Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
U ljeto 1989. godine, Frecis Fukuyama predstavio je svoju viziju kraja historije. Pošto je liberalno-demokratski kapitalizam najbolji mogući društveni poredak, tvrdio je Fukuyama, dalji napredak nije moguć, osim kroz postepenu realizaciju poželjnog poretka širom svijeta.
Međutim, taj „kraj“ je potrajao jedva tri decenije i sada smo na suprotnom ekstremu: danas je preovlađujuća ideja da se liberalno-demokratski kapitalistički svjetski poredak raspao, zajedno sa svojim složenim pravilima koja garantiraju osnovna ljudska prava (sloboda govora, univerzalna zdravstvena zaštita, javno obrazovanje i tako dalje). Zamjenjuje ga brutalni novi svijet u kom velike ribe jedu male, a ideologije se više ne shvataju ozbiljno, jer ono što je bitno jeste sirova ekonomska, vojna i/ili politička moć.
Tako američki predsjednik Donald Trump nije intervenirao u Venecueli da bi tamo obnovio demokratiju; učinio je to da bi dobio slobodan pristup ogromnim rezervama nafte i ruda u toj zemlji. Kao što je i ruski predsjednik Vladimir Putin napao Ukrajinu da bi zauzeo teritoriju i obnovio Veliku Rusiju koja je postojala prije boljševičke revolucije i, u drugom obliku, poslije nje.
Preovlađujući pogled na svijet je realizam oslobođen svake iluzije i ideala. Ako ste mala zemlja, prihvatite život u strahu. Ako uživate u opscenoj moći imajte na umu da su principi nevažni. U ovom novom post-ideološkom svijetu, često se kaže, pale su maske ljudskih prava, poštovanja suvereniteta drugih država i ostalog.
Ali ništa od toga nije istina. Naš postliberalni svijet je prožet ideologijom čak i više od liberalno-demokratskog poretka. Trumpova MAGA vizija je čista ideologija, čak i ako joj vlastiti postupci svakodnevno protivrječe. Steve Banon, ključni ideolog trampovskog populizma, opisuje sebe kao lenjinistu koji radi na uništenju države. Ali pod Trumpom, američka državna mašinerija je postala jača i dominantnija nego ikad; ona rutinski krši važeće zakone i mješa se u demokratske procese i tržišta. Za MAGA pokret, „sloboda govora“ je prerogativ moćnih da vrijeđaju i ponižavaju slabe (imigrante, etničke i seksualne manjine), a ne pravo ugnjetenih i eksploatiranih da podignu svoj glas.
Isto važi za Izrael i Rusiju, da spomenemo samo dva primjera. Izrael je sada opsjednut cionističkim fundamentalizmom, koji se poziva na Stari zavet da bi legitimirao brutalnu kolonizaciju Gaze i Zapadne obale. Isto tako, Putin legitimira svoju moć evroazijskom ideologijom koja se suprotstavlja zapadnom individualističkom liberalizmu i navodno cijeni tradicionalne kršćanske vrijednosti. Prioritet ima zajednica, a pojedinci bi trebalo da budu spremni da se žrtvuju za državu.
Na tom tragu, vodeći Putinov ideolog Aleksandar Haričev formulira osnovne karakteristike Homo putinusa i njegove navodno „samopožrtvovane“ prirode: „Za nas, sâm život izgleda da znači mnogo manje nego za zapadnjaka. Mi vjerujemo da ima stvari važnijih od pukog postojanja. To je, u suštini, temelj svake vjere.“
U svakom od tih slučajeva, potpuno nam izmiče svijet onakav kakav jeste: preovlađujući „realizam“ ignorira ekstremnu ideologiju koja je potrebna da bi se reproducirao status quo.
Ova tenzija leži u osnovi jedne od ključnih karakteristika savremenog svijeta: sve više država se oslanja na kriminalne naoružane bande za održanje svoje moći. Haiti, koji duže od 200 godina trpi kaznu za svoju uspješnu revoluciju koju su predvodili robovi, tek je najekstremniji slučaj takozvane propale države, gdje bande kontroliraju 80% teritorije. Slične stvari se dešavaju u Ekvadoru (gdje bande otvoreno drže dijelove gradova pod okupacijom) i u onim oblastima Meksika koje u potpunosti kontroliraju narko-karteli.
U ovom kontekstu treba spomenuti i Islamsku revolucionarnu gardu i politike morala u Iranu. Kao ideološka policija često idu u krajnosti koje sramote vlasti Irana. Sjetimo se ubistva Mahse Amini pošto je uhapšena jer je navodno nepravilno nosila mahramu. Ruska vlada je koristila Wagner grupu kao posrednika da bi mogla da porekne svoje učešće u vojnim operacijama u inostranstvu. Wagner se na kraju okrenuo protiv Putinovog režima.
Najočigledniji primjer su izraelski doseljenici koji otvoreno teroriziraju Palestince sa Zapadne obale. Oni djeluju kao nezavisni pokret dok čine zločine, od paljenja palestinskih kuća i maslinjaka do prebijanja i ubijanja Palestinaca. Za to vrijeme, izraelska vojska samo posmatra i intervenira tek ako Palestinci pruže aktivan otpor. I ovdje država tolerira, pa čak i podstiče kriminalnu bandu jer joj je potrebno da uvjerljivo poriče svoju ulogu.
A tu je i Trump. Nekadašnji podstrekač pobune protiv ustavnog sjedišta vlasti u SAD, sada sprovodi sopstvenu unutarnju kolonizaciju slanjem militarizirane Službe za imigraciju i carinu (a ne Nacionalnu gardu) u gradove kojima upravljaju demokrate da tamo terorizira stanovništvo. Otkako se Trump vratio u Bijelu kuću, ICE je povećao broj zaposlenih za 120 odsto i, kroz kampanju koja se obraćala bijelim nacionalistima, regrutirao 12.000 novih službenika koji su dužili oružje poslije samo 47 dana obuke. Lica prekrivenih maskama, oni funkcioniraju kao Trumpova verzija doseljenika na Zapadnoj obali koji nasilno upadaju u domove ljudi bez sudskih naloga. Jedan meksički sveštenik koji radi u Mineapolisu kaže da je ICE gori od narko kartela u Meksiku.
Ipak, postoji ključna razlika: za razliku od Netanyahua ili Putina, Trump ne održava nikakvu distancu od svoje kriminalne bande. On je njihov direktni komandant i naređuje im da ignoriraju demokratske institucije i potrebe lokalnih vlasti.
Tako je Trump, kao glavna izvršna vlast, objedinio uloge u sprovođenju američkog zakona i komandovanja bandom. To me podsjeća na Čestertonovu opasku da je „kršćanstvo jedina religija na svijetu koja osjeća da svemoć čini Boga nepotpunim. Samo je ktšćanstvo shvatilo da Bog, da bi bio u potpunosti Bog, mora biti i buntovnik i kralj.“ Sa izvjesnom ironijom, možemo reći da Trump nastoji funkcionirati kao kršćanski bog: faktički kralj Sjedinjenih Država, koji svojom zemljom uglavnom upravlja dekretima, a istovremeno glavni buntovnik protiv države.
Trumpovi skorašnji postupci čini ovaj paradoks još vidljivijim. Nedavno je podnio tužbu protiv Poreske uprave i od ove savezne službe kojoj je nadređen zahtjeva odštetu od 10 milijardi dolara. Trump tvrdi da je oštećen u svojstvu građanina, a kao predsjednik će imati poslednju riječ u odluci o nagodbi i njenom iznosu.
Čak su i neki republikanski poslanici izrazili sumnje u vezi sa procesom u kojem se Trump javlja i kao tužilac i kao tuženi, dok on priznaje da se našao u „neobičnom položaju“, gdje mora „pregovarati sa samim sobom“. Kako primjećuje demokratski senator iz Kalifornije Adam Šchiff: „Morate mu odati perverzno priznanje za smjelost ove prevare. Prosto je neskriveno bezočan.“
Vidjeli smo nešto slično i ranije, mada samo na filmu: u ranom remek-delu Woodia Allena, Banane (1971). U sceni suđenja, junak Fielding Melish zastupa samog sebe, pa je istovremeno i optuženi i advokat odbrane. Dok ispituje samog sebe, agresivno izvikuje pitanja praznoj klupi za svjedoke, a zatim užurbano sjeda na klupu i zbunjeno odgovara. Pola stoljeća kasnije, stvarnost je sustigla šalu.
(TBT, Project Syndicate)
