vjerskih vođa i države. Ona pripada
Iračanima i nikada neće biti raspuštena.“ (Čak i prije Sadrove posjete Rijadu,
Abadi ne samo da je branio PMF već je obećao da će PMF „nastaviti godinama, bez
obzira na pokušaje nekih ljudi da im se suprotstave,“ upućujući time jasan
udarac za Sadra.)
Da bi se suprotstavio Sadru, Iran je
objavio službeni govor u kojem tvrdi da su vojne snage odane Sadru bile
irelevantne u borbi protiv ISIS-a. Dovoljna je ta činjenica, insistira Teheran,
da Sadrov pokret izgubi pravo da komentariše budućnost PMF-a, koji su bili na
čelu te borbe protiv ISIS-a. Zavisno od toga kako Sadr želi nastaviti, Iran će
vjerovatno nastaviti tražiti načine kako da se Sadristi marginaliziraju u nacionalnom
dijaogu koji će uslijediti nakon poraza ISIS-a. Bude li Sadr podigao ljestvicu
i svim snagama napao iransko prisustvo u Iraku, Teheran neće ostati srkšenih
ruku. U prošlosti, pitanje iranskog utjecaja bilo je stalni problem i dovelo je
do podjela unutar sadrističkog pokreta. Stoga će Teheran vjerovatno i dalje
imati kapacitet da iznutra sabotira Sadrijevu frakciju.
Da bude jasno, Sadrov poziv upućen iračkim
vlastima da „zaplijene svo oružje svim naoružanim grupama,“ što je oduševilo i
njegove saudijske domaćine i američke službenike, direktno prkosi poziciji
Teherana, koji vidi svoju kontrolu PMF-a kao način da ostane jedna od glavnih
sila u Bagdadu i u regionu, jer za Teheran korist od PMF modela također
proizilazi iz činjenice da je pomogao Assadu da opstane na vlasti kroz brzo
regrutovanje i raspoređivanje silno potrebnih boraca u Siriji. Brza
mobilizacija PMF-a 2014. protiv ISIS-a u Iraku bila je toliko uspješna da su
neke od istih PMF brigada poslije počele slati borce koji su bili pod iranskom
kontrolom u Siriju kako bi se borili uz pro-Assadove snage.
Važnije od toga, PMF model je na mnoge
načine odraz Iranske Islamske revolucionarne garde (IRGC), s obzirom da je to
plod i IRGC-a i generala Qassema Soleimanija, vođe IRGC-evog glavnog ekspedicijskog
krila – snaga Kudsa. U Iranu, IRGC je država u državi, paralelna vlada koju
vode vlastiti suženi organizacijski, politički i ekonomski interesi. Ima toliko
važnu moć u Iranu da čak može prijetiti smjenjivanjem izabranog predsjednika,
kako je urađeno sa Mohammadom Khatamijem, koji je bio na vlasti od 1997. do
2005., ili stalno slati upozorenja, kao što je to bio slučaj sa predsjednikom
Hassanom Rouhanijem.
Ne samo da je vodstvo u iračkom PMF-u usko
povezano sa svojim kolegama u iranskom IRGC-u, raspuštanje PMF-ovog modela u
Iraku, kako Sadr navodi, prestavljalo bi jasnu prepreku za IRGC-ov
preferencijalni modus operandi u širenju svog utjecaja u regionu, odnosno kroz
PMF prije nego centralno vladu, bilo to u Bagdadu ili Damasku. Ukoliko bi Iran raspustio
PMF, mogao bi poremetiti sliku o nepobjedivosti IRGC-a, koja im na domaćem
terenu stiče podršku od iranskog naroda.
Sadr zasigurno zna da je njegov napad na
PMF eksplicitni izazov za IRGC koji neće ostati neodgovoren. Razlozi koji stoje
iza njegove odluke da izabere ovaj put će nesumnjivo ostati povod za
spekulacije, uzevši u obzir njegov zamršeni odnos sa iranskom državom. Doduše,
jedna je stvar sigurna: Teheran je zapanjen posljednjim Sadrovim potezom.
Naravno, proces razilaženja Teherana od
šiitskih iračkih grupa biće komplikovan s obzirom na decenijama stare veze
između njih. Dođe li do raspetljavanja, trebat će dugo vremena prije nego
proizvede značajne rezultate. Ipak, briga koju ima Teheran ostaje ista: ako
Sadr može promijeniti politiku, mogu i ostale šiitske grupe u Bagdadu.
(TBT, FA, Prevela Esma Latić)
