Piše: Masha Gessen, thebosniatimes.ba
Plašila sam se odgledati film „Glas Hind Radžab“. Znala sam da je zasnovan na snimcima petogodišnje devojčice u Gazi koja je, zarobljena u automobilu sa tijelima članova svoje porodice, razgovarala sa radnicima spasilačke službe. Znala sam da je i ta djevojčica, Hind Rajab, na kraju ubijena. I znala sam da je film režirala Kauther Ben Hania, rediteljka iz Tunisa koja je smislila tako dobru kombinaciju dokumentarnog i igranog filma da ne možemo odvratiti pogled sa filmskog platna.
Film nije napet utoliko što nema neizvjesnosti, unapred znamo kako se priča završava. Pored toga, sablasno je ljubazan prema gledaocu, koji ni u jednom trenutku ne mora vidjeti devojčicu zaglavljenu u autu, djevojčicu prestravljenu od mogućnosti da i ona bude ubijena, djevojčicu koja umire. Vidimo samo ljude iz spasilačkog centra u njihovoj kancelariji u Ramali (film je snimljen na setu u Tunisu), kompjutere, staklene pregrade, širok ali jalov pogled u nebo. Njihov zadatak je da koordiniraju: da dobiju dozvolu da kola hitne pomoći u Gazi odu po djevojčicu. Za ambulantna kola to je osam minuta vožnje, ali ona ne smiju krenuti dok im se ne odobre i zadatak i precizan put kojim će se kretati, a nikad ne znamo tačno ko to odobrava. Na kraju će ambulantna kola, kao što sam znala kad sam ulazila u salu, biti pogođena granatama izraelskih snaga i svi će umrijeti.
Dok sam se opirala gledanju filma, nisam znala da te smrti nisu njegova glavna tema. Glavna tema filma je moralna povreda nanijeta ljudima upletenim u te smrti, ljudima koji su ih pokušavali spriječiti. Da sam to znala, još bih se više plašila da vidim „Glas Hind Radžab“ jer je to još bliže mom životu i strahovima.
Najvažnija riječ u ovom filmu je „koordinacija“. Ta riječ se šapuće i viče, izgovara s očajničkom bespomoćnošću, uzvikuje sa prezirom i priziva kao čarobna formula.
Koordinacija je proces kojim spasioci osiguravaju siguran put ambulantnim kolima. U jednom trenutku koordinator po imenu Mahdi, jedan od četiri glavna lika u filmu, objašnjava taj proces: on zove Crveni krst u Jerusalemu, Crveni krst zove jedinicu izraelskog ministarstva odbrane, zvanu Kogat, vojska na terenu usaglašava rutu i prenosi je Crvenom krstu, a ovaj je prenosi Mahdiju koji kaže: „Kad dobijemo rutu, to još ne znači da imamo zeleno svjetlo. Zeleno svjetlo za upućivanje ambulantnih kola je drugi niz koraka. Moram doslovno pratiti proceduru jer oni inače mogu gađati naša ambulantna kola i tvrditi da smo sami krivi za to.“
Dug je to proces i kao i svaki birokratski proces sastoji se uglavnom od čekanja. Omar, spasilac koji je direktno razgovarao sa Hind, kaže da je čekanje nepodnošljivo. On želi da zaobiđe koordinaciju i odmah uputi ambulantna kola. Ali Mahdi ne može dovesti u opasnost živote spasilaca na terenu.
Riječ „koordinacija“ me je pogodila zato što je ta riječ, na njemačkom Gleichschaltung, imala posebno značenje 30-ih godina 20. stoljeća u Njemačkoj. Ona je označavala proces usaglašavanja ljudi i institucija: prihvatanje nacističke politike na univerzitetima, zaklinjanje preduzetnika i profesora na vjernost Hitleru i nošenje nacističkih simbola. Neki ljudi su se „koordinirali“ zato što su vjerovali u nacistički projekat, drugi zato što su se nadali napredovanju u karijeri ili profitu za svoj biznis, a treći zato što su osjećali da nemaju izbora.
(Rediteljka Ben Hania napisala mi je u mejlu da toga nije bila svjesna. „U filmu je riječ koordinacija direktan prijevod arapske reči tanseeq. Svaka sličnost s drugim upotrebama te riječi je slučajna i nije bila dio mojih namjera i referenci dok sam radila na ovom filmu.“)
Ljudi u filmu moraju koordinirati, nemaju izbora, ali svako od njih ima drukčiji odnos prema koordinaciji. Mahdi smatra da je postupanje po pravilima njegova dužnost jer će na taj način sačuvati najveći mogući broj ljudi u životu. Omar vidi sebe i svoje kolege kao saučesnike u izazivanju straha, ranjavanja i na kraju smrti djevojčice Hind Radžab. Mahdi pokazuje fotografije ubijenih spasilaca u Gazi: on se bori da zaštiti one koji su ostali. Omar viče na njega: „Kako možeš koordinirati sa vojskom koja je ubila i njih i sve one ljude?“ pita on. Na kraju se Mahdi i Omar svađaju. Omar psuje zeleno svjetlo i koordinaciju i viče: „Okupirani smo zbog ljudi kao što si ti.“
Prije par godina provela sam nekoliko mjeseci izvještavajući o podzemnoj mreži ruskih volontera na sličnom zadatku. Oni su izvodili ljude iz dijelova Ukrajine pod okupacijom i opsadom. Volonteri s kojima sam razgovarala bili su protiv rata, ali njihov rad je podrazumjevao beskrajan niz kompromisa, velikih i malih. Najteži slučajevi – na primjer, teško bolesni ili stari ljudi koje je trebalo evakuirati ambulantnim kolima – zahtjevali su od njih saradnju sa ruskom vojskom, istom onom koja je ukrajinske gradove pretvarala u ruševine iz kojih su onda oni spasavali ljude. Rekli su mi da ponekad ruski propagandni mediji koriste njihovu uspješnu akciju spasavanja kao ilustraciju navodne surovosti Ukrajinaca i humanosti ruske države. Volonteri su, međutim, nastavljali svoj posao uprkos velikom ličnog riziku zato što su zaključili da im je spasavanje života važnije od toga što će ruska propagandna mašina iskoristiti neke njihove akcije za svoje ciljeve.
U filmu „Glas Hind Radžab“ Omar u jednom trenutku predlaže da palestinsko ministarstvo zdravlja pozove izraelsku vojsku i nabaci joj ideju da spasi djevojčicu i iskoristi je u propagandne svrhe. Ljudi u sobi su iznenađeni njegovom sugestijom. Možda se čini sjajna, ali neće proći. U zraku se osjeća prećutno razumjevanje – Palestinci su tako temeljno dehumanizirani da je nezamislivo da se čak i petogodišnja palestinska djevojčica može vidjeti ikako drukčije nego kao neprijatelj.
Na kraju je odobrena ruta, ali još nema „zelenog svjetla“. Djevojčica ne razumije kako to odrasli ne mogu da joj pomognu. Rana, članica spasilačkog tima, pokušava joj objasniti da su oni kao velika porodica i da „moja braća i sestre u Crvenom krstu koordiniraju“, i dodaje: „Kunem ti se da činimo sve što možemo.“ Ponavlja: „Moramo da se koordiniramo da bismo došli do tebe.“ Tada je već prošlo više od dva sata.
Čujemo tu riječ i od Hindine majke. Uspjeli su je povezati tako da i ona može razgovarati s ćerkom. Pita spasioce da li se tim koordinirao i oni je uvjeravaju da jeste.
Granate su ispaljene na ambulantna kola kad su bila na šezdesetak metara od Hind. Djevojčica je živjela najmanje još jedan sat poslije toga.
„Glas Hind Radžab“ premijerno je prikazan na Venecijanskom filmskom festivalu u septembru, gdje je dobio Gran Pri, drugu najveću nagradu. Nekoliko dana kasnije, dobio je velike pohvale na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu. Moćne američke distributerske kuće počele su se interesirati za „Glas Hind Radžab“. Ali onda su se, kao što su mi rekle producentkinje Odesa Rae i Elizabeth Woodward, povlačile jedna za drugom. Na kraju je Woodward, koja ima malu distributersku kompaniju, odlučila prikazati film o svom trošku na po jednoj projekciji u New Yorku i Los Angelesu. Ovaj film, koji je u užem izboru za Oskara, dobio je najveće distributere svuda u svijetu, ali ne u Sjedinjenim Državama i Izraelu. I to je nekakva koordinacija.
(TBT, The New York Times)
