BUSINESS
Zlato se danas uglavnom traži u potocima i rijekama u
Pijemontu i Lombardiji. “Ispiranje zlata je zabavno – to je hobi, ali je i
vrsta meditacije u prirodi, uz zvuke rijeke”, kaže Đorđo Bonji, geolog.
“Naporno je, ali sam ja sretan”

FOTO: (Profimedia)
Italija možda nije prvo mjesto koje vam padne na pamet kada
čujete riječi “zlatna groznica”, ali već hiljadama godina sjever
Pijemonta mami sve one u potrazi za zlatom.
Zlatna groznica ovdje je posljednjih nekoliko godina doživjela
preporod. Sve više ljudi kontaktira sa lokalnim udruženjima za traženje zlata u
nadi da će se brzo obogatiti.
“Neki ljudi misle da samo dođeš i pronađeš zlato”,
kaže Arturo Ramela, jedan od osnivača trideset godina starog Udruženja za
ispiranje zlata u Bijeli, koja je u junu bila domaćin i Svjetskog prvenstva u
ispiranju zlata. Grumenčići zlata koji bivaju pronađeni u Italiji uglavnom su
veličine mrve hljeba.
“Znamo da se od ovoga ne može živjeti i zbog toga
pokušavamo da odgovorimo ljude”, kaže Ramela. “Ima nekih penzionera
koji svakog dana odlaze u potragu, i ako nađu mrvicu ili dvije, to im može biti
malo dodatnog novca, ali ne može vam zamijeniti platu. Ne u Italiji.”
Džejms Linet, Britanac koji osvaja medalje u ispiranju zlata
iako je još nov u tome, planira da nešto pronađenog zlata pretopi u poklon za
svoju vjerenicu sa kojom će se naredne godine vjenčati. Pretapanje je česta
praksa među ispiračima zlata.
On se požalio kako reality emisije na televiziji u Britaniji
i Americi stvaraju pogrešnu sliku o traženju zlata, a da je u stvarnosti
potrebno mnogo teškog i strpljivog rada.
“Komadić ili dva u toku dana znači da je dan bio
dobar”, ističe.
Ako je ispiranje zlata danas hobi, daleko je manje bio
zabavan posao za legije rudara koji su vjekovima radili u zlatom bogatim
alpskim dolinama.
Sve do sredine dvadesetog vijeka u rudnicima je radilo na
hiljade ljudi iz čitave Italije.
“Nije to bila zlatna groznica, već radna”, kaže
Glorija Kaselja čiji je muž vlasnik rudnika zlata Gvija, jedinog otvorenog za posjete.
“Bili su primorani da rade kao životinje”, kaže
Rikardo Bozone, njen suprug, i dodaje da je mnogo radnika umrlo od bolesti
crnih pluća.
Bila je to “dolina udovica i siročadi”, kako su je
zvali, kaže Bozone.
“Najgore je što su dolazili znajući da će umrijeti
mladi”, dodaje. “Tragedija.”
Svi rudnici zlata u jednom trenutku su zatvoreni pošto je cijena
radne snage počela da prevazilazi profit.
“Ovdje ima više zlata nego u Africi, ali zbog troškova
i zakona o zaštiti životne sredine ono se više ne vadi”, kaže Aldo Roketi,
direktor muzeja nekadašnjeg rudnika Besa.
Zlato se danas uglavnom traži u potocima i rijekama u
Pijemontu i Lombardiji.
“Ispiranje zlata je zabavno – to je hobi, ali je i
vrsta meditacije u prirodi, uz zvuke rijeke”, kaže Đorđo Bonji, geolog.
“Naporno je, ali sam ja sretan.”
(TBT, NYT)






