Piše: Yossef Rapoport, thebosniatimes.ba
Prošle nedjelje Yuval Noah Harari je napisao optimističan tekst za list Haaretz pod naslovom „Dvije izmišljene priče“. Nada koju on gaji u vezi sa rješenjem izraelsko-palestinskog sukoba je zaista dirljiva. On vjeruje da su zajednička historijska platforma i zajedničko viđenje prošlosti ključ za pomirenje i prosperitet svih građana Izraela. Njegov cilj je da unaprijedi dijalog kroz koji će se dva nacionalna pokreta odreći laži koje govore sami sebi i razmotriti prošlost kako bi stvorili bolju budućnost.
To je tačno ali, u praksi, historijski narativ koji Harari predlaže previđa prirodu palestinskog kulturnog identiteta i ulogu zapadnog imperijalizma u prošlom stoljećuu. On ima neobičan otklon od specifičnosti ove zemlje, od njenih svetinja i od sistematskog uništavanja njenog fizičkog i ljudskog ambijenta od 1948, a posebno u posljednje dvije godine. Narativ koji Harari predlaže je tako pogrešan i manjkav da ne može biti osnova za dijalog. Ovo nije stvar profesionalnog čistunstva i pedanterije. Zanemarivanje glavnih faktora koji su oblikovali život u ovoj zemlji ne pristaje jednom od najuticajnijih svjetskih historičara. U svom kritičkom osvrtu ću se fokusirati na pet koncepata, pet vrijednosti izostavljenih u Hararijevom tekstu.
- Arapski jezik
Prema Harariju, nacionalni palestinski pokret je nastao niotkuda u moderno doba. Ljudi koji su živjeli ovde tokom dvije hiljade godina od Irodovog jevrejskog kraljevstva, nisu živjeli u zemlji koja je imala političku nezavisnost, pa samim tim stanovnici nisu imali svoj poseban identitet. To naprosto nije tačno.
Uzmimo za primjer arapski jezik. Iz Hararijevog teksta se to ne može vidjeti, ali stanovnici ove zemlje svih vjeroispovesti su koristili arapski kao svakodnevni jezik još od 7. stoljeća, a na jugu zemlje i ranije. Govorili su arapski na dijalektima jedinstvenim za ovu zemlju, pisali su i stvarali na arapskom i sakupljali svoje znanje u javnim i privatnim bibliotekama u Jerusalemu, Gazi i Aku. Tokom hiljadu godina arapski je ujedinjavao stanovnike ove zemlje. Uz stilove gradnje i posebne poljoprivredne metode, taj jezik je bio sredstvo stvaranja jedinstvene lokalne kulture.
Stanovnici su koristili arapski kako bi izrazili vezu sa prostorom koji su nazivali Palestina. Arapski osvajači su u 7. stoljećuu formirali Džund Palestine, kao direktnu nasljednicu vizantijske provincije Palestina. Kada su jerusalemskog geografa Al Makdisija iz 10. stoljeća tokom posjete Širazu upitali o njegovom porijeklu odgovorio je: „Ja sam Palestinac.“ Natpis na svetom grobu Abua Al Auna (poreklom iz Džalulije, sahranjenog u Ramali) koji je umro u 15. stoljeću hvali ga kao poglavara sufijskog reda Kadr u Palestini. Gazanski naučnik iz 17. stoljećaa napisao je knjigu pohvala Palestini i Jerusalemu.
To nije bio nacionalni identitet u modernom smislu, ali stanovnici oblasti između Jordana i mora, sa Jerusalemom i Ramalom kao duhovnim i administrativnim centrima, pridavali su imenu Palestina jedinstveno značenje unutar bliskoistočnog, arapskog i islamskog prostora.
- Jerusalem
Čini se da se podrazumjeva, ali pošto se Jerusalem u Hararijevom tekstu spominje usput, jednom sa ostalim gradovima i drugi put kao predmet jevrejske čežnje, potrebno je reći da su Jerusalem i njegova sveta mjesta dio historije ove zemlje u posljednjih dve hiljade godina.
Svete karakteristike ovoga grada razvijale su se u sklopu jevrejske religije u 1. milenijumu prije nove ere, a onda su samo rasle u 1. milenijumu nove ere. Izgradnja crkve Hristovog vaskrsenja u 4. stoljeću učinila je ovaj grad centrom hodočašća za sljedbenike glavne religije Rimskog i Vizantijskog carstva. S druge strane, izgradnja Kupole na stijeni i džamije Al Aqse krajem 7. i početkom 8. stoljeća, na ruševinama Jevrejskog hrama, značajno je približila islam svojim sljedbenicima.
Univerzalnost Jerusalema je izmjenila karakter zemlje i od skrajnute provincije pretvorila je u svijetu i željenu zemlju svih koji traže blizinu boga. Konflikt između Jevreja i Palestinaca nije vjerski, ali u svim nacionalnim pokretima postoji vjerska dimenzija koju ne treba zanemariti, a njene projekcije prevazilaze granice date zemlje i imaju značenje za milijarde ljudi širom svijeta.
Važno je i to da je istorija Jerusalema historija zajedničkog prostora koji se ne može dijeliti. Hramska gora više od bilo kog drugog mjesta pokazuje koliko su Jevreji i Palestinci povezani jedni s drugima. Kao što pokret „Zemlja za sve“ uporno tvrdi, ideja razdvajanja Jevreja i Palestinaca negira demografske, kulturološke i ekonomske faktore koji ih spajaju. Nema boljeg dokaza nemogućnosti razdvajanja historijskih slojeva od Hramske gore i prostora Al Haram al Šarif.
- Balforova deklaracija
Država Izrael duguje svoje postojanje obećanju koje je cionističkom pokretu dao Lord Balfor 1917. godine, a koje je sadržano u mandatu koji je Britanija dobila od Lige naroda nakon Prvog svjetskog rata. Onaj ko to zanemaruje, kao što to čini Harari, mjenja istorijsku istinu.
Sporazum koji je potpisan 1917. služio je objema stranama. Britanija je pronašla rješenje za problem jevrejske emigracije iz istočne Evrope, osiguravši sebi lojalnog saveznika u srcu neprijateljskog Bliskog istoka. U zamjenu za to, Britanija se obavezala na uspostavljanje jevrejskog političkog entiteta, podršku koja je omogućila jevrejsku imigraciju i izgradnju jevrejskih nacionalnih institucija.
Kao što smo vidjeli tokom posljednje dvije godine, čak i nakon čitavog stoljeća međuzavisnost između Izraela i zapadnih zemalja nastavlja da bude jedan od najznačajnijih činilaca u oblikovanju života u Izraelu i na Bliskom istoku uopće. Pojam „naseljenički kolonijalizam“ izuzetno nervira izraelske Jevreje. Ova burna reakcija se zasniva na nerazlikovanju historijske analize od moralnog razmatranja.
Naseljenički kolonijalizam je glavna pojava svjetskog poretka u 18. i 19. stoljeću. U tom periodu razvoja tehnologije i medicine, evropske zemlje su izvozile višak stanovništva, posebno onog marginaliziranog, u kolonije širom svijeta. Britanija je u tome bila uspješnija od drugih. U Sjevernoj Americi i Australiji grupe emigranata su oduzimale imovinu i, često namjerno, uništavale lokalno stanovništvo na putu stvaranja utopijskih, prosperitetnih i slobodnih društava.
Balforovo obećanje cionistima bio je prirodan, mada pomalo zakasnjeli nastavak politike koja se pokazala kao najkorisnija imperiji u prethodnih dvjesta godina. Postoji jasna sličnost između historijskih primjera naseljeničkog kolonijalizma koji je Britanija podržavala u Australiji ili Kanadi, i politike oduzimanja palestinske imovine od strane cionističkog pokreta.
Protiveći se naseljeničkom kolonijalizmu kao okviru za historijsku analizu cionizma, Harari tvrdi da su Jevreji koji su emigrirali u Izrael vidjeli u njemu historijsku domovinu, sasvim drugačije od onoga kako su evropski doseljenici doživljavali Australiju ili Južnu Afriku. Ali čak i da je to tačno, nema razlike između cionističke prakse i ponašanja Evropljana u Americi. U pitanju je isti imperijalistički stav vjerske i osiromašene manjine koja traži novo mjesto pod suncem u zemlji koju proglašava ispražnjenom od ljudi.
Čak i na subjektivnom nivou, nemoguće je dokazati da su Australijanci ili Amerikanci vezani za zemlju u koju su se doselili njihovi očevi manje od Izraelaca, zbog njihovih posebnih historijskih veza sa današnjim Izraelom. I naravno da analiza naseljeničkog kolonijalizma kao historijske pojave ne vodi zaključku da potomke australijskih ili sjevernoameričkih emigranata treba protjerati u zemlje njihovog porijekla.
Treba razumjeti kolonijalistički kontekst cionizma, na komparativan i analitički način. Na duži rok, to je jedini put za izraelsko-palestinski dijalog o zajedničkoj historiji i budućnosti. To ne znači da je jevrejsko prisustvo u Izraelu nelegitimno. Ono je legitimno kao i postojanje Australijanaca i Amerikanaca u njihovim zemljama.
- Nakba
Harari preskače ovo pitanje, ali 1948. je ispražnjeno i uništeno na stotine naselja u Izraelu. Oko 750 hiljada Palestinaca, polovina arapskih govornika u zemlji, bilo je primorano napustiti svoje kuće. Za sistematsko etničko čišćenje 1948. i tokom kasnijih decenija nema paralele u arheološkim dokumentima u posljednjih dvije hiljade godina. Nijedna okupacija, arapska, krstaška ili otomanska nije dovela do takve destrukcije kao ona iz 1948. Samo se rat uništenja u Gazi za posljednje dvije godine može takmičiti sa Nakbom. Za intenzitet uništenja Rafijaha, Džabalije i Han Junisa nema presedana u historiji ove zemlje.
Nakba je temeljni element palestinske nacionalne svijesti, baš kao što je Holokaust temeljni element jevrejskog nacionalnog pokreta. Harari je izabrao da se ne bavi nijednom od ove dvije traume. Mislim da ni Palestinci ni Jevreji nemaju izbora: oni se moraju baviti Šoom. Tu smo dužni da kažemo i da su Nakba i uništenje Gaze brutalne posljedice djelovanja cionističkog pokreta. Izraelski Jevreji poriču ove zločine. Dijalog o zajedničkoj prošlosti ne može zaobići pitanja pravde i odgovornosti za počinjene zločine. A dublje veze Palestinaca sa današnjim Izraelom kao što su Al Haram al Šarif / Hramska gora, još su jedan podsjetnik na nemogućnost razdvajanja Jevreja i Arapa.
- Jednakost
Hararijev važan uvid je da između Jordana i mora danas živi sedam miliona Jevreja i sedam miliona Palestinaca. To je značajan podatak za njegovu široku čitalačku publiku – tekst je prvi put objavljen u Financial Timesu – i nadam se da će ta jednostavna i očigledna činjenica na kraju utjecati i na diskurs unutar Izraela.
Ali Harari ne kaže da više od pet miliona Palestinaca, oko 40 odsto ukupnog stanovništva između Jordana i mora, nema državljanstvo jer nisu Jevreji. Koliko je meni poznato, nema zemlje u svijetu danas gdje su tolikom broju starosjedilačkog stanovništva uskraćena građanska prava jer ne pripadaju vladajućoj nacionalnoj ili vjerskoj grupi. Zato je prvi korak, prije nego što dijalog počne, uspostavljanje individualne i nacionalne ravnopravnosti.
Harari je upao u kolonijalističku klopku iz koje je pokušao da umakne, da bi ubjedio Izraelce da budu velikodušni prema Palestincima i daju im dio zemlje. Ali pravo Palestinaca na državu ili integraciju u jednu državu kao građana sa jednakim pravima ne zavisi od dobre volje Izraelaca. U 21. stoljeću, za razliku od srednjeg vijeka, to je univerzalno i prirodno pravo svakog čovjeka.
Poslije uspostavljanja podrazumjevane jednakosti, palestinski i izraelski historičari će morati razgovarati o prošlosti, da pronađu zajedničku platformu koja će obuhvatiti različite zajednice koje žive u ovoj zemlji i zajednički uvid u prošlost koji će biti nužan za buduće pomirenje. Harari je u pravu kada kaže da historičari imaju posebnu odgovornost, pa nije slučajno da su historičari kao Li Mordehaj i Liat Kozma među najhrabrijim izraelskim protivnicima rata u Gazi. Prema njima će historija biti blagonaklona.
Autor je profesor istorije islama na Univerzitetu Queen Mary u Londonu. Poslednja knjiga: „Becoming Arab: The Formation of Arab Identity in the Medieval Middle East / Nastanak Arapa: Formiranje arapskog identiteta na Bliskom istoku u srednjem veku“, Princeton University Press, 2025.
(TBT, Mekomit)
