U islamu postoje nekoliko mudžiza/čudesa koja su potvrđena u Kur'anu. Boga je dao da se ratvori more pred narodom Musaa, a.s., kojeg je progonio faraon. Zatim se mjesec raspolovio (šekal-kamer) pred licem Muhammeda, a.s.
Čudo Radosne Duše (Raduše)
Bosanki Muslimani vjeruju da se slična mudžiza/čudo desilo u podnožju planine Raduša, čiji obronci nadvisuju selo Prusac, koji se nekad na turskom jeziku zavo Akhisar, što na bosankom jeziku znači Bijeli grad. Naime, pošto Prusac nije imao pitku vodu jedan asketa se odlučio moliti Boga u zoru odlazeći na proplanak u šumi gdje je izviralo vrelo hladne i pitke vode da bi se njome abdestio. U molitvi je molio da se raspolovi stijena, koja je bila prepreka da se prokopa jažva od vrela do Prusca, da bi kroz nju mogla proticati voda. Četrdeseto jutro poslije molitve usnio je san da su se dva rogata ovna izvela na proplanku da bi se tučili glavama. Iz sna ga je probudio prasak i horondanje kamenja sa obronaka raspukle stijene. Kroz tu raspuklu stijenu mještani su proveli drvene čunkove kroz koje je proticala voda do Prusca.
Asketa se zvao Ajvaz-dede. On je pripadao takozvanoj grupi ‘krklera’, četrdeset duhovnjaka koja je prije osmanlijske vojske stigla u Bosnu i Hercegovinu kako bi uspostavila kontakte sa starosjediocima, posebno sa njihovim prvacima. U ovom slučaju sa bosanskim didovima, starješinama bogumilskih plemena. Njegov brat Hajdar-dede također je bio jedan od ‘krklera i on se nastanio na padinama Zvijezde planine u selu Karići. Tu je sagradio tekiju koja i danas postoji. ‘Gdje je Zvijezda, a gdje Raduša planina, braća su jedan drugom na prelo dolazili’, tvrde uspmene predaje o Ajvaz-dedi i Hajdar-dedi, kojima se želi reči da su bili evlije.
Njih dvojica su, prema predajama sufija, proijeklom iz Erzeruma, grada na granici Turske i Irana. Po istim predajama oni su Iranci. Obojici su kaburovi, odnosno turbeta u Pruscu i Karićima. Dakle, zaista se radi o historijskim osobama. Također i danas postoje stari drveni ćabrovi postvljeni kao cijevi u vodovodu koji je proveden od planinskog vrela kroz raspuklu stijenu, koja se doima kao uska kotlina, do Prusca.
Koliko god bila prekrasna legenda, kakvu ni najgenijalni literarni umovi ne bi mogli izmisliti, ona je od strane komunsitičkog režima bila zabranjena, kao što je danas oskrnavljena i svedena na nivo seoskog teferiča punog kulturnog kiča i političkg populizma.
A upravo je ova povijesna legenda, koja se odvila ispod Raduše, čije ime dolazi iz kovanice dvije riječi ‘radosna duša’, a povrh Bijelog grada, čini vertikalu duhovne povijesti Bosanskih Muslimana.
Proslava Fetha
Naime, na Ajvatovici su muslimani stoljećima slavili Feth (pobjedu). Zapravo, slavili su dvije pobjede koje su plod vjere/imana. Prvo, zahvaljujući Ajvaz-dedi na Uskoplju, poljani na kojoj je nastao grad Donji Vakuf, 34 hiljada je ‘radosnih duša’ koji su imali naseobine na padinama planine Raduše, izgovorilo šehadet, to jeste primilo islam. Tom činu je prisustvovao osobno sultan Mehmed Fatih. Ovo je rijedak fenomen u svijetu islamizacije nekog naroda. U ovom slučaju se radilo o Bosanskim Bogumilima. To je bio plod rada Ajvaz-dedea koji je sa bogumislkim prvacima vodio rasprave o islamu kao monosteističkoj vjeri.
Dva momenta su išla na ruku Ajavaz-dediu ovim raspravama. Prvi je da su Bogumili, iliti Patereni, bili najprogonjeniji narod u kršćanskom svijetu. Kršćanski vladari su ih progonili od Karpata do Južne Francuske. Po osobnoj direktivi tadašnjeg pape, nad Paterenima u Južnoj Francuskoj je izvršen genocid jer su ih smatrali jeresom samo stoga što nisu priznavali autoritet crkve, pa tako ni autorite pape kao Svetog Oca.
Srpski kraljevi, poput Dušana, posebno su bili okrutni prema njima. Ubijali su ih kao divljač, a preživjelima su rezali jezike. Stoga su im bosnaske planine, poput Raduše, bile utočište. Zato su Bogumili imali osnova da u sultanu Fatihu vide svog izbavitelja, Mesiju, koji je najavljen u Bibliji sa imenom Ahmed, što je korijen riječi u imenu Mehmed.
Pored toga, navodno je prvi šejh u osmanskom carstvu, Akšamsetin, kao sultanov duhovni mentor, dao Fatihu izun/dozvolu da od svih balkanskih naroda samo Bogumile islamizira, što je značilo vratiti islamu. Jer su Rimljani nad njima izvršili nasilno pokrštavanje zbog čega su oni iz Južne Turske bježali prema planinama od Karpata do Balkana. Oni su prema shvatanju šejha Akšamsetina bili privrženi monoteizmu Isaa, a.s., i među njima su djelovali havrijuni, drugovi poslanika Isaa.
Ovo je naravno sufijska interpretacija islamizaicje bosanskih Bogumila, koja nije podudarna sa interpretacijama bosnaskih medijavelista, kako kršćanskih tako i muslimanskih. Njoj se može pripisati subjektivan pristup povjesti srednjovjekovne Bosne, ali i kao takav narativ je prihvatiljiv jer je bezazlen i miroljubiv, što bi trebalo imponirati u ovim vremenima opterećenim međuvjerskom mržnjom.
Sama činjenica da se dovište i iskup džemata Uskopske doline na Ajvatovici dešavao u prvoj polovici, eto u prvoj hefti juna, dakle kad žita klasaju, ima svoju duboku vjersku pozadinu. Naime, to je bila proslava drugog fetha/pobjede kad je sama zemlja i priroda u znaku svog fetha.
Prema kur'anskoj interpretaciji iman/vjera se uspoređuje sa klasjem žita. Srce mumina/vjernika se uspoređuje sa sjemenkom koja klija nakon što njena opna puca. To pucanje opne na sjemenki na arapskom jeziku se zove feth. Dok se kjafir/nevjernik uspoređuje sa čovjekom koji zatrpava svoju vjeru, poput zatrpanog sjemena u brazdi zemlje, ne da bi je zanijekao već da bi istinu sakrio. Na arapskom jeziku riječ kefere znači skrivati nešto.
Sami Bogumili su izrazito slavili Boga kroz prirodu. Za njih je sva priroda bila bogomolja. Tako da su i oni imali ovakvu tradiciju dovišta kada su u vrijeme talasanja klasova žita proslavljali i zahvaljivali Bogu na darovima prirode.
Zato su na Ajvatovici svako selo, dakle svaki džemat, imao svoj bajrak i svoju bošću kao sofru za kojom bi se ručavalo, a potom se svakome ponaosob činila dova za berekt u nafaki.
Alija je oskrnavio Ajvatovicu
Ovo je bio iskup ratara, težaka i muževa koji su orali i sijali žito i koji će ga koncem ljeta pokositi. Dakle, nije bilo žena jer one, osim što su žnjele žito, nisu participirale u ratarskim poslovima. Njima ovi muževi donesu samljeveno brašno iz mlina da bi one kuhale hljeb i pitu za čeljad.
Ovakva halal lokma po islamskoj tradiciji temeljni je preduvjet za odgajanje djeteta u islamu. Nema tog nauka kojim se može odgojiti pošten čovjek ili žena ako nije odhranjena halal lokmom.
Nažalost, savrameni otac nacije Bošnjaka, Alija Izetbegović, oskrnavio je ove temleje dovišta na Ajavatovici proglašavajući samoinicijativno, na svoju ruku, bez konsultacija sa bilo kim, da je i žene mogu ‘hodočastit’ i prisusvovati ceremonijalu obilježavanja Ajvatovice.
Osim toga, Ajvatovica se pretvorila u promenadu i smotru javnih ličnosti sa turkofonskim prizvukom vojne muzike Mehtera. Tako je među konjanicama bio Muhamed Švrakić, sa patikama na nogama i fesom na glavi, ili Naser Orić, odjeven u odijelo poput lika iz osmanlsijkih sapunica itd. Ove godine takve kriminogene likove zamjenio je glumac Emir Hadžihafizbegović kome je pripala čast da sjedi u loži sa Bakirom Izetbegović, nezvaničninim nacionalnim bošnjačkim vođom i predsjednikom SDA, te da se obrati ‘hodočasnicima’.
Pošto je u govoru zabrljao i ‘pobrkao harfove’ pokušavajući interpretirati međuvjerskim suživot kršćana i muslimana u ovim krajevima, napali su ga hrvatski mediji zahtjevajući da mu se oduzme hrvatsko državljanstvo koje je stekao na osnovu činjenice da je početkom rata nosio uniformu HVO-a dok je igrao pozorišne predstave.
Zbog svega, iz godinu u godinu sve je manje ‘hodočasnika'na Ajvatovici. Ništa drugačija situacija nije sa mlinom u Bugojnu koji svake godine sve manje i manje samelje žita sa uskopskih polja.
Zvanični organizator manifetacije „Dani Ajvatovice“ su Travničko muftisjtvo. Manifestaciju izdašno finansira 4-5 općina koje gravitiraju ovom kraju. U cjelokupnom programu ove manifestacije samo je noćni zikr koji se organzira u jednoj prusačkoj džamiji iz duhovne tradicije, odnosno sufizma.
Postoje još neka dovišta, slična Ajavatovici, sa sufijskom tradicijom, poput mevluda u Blagaju, Vukeljićima kod Fojnice i Karićima kod Olova. Valjda zbog manje posjete politika, konkretno SDA, nije vidjela interes za promociju svojih funkcionera, te je njihov program ostao u okviru vjerskih manifestacija narodnih mevluda i zikra.
Pošto pri Rijasetu Islamske zajednice djeluje Tarikatski centar, kao njegov organ i institucija ranga ostalih uprava, nejasno je zašto se organizacija ovakvih duhovnih manifestacija ne prepusti toj instanci.
Zar nije paradoksalno da travnički muftija, dr. Ahmed ef. Adilović, koji slovi kao kripto vehabija, bude čelnik manifestacije ‘Dani Ajvatovice’, ako je po ovom učenju dovište na Ajavatovici bid'at/novotarija u vjeri, Dok predsjednik Tarikatskog centra i šejh šejhova, akademik Kazim Hadžimejlić, nije ni pozvan na ovu manifestaciju?!
(TBT, Istraživački tim za vjerska pitanja)
