TEMPO
Oni koji poznaju šah, znaju da je Bobby Fischer jedna od najvećih ikona 20. vijeka, a oni koji su ga poznavali, kazali su da je imao dijaboličnu prirodu i najmanje dvije strane ličnosti. Ostat će upamćen i po svom naglašenom antiamerikanizmu, vjerovanju u teorije zavjere, negiranju Holokausta i dugogodišnjem praktikovanju rituala svesvjetske crkve božje. Iako je i sam bio jevrej, tvrdio je da su upravo jevreji odgovorni za sve loše što mu se dešavalo u životu.
FOTO: (Profimedia)
Bila je noć i kolona automobila čekala je da iz Mađarske
pređe u Srbiju. U autima su mirno sjedili nekadašnji vlasnik Jugoskandik banke
Jezdimir Vasiljević – gazda Jezda – njegov advokat Stevan Protić, tjelohranitelj
Ciga Cokić i jedno od najvećih šahovskih imena svih vremena – Bobby Fischer.
Nešto oko ponoći stigli su u Beograd u jednu vilu na Dedinju u kojoj će Fischer
biti smješten tokom svog boravka. Bila je to 1992. i „prvak svijeta“, kako je
sam sebe volio da zove, spremao se da se iz duboke ilegale, duge 20 godina,
vrati na svjetsku scenu. U Srbiji je ostao mnogo duže nego što je planirao jer
su mu za vratom disale američke vlasti. Za svaki slučaj, promijenio je nekoliko
lokacija – najčešće blizu granice s Mađarskom – da bude spreman ukoliko nešto
krene po zlu.
Jedna od tih lokacija bila je Banja Kanjiža, mirno mesto uz Tisu koje ničim
nije skretalo pažnju na sebe.
Jednog sunčanog septembarskog dana zazvonio je telefon u kancelariji doktora
Ferenca Agoštona, u to vrijeme upravnika Banje Kanjiže – specijalne bolnice za
rehabilitaciju. Glas s druge strane mu je rekao da će mu uskoro dovesti svjetsku
šahovsku zvijezdu i da će tu boraviti nekoliko mjeseci. Uskoro se ispred hotela
„Akvamarin“ pojavio Fischer, u čijoj su pratnji bili njegov lični sekretar, 16
kožnih kofera u kojima su bile knjige, nekoliko umjetničkih slika, kao i
dvojica tjelohranitelja, koja se od njega nisu razdvajala ni na minut.
Inflacija je te godine bila jedna od najvećih na svijetu, na
svakom koraku videli su se bijeda i nemaština. Ljudi su gladovali, ali
paradoksalno, banja u Kanjiži bila je puna.
„Bobby Fischer je kod nas boravio tri mjeseca – septembar, oktobar i novembar
1993. Naši zaposleni su tada imali platu pet ili šest njemačkih maraka, a
kompletan pansion za njega, njegovog sekretara i dvojicu tjelohranitelja
iznosio je 400 maraka dnevno. Mi smo se dogovorili da oni svako jutro zamijene
pare i da na osnovu trenutnog kursa isplate tu svotu. Tako je i bilo. Nikada
nismo imali ni najmanji problem. Sve je to Jezda finansirao“, kaže nam na
početku razgovora doktor Ferenc Agošton.
NOĆNE ŠETNJE
Fischer je došao da se odmori i pobjegne od navale novinara i raznih nasrtljivih
„poštovalaca“. Istina, i da malo ispravi kičmu koja se iskrivila od igranja
šaha.
Imao je 49 godina kad je prihvatio poziv da u Beogradu i na Svetom Stefanu
odigra turnir s Borisom Spaskim. Posljednji put sreli su se 1972. u Rejkjaviku
i Fischer je tada pobijedio i postao svjetski šampion. Kasnije se posvađao sa
Svjetskom šahovskom organizacijom i prekinuo da se pojavljuje na turnirima i u
javnosti.
U vrijeme kad je odigran turnir na Svetom Stefanu, Fischer je bio potpuno
zaboravljen.
Od ukupnog fonda od pet miliona dolara, dvije trećine pripale su pobjedniku.
Poreska uprava Sjedinjenih Država obavijestila je Fischera da je njegovo učešće
protiv zakona jer se time krše sankcije nametnute Jugoslaviji, i poslije meča
je izdala potjernicu za njegovo hapšenje. Fischer je dobio meč sa 10 pobjeda,
pet poraza, uz 15 remija.
Prije dolaska u Kanjižu, šahista je boravio u Banji Junaković kod Apatina.
Detonacije koje su se jasno mogle čuti s obližnjeg hrvatskog ratišta užasno su
ga uznemiravale, pa su ga premjestili u Kanjižu.
Doktoru Agoštonu, koji je u vrijeme Fischerovog boravka bio
tek nekoliko mjeseci na mjestu upravnika, bilo je važno da šahovska zvijezda
bude maksimalno zadovoljna, a sam Fischer nije bio veliko zakeralo.
„Volio je noću da šeta, najčešće do Horgoša i nazad, to je 30 kilometara u oba
pravca. Bio je veoma krakat, prosto je jurio, dok su dvojica telohranitelja
trčala za njim. Svaki drugi dan jedan od tjelohranitelja odlazio je u Segedin,
u Mađarsku, i kupovao svu stranu štampu. Želio je da zna šta se dešava u svijetu
i važno mu je bilo da bude informiran“.
Prijatelji su ga opisivali kao mirnog i ćutljivog, ali u isto vrijeme i
impulsivnog i svadljivog.
„Bio je pomalo šizoidan. Plašio se svega. Imao je svoju rutinu i nje se držao.
Ustajao je kasno po podne, pošto je noću volio razmišljti i čitati. Tek potom
bi odlučio da ode jesti. Za njega nisu važili termini za doručak, ručak i
večeru. Spremačica je smjela da uđe u sobu, ali samo da počisti prašinu i da
eventualno oriba sanitarije. Ništa nije smela da pomjera. Ništa. Čak ni najmanju
stvar.“
Slavni gost je insistirao da u sobi bude sam, ali da mu se soba stalno nadzire:
„Njegov sekretar bio je u sobi preko puta. Motrio je na Fischerova vrata, koja
su uvijek bila blago odškrinuta, pošto je često imao neke opsesivne misli. U
sobi pored bila su smještena dva tjelohranitelja, koja su s njim išla svuda.
Niko nije mogao da prođe tim dijelom hotela a da ne bude primijećen.“
VRIJEME STOJI
Apartman 219 i danas izgleda isto kao i prije 25 godina, osim što su u sobu unijeti
flat-televizor, klima-uređaj i ugrađen je fen za kosu. Čak je i mebl na dvosjedu
i foteljama ostao isti – izlizan i izblijedio, ali čist. Isto je i sa bračnim
krevetom, na kojem je Fischer spavao. Zategnut, čist i prekriven sintetičkom dekom
s smeđima dezenima koji su prizivali prošlost. U sobi postoji još jedan,
pomoćni krevet, mala kuhinja s nekoliko elemenata i jednom ringlom, veliko
kupatilo i mali toalet.
FOTO: (Danilo Mijatović)
„Ništa se nije mijenjalo otkako je hotel napravljen prije 36
godina“, kaže nam Boršoš Jene, domar koji nas je poveo u obilazak apartman 219.
Kao u vremenskoj kapsuli, mogao se zamisliti trenutak u kojem su po sobi
raspoređene gomile knjiga o šahu, koje je Fischer uvijek nosio sa sobom, dok je
jedva uspijevao da se probudi u neko kasno popodne, izvrćući se na krevetu na
kojem je zbog udobnosti i svoje visine uvijek ležao dijagonalno dok su mu sa
ivice kreveta visila neuobičajeno velika stopala broj 48.
„Nikada nije mnogo izvoljevao, ali je volio kad mu mještani
donesu sok od borovnica i domaće kravlje mlijeko. Volio je da ga podgrije na
ringli u kuhinji i mogao je to da pije uvijek“, kaže nam Jene, koji je u to vrijeme
radio na bazenu i dobro se sjeća kasnih noćnih posjeta.
„Upravnik mu je dozvolio da se kupa nakon što se bazen zatvori. Dolazio je u
pratnji tjelohranitelja i zadržavao se oko sat vremena. Kada sam ga prvi put
vidio, začudio sam se koliko je bio krupan čovjek, kao Schwarzenegger, s ogromnim stopalima. Kao dva riječna čamca.“
U restoranu hotela imao je svoj poseban sto. Uvijek je sjedio na jednom mjestu
i strpljivo čekao hranu. Ali dok je jeo, posebno je nervirao konobara Gezu,
koga je izluđivalo kako Fischer jede čorbu. Gezin kolega Balaton Šandor prisjeća
se tih događaja:
„Mi ovdje pravimo fenomenalnu kiselu čorbu. Fischer je mogao
da je jede svaki dan. To je jaka, lijepa, gusta čorba i svi je jedu kašikom,
ali Fischer je volio da umače hljeb i da je tako jede. Nakon svakog zalogaja
ruke bi obrisao o stolnjak, a Geza se nervirao i hteo da umre. Mi ga gledamo i
padamo u nesvijest od smijeha. Geza nije mogao shvatiti kako neko može biti
tako aljkav. Ali ostavljao nam je velike pare i nije pravio nikakve probleme.
Čim bi završio ručak ili večeru, izvadio bi svoj džepni magnetni šah i
isključivao se iz spoljašnjeg svijeta.“
FOTO: (Danilo Mijatović)
Nije pridavao značaj izgledu i bio je u stanju da u istoj odjeći provede po
nekoliko dana. „Sjećam se da je imao neke stare cipele i da je sva obuća morala
ručno da mu se pravi. Tako je on te jedne raspale cipele stalno nosio na
popravku. Odijela su se isto šila po mjeri. Za tri mJeseca u banji ošišao se
svega dva puta. Jednom je na šišanje išao u Sentu, a drugi put je frizer morao
da dođe u njegovu sobu. Strogo je zahtijevao da brijačnica bude prazna. Nije
podnosio da ga ljudi gledaju“, sjeća se doktor Agošton.
Naviku „istjerivanja“ gostiju imao je i kad bi poželio da se provede u nekoj od
vojvođanskih čardi.
„Odlazio je samo s najbližim ljudima i obezbjeđenjem, a u kafani nije smio niko
biti. Samo muzika. Nije to radio često, ali je volio da jede vojvođansku hranu.
Prije hrane popio bi po dvije-tri rakije i to mu je baš prijalo. Volio je da
pojede dobru ribu, čorbu i jela ‘na kašiku’. Volio je i ikru, i to u velikim
količinama. Posebno je uživao u ikri pomiješanoj sa sokom od borovnica. Toga je
mogao da pojede koliko želiš.“
NEPREDVIDLJIV
I ma koliko da je bio nemaran za neke stvari, toliko je za organizaciju turnira
bio više nego zahtijevan. „Prije turnira bilo je naručeno ukupno 16 stolova za
igru. Deset dana prije početka Fischer je vratio svih 16 stolova, valjda mu se
nešto nije svidjelo. Boja, lak, ko zna? Onda organizatori kažu majstorima da
odu negdje pet dana da se odmore i da se vrate sa istim stolovima. Tako i bude.
Pokažu Fischeru iste stolove i on se složi da je sve kako treba. Nekada je bio
potpuno nepredvidljiv“, kaže Agošton.
Porodica Polgar, koja je iznjedrila neke od najboljih šahistkinja svijeta, bila
je jedna od rijetkih koja je posjećivala Fischera u Kanjiži. Bio je to čudan
skup šahista. Fischer osoben sam po sebi, a porodica Polgar u najmanju ruku
neobična. Otac Laslo i majka Klara imali su tri kćerke i sve tri su bile uspješne
šahistkinje.
„Fischer je volio s njima da se druži, a najviše je volio Judit. Ona mu je bila
posebno draga. Kasnije sam čuo da je zbog nje napustio svoju raniju ljubav Zitu
Rajčanji, koja se povukla i odlučila da živi mirno i neupadljivo. Svog
sekretara tjerao je da ide u Mađarsku i da je dovede. Bio je takav da ono što
poželi, mora biti njegovo. Nakon odlaska iz Jugoslavije boravio je u Mađarskoj
neko vrijeme, i to baš kod porodice Polgar, koja mu je pružala utočište i zaštitu.“
Pored porodice Polgar, samo je još nekoliko igrača bilo u prilici da viđa Fischera
i da s njim igra šah. „Jedan od rijetkih bio je i naš proslavljeni velemajstor
Svetozar Gligorić. On je obično dolazio jedanput sedmično i onda bi on i Fischer
ostajali da igraju i po osam sati dnevno. Gligu je mnogo cijenio.“
Oni koji poznaju šah, znaju da je Bobby Fischer jedna od
najvećih ikona 20. vijeka, a oni koji su ga poznavali, kazali su da je imao
dijaboličnu prirodu i najmanje dvije strane ličnosti. Ostat će upamćen i po svom
naglašenom antiamerikanizmu, vjerovanju u teorije zavjere, negiranju Holokausta
i dugogodišnjem praktikovanju rituala svesvjetske crkve božje. Iako je i sam
bio jevrej, tvrdio je da su upravo jevreji odgovorni za sve loše što mu se
dešavalo u životu.
Krajem 1993. tiho je otišao Banje Kanjiže. Novac od nagrade već je bio prebačen
u Mađarsku, a on je odmah za njim došao u Budimpeštu. Tu je ostao nekoliko
godina, a zatim se preselio u Japan, gdje je odležao osam mjeseci u zatvoru,
čekajući ekstradiciju u Ameriku. Nakon niza pregovora i diplomatskih
intervencija završio je na Islandu, koji mu je dao državljanstvo. Umro je u
januaru 2008.
Za sobom nije ostavio mnogo stvari. Možda je najvrijednija nova postavka šaha
koju je nazvao Fischerov nasumični šah. Ne postoji nijedna fotografija kao
dokaz njegovog boravka u Kanjiži. Fischer je bio izrazito protiv bilo kakvog
eksponiranja. Osim uspomena onih koji su ga poznavali, ostale su i tri šahovske
table s njegovim autogramom.
(TBT, Newsweek.rs, Autori Želimir Bojović i Nikola Jekić)
