Svako toliko internetom prođe novi val mržnje — jedni huškaju kršćane na muslimane, drugi muslimane na kršćane. S obje strane isti ton: „mi smo žrtve, oni su krvnici“. I svatko će vam, naravno, objasniti da to „povijest potvrđuje“. Ali kad se tu istu povijest malo bolje pogleda, shvatiš da je ona zapravo strašno dosljedna u jednom: ni jedni ni drugi nisu nevini.
Prije nego što su kršćani i muslimani jedni drugima nanosili zlo, oni su to već činili sami sebi. I to ne jednom, ne slučajno, nego planski, uvjereno, ponekad i s molitvom na usnama. Povijest nas uči da su najveći obračuni često bili unutar vlastitih zidova. Vjera je bila samo opravdanje — prikladan izgovor da se mržnja podigne na razinu svetinje.
Kršćanin protiv kršćanina
Ako bismo išli unatrag kroz stoljeća, teško bismo pronašli razdoblje u kojem se kršćani nisu međusobno progonili. Sjetimo se samo Inkvizicije — one službene, crkvene mašinerije koja je godinama lovila, mučila i ubijala ljude koji su, navodno, „krivo vjerovali“. Ti ljudi nisu bili muslimani, nisu bili ateisti, nisu bili neprijatelji Crkve. Bili su – kršćani. Samo drugačiji kršćani.
Kad su protestanti i katolici u Europi krenuli jedni na druge, ubijali su se u ime istog Boga, svatko uvjeren da ga brani od „krivovjerja“. Francuski vjerski ratovi, Tridesetogodišnji rat, opsade, spaljena sela, gradovi sravnjeni sa zemljom – i sve to između naroda koji su se krstili na isti način i molili istim riječima. Čak i križarski rat koji je trebao biti sveti pohod protiv muslimana završio je pljačkom Carigrada – kršćanskog grada. Križari su, dakle, umjesto „nevjernika“ napali svoje.
Zapravo, kad god se u povijesti pomiješala vjera i moć, neko je stradao – i vrlo često taj neko bio je vlastiti susjed, vlastiti brat po vjeri. To nije pitanje jedne religije, to je pitanje ljudske taštine koja traži božanski alibi.
Musliman protiv muslimana
I u islamskom svijetu priča je slična. Samo nekoliko desetljeća nakon smrti poslanika Muhammeda, muslimanska zajednica se podijelila. Prvi veliki sukob, poznat kao Prva fitna, bio je bratoubilački rat: muslimani protiv muslimana. Pitanje vlasti i tko ima pravo voditi zajednicu pretvorilo se u krvoproliće koje je trajalo godinama.
Od tada, valovi sličnih sukoba vraćali su se iznova i iznova. Šijiti protiv sunita, suniti protiv šijita – a svi se mole istom Bogu i čitaju istu svetu knjigu. U ime vjere rušeni su gradovi, zatvarani ljudi, zabranjivane knjige, paljene džamije. I danas, u nekim muslimanskim zemljama, vjernici progone druge vjernike jer „ne vjeruju ispravno“. Političke elite koriste religiju kao oružje – da bi zadržale vlast, a narod misli da se bori za vjeru.
U stvarnosti, to je ista priča kao i s kršćanima: vjera kao maska za moć.
Isti obrazac, druga imena
Dok jedni i drugi danas na internetu s lahkoćom dijele slike, citate i „povijesne dokaze“ tko je više stradao, povijest nam zapravo govori da su svi stradavali od svojih. Kršćani su lomili kosti kršćanima, muslimani su ubijali muslimane, a svi su to činili s uvjerenjem da brane „čistoću vjere“. Zvuči poznato, zar ne?
I danas, ko god želi zapaliti mržnju, koristi isti mehanizam: kaže ti da si žrtva, da su „oni“ neprijatelji i da se moraš braniti. Najgore je što to uvijek upali. Ljudi lakše vjeruju u jednostavne priče nego u složene istine. Lakše je reći „oni su nas ubijali“ nego priznati da su i naši ubijali druge. Lakše je gnjev nego sram.
Balkan – Regija kratke memorije i fitilja
Na Balkanu je to posebno opasno. Ovdje svaka generacija ima svježe sjećanje na rat, a političari to znaju. Nije teško ponovo potpaliti vatru. Dovoljna je jedna lažna objava, jedno selektivno „povijesno sjećanje“, jedan status koji počinje s „Znate li što su oni nama radili?“ i sve krene ispočetka.
Zaboravlja se da su i u našim ratovima devedesetih mnogi stradavali od „svojih“. Tko god je pokušao govoriti o miru, završio je na margini ili kao „izdajnik“. A ratne elite, s obje strane, živjele su kao kraljevi dok su obični ljudi ginuli. I to je, u suštini, ista priča kao i ona iz srednjeg vijeka: religija, identitet i strah – savršen trokut za manipulaciju.
Zašto moramo o tome govoriti
Kad kažeš da su i kršćani činili zlo kršćanima, a muslimani muslimanima, mnogi to shvate kao relativizaciju. Ali nije to relativizacija – to je realizacija. Ako ne priznamo da zlo ne dolazi „od njih“, nego iznutra, nikad ga nećemo moći spriječiti.
Jer ako vjerujemo da je zlo uvijek negdje „tamo“, onda nećemo primijetiti kad nam se prikrade iza leđa. A obično dolazi u poznatom obliku – s istim akcentom, istom vjerom, istim sloganom. Ponekad čak i s istim prezimenom.
Svećenici i imami imaju svetu dužnost voditi ljude prema dobru, a ne prema sukobu. Kada se vjerski autoriteti umiješaju u politiku, kada s propovjedaonica pozivaju na podjele i huškaju vjernike, tada ne brane vjeru – nego je izdaju. Ko god koristi ime Boga da bi raspirio mržnju, čini veliki zločin. Vjera u Boga je osobna stvar, put unutarnjeg mira i dostojanstva, a ne oružje u rukama političara i manipulatora. Onog trenutka kad se vjera pretvori u političku batinu, prestaje biti sveta i postaje – opasna.
Šta učiniti danas
Možda je krajnje vrijeme da prestanemo brojati tko je koga više. Nije natjecanje u patnji ono što nas čini ljudima, nego sposobnost da kažemo: „Dosta.“ Da shvatimo da su svi narativi o „čistoj strani“ lažni, jer nijedna strana nikada nije bila čista. I da istinsko pomirenje počinje onog trenutka kad svaka zajednica prizna da ima i tamnu stranu.
Kad to shvatimo, kad prestanemo gledati svijet kao „mi“ i „oni“, tada više nitko ne može manipulirati našim strahom. Tada je sve što ostaje – zajednička odgovornost i nada da će sljedeće generacije imati više pameti nego što smo je mi pokazali.
Za kraj
Kršćani protiv kršćana. Muslimani protiv muslimana. Uvijek ista priča, samo druga odjeća i drugi slogan. I kad čuješ sljedećeg „branitelja vjere“ kako ti objašnjava da je tvoj susjed prijetnja, sjeti se: možda je i on spreman tebe nazvati neprijateljem čim se ne složiš s njim.
Vjera, bilo koja, nikad nije problem. Problem je čovjek koji od vjere pravi oružje. A takvih ima u svakoj zajednici – i dok god ih slušamo, povijest će nam se vraćati u krug, piše portal Logicno.
(TBT)
