Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Od svih vojnih neuspjeha koje su SAD pretrpjele u proteklih 25 godina na Bliskom istoku, rat s Iranom je vjerovatno najposljedičniji.
Za razliku od američkih vojnih intervencija u Afganistanu, Iraku, Jemenu, Libiji i Siriji, Islamska Republika nije preživjela samo još jedan američki pokušaj promjene režima. Američko-izraelski rat protiv Irana nikada nije imao za cilj da odlučuje samo o sudbini jednog režima.
Neuspjeh u pokoravanju Irana zaustavio je, ili uništio, mnogo veću ambiciju: projekat promjene oblika Bliskog istoka, s preporođenim i podmlađenim “velikim Izraelom” na čelu.
To je bio strateški cilj Abrahamovog sporazuma, a kada se Saudijska Arabija usprotivila potpisivanju na isprekidanoj liniji, umjesto toga je proizveden rat s Iranom.
Ironično, bio je potreban “najveći prijatelj kojeg je Izrael ikada imao u Bijeloj kući” da poništi najveći san izraelskog premijera Benjamina Netanyahua.
Za američkog predsjednika Donalda Trumpa, odluka da se izvuče iz zečje rupe u koju ga je Netanyahu uvukao bila je očigledna.
Inflacija u SAD-u, potaknuta višim troškovima energije uzrokovanim ratom, na trogodišnjem je vrhuncu; njegov rejting odobravanja je na historijski niskom nivou; suočava se sa sve većom opozicijom unutar vlastite stranke; paraliza zaljevskih ekonomija pogađala je novčanik Trumpovog klana; i predstoje mu srednjoročni izbori na kojima bi lahko mogao izgubiti oba doma Kongresa.
Trump je želio brzu pobjedu u stilu Venezuele, i od trenutka kada je postalo jasno da se Iran neće poslušno predati, 80-godišnji predsjednik se mentalno isključio.
Za Netanyahua, Trumpov zaokret prema Iranu je katastrofa, čije bi se posljedice mogle osjećati generacijama koje dolaze.
Izraelski ratni dopisnici bili su jednog mišljenja.
Alon Ben David, vojni dopisnik Kanala 13, rekao je da je rat preokrenuo situaciju. Prije toga, Izrael se mogao smatrati vodećom vojnom silom u regiji uz američku podršku. Nakon toga, Iran postaje najznačajnija sila.
Amos Harel, vojni analitičar Haaretza, napisao je da je Trumpov sporazum s Iranom bio najveći sigurnosni neuspjeh Netanyahua od napada Hamasa 7. oktobra 2023. godine.
Hor desničarskih snaga počeo se poigravati idejom da Izrael sada treba “ići sam”, opcija o kojoj se raspravljalo u kabinetu.
Trump je utrljao sol u ovu ranu rekavši New York Timesu koliko bi Netanyahu trebao biti zahvalan njemu. “Jer da Iran ima nuklearno oružje, Izrael ne bi postojao ni dva sata.”
U utorak je nastavio temu u komentarima novinarima u Francuskoj na samitu G7 rekavši da bez SAD-a “ne bi bilo Izraela”, dodajući da mu se ne sviđa što je “dva sata prije potpisivanja sporazuma došlo do napada u Libanu, u Bejrutu”.
Avigdor Lieberman, vođa desničarske sekularne opozicije Yisrael Beiteinu, rekao je da Izrael treba izgraditi balističke raketne snage i da bi Mossadu trebalo naložiti da se isključivo fokusira na napore za rušenje režima u Iranu.
Krajnje desničarski ministar financija Bezalel Smotrich obećao je da će nastaviti kampanju za rušenje režima “sami i na kreativne načine”.
Bivši premijer Naftali Bennett, koji bi mogao biti Netanyahuov nasljednik, rekao je Piersu Morganu: “Želim reći iranskom režimu… Bit ću vaša najgora noćna mora IKADA.”
Strateški neuspjeh
Dijelovi slagalice izraelske regionalne strategije koji bi mogli preživjeti Netanyahuov strateški neuspjeh – zemlja koju je Izrael okupirao i očistio od svojih stanovnika u Gazi, južnom Libanu i Siriji, neproglašeni sigurnosni pakt s Abu Dhabijem, korištenje Somalilanda kao baze za projekciju naprijed – sve to ostaje.
Projekat bi se mogao nastaviti u bilo kojem trenutku. Ali ono što je Netanyahu izgubio je interes sadašnjeg američkog predsjednika da podrži ovaj san.
I malo je vjerovatno da će uskoro doći još jedan.
Proći će mnogo vremena prije nego što će drugom izraelskom premijeru biti dozvoljeno da sjedi nasuprot aktivnog američkog predsjednika u sobi za sastanke ispod Bijele kuće, kao što je Netanyahu učinio s Trumpom 11. februara ove godine, i da mu izmišlja gomilu laži.
Da li iko u Izraelu ozbiljno misli da bi potpredsjednik JD Vance dozvolio da mu se to uradi, ako ikada postane predsjednik?
Trebale su sekunde da izraelski establišment osjeti ovaj seizmički pomak kod svog najbližeg saveznika i vrisne izdaja.
Yinon Magal, novinar Kanala 14, kojeg mnogi smatraju Netanyahuovim glasnogovornikom, nazvao je američke specijalne izaslanike Stevea Witkoffa i Jareda Kushnera “malim Jevrejima”, što je bio otvoreni izraz antisemitizma, ako ga je ikada bilo.
Nazvao je Trumpa gubitnikom, a potpredsjednika J.D. Vancea “ološem”.
Toksični savez
Ako je genocid u Gazi uništio mit koji je kružio u zapadnom svijetu da je Izrael demokratija koja teži miru, ali samo pronalazi rat, napad na Iran zadao je sličan udarac kredibilitetu Izraela u Washingtonu kao vojnog saveznika.
Postoji jasna promjena ne samo u anketama javnog mnjenja već i u retorici političkih kampanja. Aipac, najmoćnija pro-izraelska lobistička grupa, postaje toksična među demokratama.
Sve manje ambicioznih političara želi uzeti izraelski novac, a ideja među republikancima da Izrael kontrolira američku vanjsku politiku postala je više od antisemitskog mema.
Izuzetno svjesni promjene u američkom mišljenju, čine se razni zakonodavni pokušaji da se učvrsti američko-izraelski vojni i obavještajni savez.
Predsjednik SAD-a mora zakonom garantirati “kvalitativnu vojnu prednost” Izraela. Sada izraelski lobi pokušava u zakonodavstvo koje Kongres mora usvojiti ubaciti dvije mjere koje bi dale prioritet Izraelu u kreiranju američke politike.
Predložena mjera ubacuje se u Zakon o nacionalnoj odbrambenoj autorizaciji (NDAA) koja bi stvorila izvršnog agenta odgovornog za osiguranje integracije izraelske i američke odbrambene i sigurnosne saradnje u svim odjelima američke vlade.
Također bi zahtijevala da se izraelska tehnologija integrira u velike američke odbrambene kupovine. Zakon o ovlaštenjima za obavještajne poslove (IAA) uključuje mjeru za opsežnu razmjenu obavještajnih podataka između Izraela i bilo koje arapske zemlje koja normalizira odnose s njim. Treći dio izraelske strategije je stvaranje kanala za oružje i tehnologiju koji bi zaobišao Kongres.
Sve su to pokušaji da se učvrste vojni odnosi koji su sada pod snažnom dvostranačkom političkom kontrolom.
Gubitnička karta
Još jednom, podrška Izraelu postala je čin sile. To je primjena logike vojne kampanje na pitanja koja su zapravo samo za unutrašnju političku debatu.
Kako se povećava odgovornost podrške Izraelu, tako se povećava i element prisile koji je Izraelu potreban da bi Ameriku držao blizu. U svakom slučaju, Izrael je na gubitničkoj karti.
Iran iz ovog sporazuma izlazi kao glavna regionalna sila, sa ojačanim strateškim polugama.
Zadržava program obogaćivanja nuklearnog urana, iako je žrtvovao visoko obogaćeni uranijum.
Budući da nikada nije imao program za proizvodnju bombi, prema uzastopnim izvještajima IAEA, i da je tek nakon što se Trump povukao iz nuklearnog sporazuma koji je ispregovarao s Barackom Obamom, izgradio svoje zalihe visoko obogaćenog uranijuma, ovo nije velika žrtva.
Trump će beskrajno tvrditi da je spriječio Teheran da dobije bombu. Ono što ni on ni Mossad nikada neće zaustaviti jeste iransko znanje i iskustvo kao nuklearne sile. S obzirom na broj nuklearnih diplomaca koje svake godine proizvodi, ovo nije duh koji se ikada može vratiti u bocu.
Iran također zadržava svoju raketnu flotu, koja je dokazala svoju vrijednost kao sredstvo odvraćanja. Njegova flota je također preživjela najteže i najpreciznije bombe u američkoj vojsci.
Veze Irana s njegovim regionalnim nedržavnim saveznicima su vjerovatno jače nego što su bile kada je prvi put napadnut.
Ako ništa drugo, rat je ojačao ovaj savez kao funkcionalnu borbenu jedinicu, pokrećući koordinirane napade na Izrael i zaljevske države.
Razoružanje je i dalje san SAD-a, ali u Libanu je daleko od stvarnosti kao što su bile i Trumpove ideje o Iranu.
Umjesto toga, Iran je pokazao da njegovi saveznici nisu samo alat njegove projekcije moći, koji se može uključiti ili isključiti, na Teheranov zahtjev, već da Iran ozbiljno namjerava da ih brani.
Veza između Irana i libanonskog Hezbolaha je obostrana. Ove sedmice, posteri Hamneija, oca i sina, pojavili su se na ulazu u Dahiu, srce Hezbolaha u južnom Bejrutu, s velikim “Hvala”.
Sve to baca poslijeratne zaljevske države u bujicu neizvjesnosti. Balon njihovog bogatstva i nepobjedivosti je pukao.
Vijeće za saradnju u Zaljevu je besmisleno.
Formula sigurnosti Zaljeva, u kojoj su se SAD predstavile kao garant sigurnosti Zaljeva, sa svojom mrežom vojnih baza, sistemima ranog upozoravanja i baterijama protivraketne odbrane, pružila je – u najboljem slučaju – neujednačenu odbranu od iranskih dronova. Američke baze se sada smatraju većim problemom nego što vrijede.
Ako je debata u Kataru tokom rata bila napeta između dva pola – od izbacivanja Centralne komande Sjedinjenih Država (Centcom), koja nadgleda američke vojne operacije širom Bliskog istoka, do izbacivanja Hamasa – usluge koje je Katar pružio Trumpu kao posrednik za sada su smirile strahove od donošenja ovog Hobbesovog izbora.
Ispostavilo se da je mnogo lakše platiti Iranu da ga ne napadne, kao što su to odlučili učiniti Ujedinjeni Arapski Emirati.
Negirali su plaćanje milijardi dolara kada su UAE ugostili članove Iranskog revolucionarnog gardijskog korpusa na sastanku sa šeikom Tahnounom bin Zayedom Al Nahyanom, savjetnikom za nacionalnu sigurnost UAE i zamjenikom vladara Abu Dhabija.
Ali i tada su UAE negirale da su ugostile Netanyahua, što se također nesumnjivo dogodilo.
Sviđalo se to nekome ili ne, sve zaljevske države su vraćene na zemlju iranskim odgovorom na napad.
I Bahrein i Kuvajt imaju probleme s legitimnošću iz doba Arapskog proljeća pred vlastitim šiitskim stanovništvom. Ponovni pojavak Irana kao regionalne sile čini ova pitanja punim potencijalnih problema.
Neke države poput Omana i Katara, koje su pregovarale o sporazumu, prošle su bolje od drugih, ali sve pate od iste strateške tjeskobe. Kome bi se sada trebali okrenuti? Kini, Indiji ili Pakistanu?
Njihova ogromna ekonomska moć od sada ovisi o iranskoj želji da Hormuški moreuz drži otvorenim.
Sve oči uprte u Gazu
Ako Trump prekrši svoj dio dogovora ili ako Izrael pokrene još jedan napad, Iran može zatvoriti Hormuški moreuz jednako brzo i lako kao što ga je otvorio.
Shodno tome, na ovaj ili onaj način, Iran će platiti cijenu za privilegiju da bude čuvar ovih ogromnih tokova nafte, plina i naftnih derivata.
Ako Netanyahu obnovi svoj napad na Gazu, svjetsko javno mnjenje će ponovo eksplodirati, a Izrael će otkriti da njegova ekonomija nije u stanju da izdrži globalni bojkot poslovanja.
Mnogo će zavisiti od toga kako Iran vrši svoju moć nad svojim susjedima. Bilo bi mudro ne slijediti izraelski primjer “pobjednik uzima sve”.
Ranjeni Netanyahu bit će u iskušenju da ubrza svoj rat protiv Palestinaca kako bi kompenzirao gubitak regionalne moći.
Već su predmet nevjerovatnih nivoa rasizma, gdje god se susretnu sa svojim naoružanim izraelskim gospodarima, ciljanim i ubijenim po volji na bilo kojem kontrolnom punktu, Palestinci mogu samo očekivati da će Netanyahu osvetoljubivo nastaviti svoj projekat čišćenja zemlje.
Izrael je postao serijski ubica Palestinaca, i što više ubijaju, to više moraju ubijati.
Ni Trump ni smiješno pogrešno nazvani Odbor za mir neće spriječiti Netanyahua da preuzme kontrolu nad sve većim dijelovima Gaze.
Hamas se neće razoružavati ništa više nego što će to učiniti Hezbollah ili Iran. Čak i ako Izrael ponovo okupira cijelu Gazu, problem za njega će ostati isti.
Gaza je pokazala da je njeno društveno tkivo dovoljno snažno da izdrži neviđeni nivo ugnjetavanja koji se na nju primjenjuje. Gaza se neće slomiti. Svaka porodica stoji na grobovima svojih nesahranjenih prijatelja i rođaka. I oni sada neće napustiti tu zemlju.
Ako Netanyahu obnovi napad na Gazu, svjetsko javno mnjenje će ponovo eksplodirati, a Izrael će otkriti da njegova ekonomija nije u stanju da izdrži globalni bojkot poslovanja.
Bliski istok se zaista promijenio, ali ne onako kako je Netanyahu želio. Njegov napad na Iran rezultirao je prvim velikim strateškim raskolom između Izraela i njegovog glavnog saveznika u više od četvrt stoljeća.
Iran ima više meke moći kao rezultat toga, a duh otpora u Palestini, Libanu i regiji je jači nego ikad prije, čak i sa Sirijom izvan iranske orbite.
Sa svojim beskrajnim ratovima i ekspanzionističkom ideologijom, Izrael – sam – uskoro će otkriti da je dostigao granicu svoje vojne moći i povlačenje će biti neizbježno. Ovo će se odnositi na Siriju kao što će se na kraju odnositi i na Liban.
Imati priliku za takav projekat moglo bi se pokazati kao najveća izraelska greška.
(TBT, MEE)
