“Želim dovesti u pitanje stav “svetiji od tebe” Amerikanaca i Britanaca. Jesu li ovi gadovi Bogom imenovani čuvari svijeta?”
Tako je rekao Abdul Qadeer Khan, kum pakistanskog nuklearnog programa, kada su ga pitali da opravda svoju međunarodnu mrežu usmjerenu na davanje nuklearne tehnologije Iranu, Libiji i Sjevernoj Koreji.
Jedno od najvećih američko-izraelskih opravdanja za njihov rat protiv Irana u proteklih šest sedmica bilo je zaustavljanje Iranaca u razvoju nuklearnog oružja. Opće je poznato da Izrael posjeduje nuklearno oružje, iako to nikada nije javno priznao.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća Izrael je pokušao i nije uspio spriječiti drugu zemlju s muslimanskom većinom da dobije bombu: Pakistan.
Čovjek najvažniji za uspješan pakistanski nuklearni program, poznat u svojoj zemlji kao AQ Khan, nije imao samo za cilj da svoju zemlju učini nuklearnom silom.
Pod nadzorom izraelskih špijuna, Khan je imao za cilj izazvati Sjedinjene Države i Zapad pomažući drugim zemljama, među kojima je i Iran, s njihovim vlastitim programima.
Bivši direktor CIA-e George Tenet kasnije ga je ocijenio “barem jednako opasnim kao Osama bin Laden“, a bivši šef Mossada Shabtai Shavit požalio je što ga nije ubio.
Od zemalja kojima je Khan pomogao, samo je Sjeverna Koreja postala nuklearna sila. Početkom 2000-ih, iranski program je otkriven i uništen. Priča o tome kako je pakistanski naučnik doveo Irance tako blizu je izvanredna.
‘Ključ našeg nacionalnog opstanka’
Zulfikar Ali Bhutto, dva puta pakistanski premijer 70-ih, osmislio je nuklearni program svoje zemlje.
“Nismo gradili bombu”, kasnije je primijetio Munir Ahmad Khan, koji je nadgledao Pakistansku komisiju za atomsku energiju pod Bhuttovim vodstvom. “Gradili smo sredstvo odvraćanja.”
Bhutto je odlučio napraviti bombu nakon što je Indija testirala svoje prvo nuklearno oružje, kodnog naziva Nasmijani Buda, 18. maja 1974. godine.
“Jest ćemo travu ili lišće, čak ćemo i gladovati”, zavjetovao se Bhutto, “ali ćemo nabaviti svoju.”
Postojala je, rekao je, “kršćanska bomba, židovska bomba, a sada i hinduistička bomba. Zašto ne i islamska bomba?”
Projekat je smatrao egzistencijalnim za zemlju. “Bomba nije samo oružje”, proglasio je. “To je sam ključ našeg nacionalnog opstanka.”
Čovjek koji će izgraditi taj “ključ”, AQ Khan, 1974. godine radio je za podizvođača velike kompanije za nuklearno gorivo, Urenco, u Amsterdamu.
Kompanija je snabdijevala evropskim nuklearnim reaktorima obogaćeni uranijum gorivo.
Khan je imao pristup tajnim dijelovima postrojenja Urenco i nacrtima najboljih svjetskih centrifuga, koje su obogaćivale prirodni uranijum i pretvarale ga u gorivo za bombe.
Poslao je rukom pisano pismo Pakistanu, adresirano na Bhutto, u kojem je rekao: “Stekao sam vrlo detaljno i sveobuhvatno znanje o sistemu plinskih centrifuga i sada sam u poziciji da pomognem Pakistanu… Ovo je stvar od najveće hitnosti.”
Kasnije je rekao da je pismo napisao “s punom sviješću da bih mogao biti uhapšen ili ubijen. Ali osjećao sam da nemam izbora. Indija je testirala. Morali smo odgovoriti”.
“Obećao sam. Održao sam to obećanje.”
Khan je optužen da je iz Holandije ukrao nacrt za uranijumske centrifuge, koje mogu pretvoriti uranijum u gorivo za oružje.
U julu 1976. godine osnovao je istraživačku laboratoriju u Rawalpindiju koja je proizvodila obogaćeni uranijum za nuklearno oružje.
Uprkos protivljenju Indije i Izraela, Kina je Pakistancima obezbijedila obogaćeni uranijum, tricijum, pa čak i naučnike.
Američki predsjednik Jimmy Carter je u aprilu 1979. godine ukinuo pomoć Islamabadu kao odgovor na otkrivanje njegovog programa, ali je potom poništio odluku mjesecima kasnije kada je Sovjetski Savez izvršio invaziju na Afganistan: Americi će biti potrebna pomoć susjednog Pakistana.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća, SAD su tajno pružale pakistanskim nuklearnim naučnicima tehničku obuku i ignorisale njihov program.
„
Ali sve se promijenilo s krajem Hladnog rata.
U oktobru 1990. godine, SAD su obustavile ekonomsku i vojnu pomoć Pakistanu u znak protesta protiv nuklearnog programa. Pakistan je tada rekao da će prestati razvijati nuklearno oružje.
AQ Khan je, međutim, kasnije otkrio da se proizvodnja visoko obogaćenog uranijuma tajno nastavila.
Indija je 11. maja 1998. godine testirala svoje nuklearne bojeve glave. Pakistan je potom uspješno testirao vlastite u pustinji Baludžistan kasnije tog mjeseca. Postao je sedma nuklearna sila na svijetu.
“Rekao sam Bhutto Sahibu da ćemo dobiti bombu”, rekao je Khan. “Obećao sam. Održao sam to obećanje.”
Iranski program
Ali tokom cijelog ovog vremena, Khan je vodio drugi, još smjeliji program: međunarodnu nuklearnu mrežu koja je slala tehnologiju i nacrte Iranu, Sjevernoj Koreji i Libiji.
Prije Islamske revolucije 1979. godine, iranski program za mirnodopsku nuklearnu energiju dobio je podršku Zapada, ali je ona nestala nakon što je šah uklonjen.
Iranski vrhovni vođa, ajatolah Ruhollah Khomeini, izdao je fetvu protiv nuklearne bombe, rekavši da se kosi sa islamskim pricipima.
Ali iza zatvorenih vrata 1980-ih, iranska vlada se obratila pakistanskom vojnom diktatoru, generalu Zia-ul-Haqu, za pomoć.
„Razgovarali smo s Pakistancima“, otkrio je 2015. godine Akbar Hashemi Rafsanjani, iranski predsjednik između 1989. i 1997. godine.
„Bili smo u ratu i željeli smo imati takvu opciju za dan kada naši neprijatelji požele upotrijebiti nuklearno oružje. To je bilo naše stanje uma.“
„Abdul Kadir Kan je vjerovao da islamski svijet mora imati nuklearnu bombu“, prisjetio se Rafsandžani.
“Dogovoreno je da nam [Pakistan] malo pomogne – na primjer, isporukom polovnih centrifuga prve generacije, zajedno s nekim nacrtima – kako bismo ih mogli sami izgraditi. Postepeno smo započeli radove…
“Pakistanci su nam dali 4.000 polovnih centrifuga prve generacije, zajedno s nacrtima.”
Pokušaj izraelske sabotaže
Najoštrije protivljenje Pakistanu došlo je od Izraela. Izraelci “nisu željeli da muslimanska zemlja ima bombu”, prema riječima Feroza Khana, bivšeg zvaničnika u pakistanskom programu nuklearnog oružja.
Početkom 1980-ih, Izrael je predložio Indiji da sarađuju u bombardiranju i uništavanju pakistanskog nuklearnog postrojenja u Kahuti u pakistanskom okrugu Rawalpindi.
Tadašnja indijska premijerka Indira Gandhi odobrila je napad.
Razvijen je plan za izraelske borbene avione F-16 i F-15 koji bi poletjeli s zračne baze Jamnagar u indijskom Gujaratu i pokrenuli napade na postrojenje.
Ali Gandhi je kasnije odustala i plan je odložen.
U međuvremenu, Khan je naručivao dvostruko više dijelova nego što je bilo potrebno za pakistanski nuklearni program, a zatim je tajno prodavao višak.
Do tada je Khan u pakistanskim vojnim krugovima bio poznat pod raznim nazivima: “Nevidljivi general”, “Dr. AQQ”, “Otac bombe” i “Mohsin-e-Pakistan” (Spasitelj Pakistana).
Između 1986. i 2001. godine, Pakistan je Iranu dao ključne komponente koje su mu bile potrebne.
Žal šefa Mossada
Mossad je Khana držao pod nadzorom dok je putovao po Bliskom istoku 1980-ih i 1990-ih, ali nije uspio shvatiti šta naučnik radi.
Tadašnji šef Mossada, Shabtai Shavit, kasnije je rekao da bi, da je shvatio Khanove namjere, razmislio o naređivanju njegovog ubistva kako bi “promijenio tok historije”.
Pakistanska vojska držala je civilne vlade u mraku o Khanovim međunarodnim naporima.
Pakistanska premijerka Benazir Bhutto, kćerka Zulfikara Alija Bhutta, nije od svojih generala čula ni riječi o programu razmjene nuklearne tehnologije s Iranom.
Ona je za to saznala slučajno tek 1989. godine – u Teheranu.
Rafsanjani ju je pitao mogu li potvrditi sporazum dvije zemlje o “posebnim odbrambenim pitanjima”.
“O čemu tačno govorite, gospodine predsjedniče?” upitala je Bhutto zbunjeno.
“Nuklearna tehnologija, gospođo premijerko, nuklearna tehnologija”, odgovorio je iranski predsjednik. Bhutto je bila zapanjena.
Navodno je šest iranskih naučnika obučeno u Pakistanu, u Institutu za nuklearne nauke i tehnologiju u Islamabadu i Institutu za nuklearne studije.
Također postoje tvrdnje da je sam Khan posjetio iranski reaktor u Bushehru u februaru 1986. i u januaru 1987. godine, što je naučnik negirao.
Vjeruje se da je Khan između 1989. i 1995. godine Iranu isporučio preko 2.000 komponenti i podsklopova za centrifuge.
‘Zapanjujuća transformacija’
Cijela operacija je propala 2003. godine.
Libijski vođa Muamer Gadafi je uništio Kanovu operaciju pokušavajući da dobije podršku SAD-a.
Gadafi je otkrio CIA-i i MI6 da Kan gradi nuklearne lokacije za svoju vladu – od kojih su neke bile prerušene u farme pilića.
CIA je zaplijenila mašine namijenjene Libiji dok su se krijumčarile kroz Sueski kanal. Istražitelji su pronašli nacrte oružja u vrećama iz hemijske čistionice u Islamabadu.
Kada je operacija otkrivena, Amerikanci su bili užasnuti.
“Bila je to zapanjujuća transformacija kada razmislite o tome, nešto što nikada prije nismo vidjeli”, rekao je visoki američki zvaničnik za New York Times.
“Prvo, [Kan] iskorištava fragmentirano tržište i razvija prilično napredan nuklearni arsenal.”
“Zatim okreće prekidač, preokreće tok i smišlja kako da proda cijeli komplet, sve do dizajna bombe, nekim od najgorih vlada na svijetu.”
Priznanja AQ Khana
- godine, Khan je priznao da je vodio mrežu za širenje nuklearnog oružja, rekavši da je Iranu, Libiji i Sjevernoj Koreji obezbijedio nuklearnu tehnologiju.
Tog februara, pojavio se na televiziji i insistirao da je djelovao sam, bez podrške pakistanske vlade, koja ga je potom brzo pomilovala.
Kasnije se Khan prisjetio da je “prvi put spasio zemlju kada sam Pakistan učinio nuklearnom državom i ponovo je spasio kada sam priznao i preuzeo svu krivicu na sebe”.
Pod intenzivnim međunarodnim pritiskom, Iran je 2005. godine pristao da razvija mirnodopsku nuklearnu energiju pod nadzorom Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA).
Zatim je 2015. godine Iran potpisao nuklearni sporazum sa SAD-om, Kinom, Francuskom, Njemačkom i Rusijom, prihvatajući stroga ograničenja svog civilnog nuklearnog programa u zamjenu za ukidanje sankcija.
Tri godine kasnije, Trumpova administracija se povukla iz sporazuma i ponovo uvela stroge ekonomske sankcije Iranu.
Oni koji su poznavali AQ Khana insistirali su da čvrsto vjeruje da je ono što je učinio ispravno.
Njegova misija je bila da se suprotstavi Zapadu. “Također je rekao da davanje tehnologije muslimanskoj zemlji nije zločin”, prisjetio se jedan anonimni poznanik.
Khan je branio ono što je smatrao pravom Irana da razvija nuklearno oružje.
“Ako Iran ispali projektil, onda je to pogrešno, ali ako to učini Izrael, onda je to ispravno”, sarkastično je primijetio 2009. godine, 12 godina prije svoje smrti 2021. godine.
Danas je Pakistan jedina zemlja s muslimanskom većinom koja posjeduje nuklearno oružje.
“Ne previdite činjenicu da nijedna zemlja s nuklearnim kapacitetom nije bila podvrgnuta agresiji ili okupaciji, niti su joj granice precrtane”, razmišljao je Khan 2011. godine.
“Da su Irak i Libija bili nuklearne sile, ne bi bili uništeni na način na koji smo to nedavno vidjeli.”
(TBT)
