TEME
U svijetu se čini sve kako bi se obezbijedilo da podaci u
digitalnom obliku prežive eventualnu apokalipsu
FOTO: Ilustracija (Profimedia)
Vintona Serfa ponekad nazivaju i ocem interneta. On je
pomogao da se razvije TCP/IP (protokol komunikacije za internet), a kasnije je
postao predsjednik ICANN (Međunarodne korporacije za dodjeljivanje imena i
brojeve, odnosno kompanije koja „pravi“ imena domena i IP adrese). Serf je
danas, međutim, zabrinut da nas možda čeka digitalno „mračno doba“. „Ljudi
misle da su fotografije i mape trajno sačuvali time što su ih digitalizovali“,
kaže on. „Trajno ćemo, međutim, moći da ih sačuvamo jedino ako budemo u stanju
da i kasnije pročitamo bitove u kojima su kodirani.“
Sačuvajte neki fajl – recimo na flash driveu – i za nekoliko
godina vaš kompjuter (i kompjuteri vaših prijatelja) možda neće biti u stanju
ni da ga pročitaju. Kompanija koja pravi te USB driveove – ili softver koji ih
čita – mogla bi da prestane da radi, a njeni inženjeri pomru ili da nekud odu.
To se događalo i najboljima od nas, a i najboljima u SAD: NASA je 1975. u
daleki svemir lansirala „Viking 1“ i „Viking 2“, dvije svemirske sonde za Mars.
Laboratorija NASA za mlazni pogon snimila je informacije s te misije na
magnetnu traku, koja je u to vrijeme bila posljednja riječ tehnike. Međutim,
samo deset godina kasnije u NASA niko više nije umio, niti je imao potreban
softver da to „pročita“, pa je skoro 20 odsto podataka misije zauvijek
izgubljeno.
Budite skeptični
Pouka je da prema obećanjima koje tehnologija daje treba
biti skeptičan. Servisi kao što su Google drive i Dropbox čuvaju sve vaše
podatke u „oblaku“ (klaudu). Zvuči prilično misteriozno, ali to zapravo znači
samo da je vaš dokument sačuvan na nekom od mnogih Googleovih servera. Ako vas
je zastarjelost USB drajva dovela u neugodan položaj – pa čak i ako ste prosuli
kafu po tastaturi kompjutera i upropastili ga – sve dok budete mogli da uđete
na Google drive, moći ćete i da pristupite svom dokumentu. To zvuči veoma
pouzdano, ali nema nikakvih garancija da će biti trajno. Google može da
propadne ili da svoje servere proda nekome ko će odlučiti da ih izbriše. Ako ta
kompanija namjeri da ugasi Google drive, klijentima će vjerovatno dati više
nego dovoljno vremena da svoje podatke premjeste na neko drugo mjesto. Ali šta
ako niste dostupni da postupite po tim uputstvima? Zvuči morbidno, ali
zamislite da ste umrli, a vaše fotografije i fajlovi su na Google driveu,
zaštićeni passwordom i vjerovatno zaboravljeni. Ko će ući u vaš inbox kad vi
umrete?
Da problem bude veći, u poređenju sa keramikom ili papirom,
digitalna oprema nije baš trajna. Hard-diskovi, flash driveovi, flopi-diskovi i
kompakt-diskovi – ništa od toga ne traje dugo. Serveri, na primjer, moraju da
se zamijene novim serverima otprilike na svakih pet godina.
Ako serversko postrojenje duže vrijeme ostane prepušteno
samo sebi, podaci koji su na njemu sačuvani počet će da propadaju i postaće
nedostupni mnogo prije nego što bi se to desilo njihovim analognim
prethodnicima.
Zbog toga je pokrenuto nekoliko projekata s ciljem da se
nađe način čuvanja digitalnih podataka koji bi omogućio da ne propadnu. Peter
Kazanski i njegovi saradnici sa Univerziteta Sautempton, na primjer, rade na
pretvaranju kvarcnog stakla u medijum koji bi, po njima, podatke trebalo da
čuva vječno. „To staklo od modifikovanog kvarca jedan je od najstabilnijih
materijala na zemlji“, kaže Kazanski. U normalnim uslovima, podatke može da
sačuva milijardama godina.
To je, međutim, skupo, kaže Kazanski: prazan disk od kvarcnog
stakla prečnika osam centimetara košta oko 500 dolara. Ultrabrzi laseri koji se
koriste za snimanje podataka na takvim diskovima papreno su skupi – koštaju
100.000 dolara. Ali Kazanski se nada da će to staklo za skladištenje podataka
na kraju ipak moći da se proizvede po komercijalnoj ceni. Smatra da bi se „u
masovnoj proizvodnji cijena mogla smanjiti deset do 100 puta“.
Kazanski se nada da će naposljetku izum početi da koriste
„nacionalni arhivi, muzeji, biblioteke“, ali i privatne organizacije koje koriste
veliku količinu podataka. „Kompanije moraju da presnime svoje podatke svakih
pet do deset godina jer hard-diskovi imaju relativno kratak životni vijek“,
navodi on. Uporedite to sa primjerkom Biblije koju su Kazanski i njegov tim
nedavno snimili na staklo: taj zapis će, prema njegovom mišljenju, „nadživjeti
ljudsku rasu“.
Snimanje na staklu
U međuvremenu, japanska firma „Hitači“ počela je da razvija
svoj metod snimanja digitalnih podataka na staklo; predstavnik kompanije tvrdi
da njihov proizvod podatke može da sačuva 100 miliona godina.
I Sautempton i „Hitači“ se, međutim, suočavaju sa istim
problemom, koji je u klasičnom digitalnom skladištenju podataka odavno riješen
– riječ je o prostoru. Mehanizmi skladištenja „Hitačija“ i Sautemptona mogu da
postignu maksimalno 40 megabajta po kvadratnom inču. To je bolje nego CD (koji
može da uskladišti maksimum 35Mb na istom prostoru), ali ni približno tako
dobro kao hard-disk, koji može da sadrži do jednog terabajta po kvadratnom
inču.
Rješenje koje obećava dolazi iz samog ljudskog tijela. Pod
velikim uvećanjem naša DNK – ili DNK bilo kog drugog živog organizma – izgleda
kao dvostruka spirala sačinjena od četiri organska molekula. Možda se sjećate
iz srednjoškolske biologije: adenin, guanin, citozin i timin. Ono što je
interesantno kod A, G, C i T jeste da se mogu preurediti u obrasce koji
predstavljaju jezike – engleski i mandarinski kineski, ili programske jezike
piton i svift – na prilično sličan način na koji koristimo tačke i crte u
Morzeovoj azbuci.
Pošto je DNK gusto pakovana kodirana informacija, ona može
da nadmaši sve konvencionalne načine skladištenja: u stanju je da čuva
vrtoglavih 700 terabajta po gramu. Bioumjetnik Džo Dejvis se, na primjer, nedavno
poslužio sintetičkom biologijom da bi čitavu Wikipediu, kodiranu po DNK
sistemu, udjenuo u jednu jabuku. Džorž Čerč, hemičar koji je izmislio DNK
kodiranje, smjestio je 70 milijardi kopija svoje knjige „Ridženezis“
(Ponovljeno stvaranje) u jednu kap sintetičke DNK, manju od tačke kojom
završavamo rečenicu. U idealnim okolnostima, kaže Čerč, te knjige će trajati
700.000 godina. Čisto da steknemo uvid koliko je to, sjetimo se da je
Gutenbergova Biblija odštampana prije samo 560 godina.
Taj proces je zasad previše spor da bi bio praktičan. Sa
današnjom tehnologijom sekvencioniranja, iz DNK može da se pročita najviše 12,5
Gb dnevno; to je oko 16 sati filma, što ne zvuči baš sjajno ako uzmete u obzir
kojom brzinom vaš kompjuter može da downloaduje film (napomena: nije potreban
jedan sat da bi se obradilo 90 minuta filmskog vremena). Pored toga, i pisanje
i čitanje podataka kodiranih po sistemu DNK zahtijeva složenu mašineriju, koju
može da obezbijedi samo nekoliko specijalizovanih laboratorija, a taj proces
zavisi od ljudske nepostojanosti, baš kao i NASA magnetne trake koje smo
pomenuli.
Neprofitna organizacija Long nau (Duga sadašnjost), koja se
bavi čuvanjem podataka, možda može da ponudi rješenje koje bi obezbijedilo da
naše informacije prežive digitalnu (ili neku drugu) apokalipsu – a možda čak i
da pomogne preživjelima da sve izgrade ispočetka. „Rozeta“ je disk prečnika
7,5cm, od laserski izgraviranog nikla, i sadrži 13.000 stranica vrijednih
lingvističkih informacija. Veliki dio čine paralelni tekstovi – iste riječi na
mnogo jezika, nalik na kamen iz Rozete, po kom je projekat i dobio ime. „Rozeta“,
recimo, sadrži i tri prva poglavlja Knjige postanja, prve knjige Starog zavjeta,
napisana na 15.000 jezika. „Mi nismo religiozna organizacija“, kaže Laura
Velčer, supervizor „Rozete“. Stručnjacima iz Long naua je, međutim, bilo
potrebno da nađu tekstove koji su napisani na što je više moguće jezika – čak i
onih koji su izuzetno rijetki u čitavom svijetu – da bi načinili najobuhvatniji
ključ za prevođenje za buduće generacije. „A širom svijeta ima misionara koji
rade na prevođenju Biblije“, kaže Velčerova. Ostatak biblioteke „Rozete“ sadrži
„3.500 knjiga koje su od suštinske važnosti da se održi ili ponovo izgradi
civilizacija“.
Zasad, svaka stranica tog projekta ima prečnik oko 400
mikrona – otprilike debljine vlasi ljudske kose. Zvuči minijaturno, ali u poređenju
sa DNK, to su džinovske proporcije. „Rozeta“ može da se pročita pomoću
standardnog optičkog mikroskopa, koji koristi tehnike uveličavanja kakve smo
koristili stotinama godina. „Informacije smo mogli da smjestimo na disk sa
mnogo većom gustinom – da učinimo stranice mnogo manjim, tako da moraju da se
čitaju elektronskim mikroskopom“, kaže Velčerova, „ali ljudskom društvu je
potrebno mnogo vremena da bi došlo do tačke na kojoj mogu da se postignu tolika
uvećanja.“ Drugim riječima, čak i ako do apokalipse dođe, „Rozeta“ će biti
čitljiva.
Ne mogu da pročitam flopi
Grupa Long nau traži i način da pomogne da se dokumenti
zaštite od mnogo prozaičnije opasnosti digitalnog mračnog doba, a to je – „ne
mogu da pročitam ovaj flopi“! Grupa pravi „long server“, bazu resursa za
konverziju fajlova, koja se neprekidno uvećava. Na primjer, dobili ste gomilu
starih pcx fajlova koje biste voljeli da konvertujete u jpg format? Long server
može da vam pomogne u toj konverziji formata.
Serf, koji je ovaj razgovor i započeo, namjerava da
konvertovanje formata poboljša: poduhvatio se zadatka da kreira tzv. digitalni
pergament, što je tehnika pakovanja i čuvanja digitalnih fajlova zajedno sa
svim kodovima potrebnim da bi se oni pročitali. Na primjer, ako dokument
napisan u Microsoft Wordu na kompjuteru marke „Apple“, koji radi pod
operativnim sistemom OS X 10.8.5, sačuvate kao „digitalni pergament“ i otvorite
ga nakon 100 godina, kompjuter koji budete imali za čitanje tih podataka, kakav
god on bio, dobit će sve podatke potrebne da vas vrate kroz vrijeme. Vaš
računar će biti u stanju da rekonstruiše kompjuter identičan „Appleovom“, da
načini i pokrene operativni sistem OS X 10.8.5 i verziju Worda koja je na njemu
instalirana, i da otvori dokument tačno onakav kakav je bio.
Kako bilo, jedno je sigurno: ako hoćemo da sačuvamo podatke,
moramo odmah da počnemo.
(TBT, Newsweek.rs)
