Brojni portali, među kojima je i The Bosnia Times, su već secirali mutne veze vladajućih SDP-ovskih tender-mahera sa srbijanskim poslovno-političkim krugovima. U središtu tih veza isplivalo je ime i Igora Brnabića, brata bivše srbijanske premijerke Ane Brnabić, čije se poslovne niti prepliću sa firmom Asseco, te Elvedina Grabovice, kroz firmu BS Telekom solutions.
KRUG REGIONALNE BRATIJE
Između prethodno pomenutih se nalazi i Mirza Ustamujić, sadašnji direktor Energoinvesta, koji je počeo za potrebe realizacije Energoinvestovih projekata angažovati sumnjive firme iz našeg komšiluka, pa tako preko Ustamujića prvi put na teritoriji BiH srbijanska firma Jadran d.o.o. u vlasništvu Nikole Malbaše dobija unosne poslove. Firma nije čak do sada bila ni sudski registrovana za poslovanje na teritoriji BiH. Firma Nikole Malbaše je prema dostupnim medijskim podacima apsolutni rekorder po broju dobijenih javnih tendera u Srbiji, čovjek koji je, kako kažu upućeni, neformalni izvođač svih “važnih poslova” srbijanske vlasti predvođene Vučićevim SNS-om. Malbaša je veoma blizak saradnik beogradskog SNS gradonačelnika Aleksandra Šapića, čime se krug „regionalne bratije“ između domaćih SDP-ovskih junoša i srbijanskih naprednjačkih lobija dodatno zatvara.
Prema podacima sa web stranice Agencije za privredne registre Srbije, Malbašina firma se formalno bavi završnim građevinskim radovima i antikorozivnom zaštitom, ali se čini da joj u BiH daleko bolje ide antikorozivna zaštita političkih veza. Ustamujić je za potrebe projekta vrijednog 6.565.150,89 KM (bez PDV-a) za nabavku sanacije/rekonstrukcije dalekovoda 220kV RP Kakanj – Tuzla 4, potpisao podugovor sa prethodno pomenutom firmom Jadran d.o.o. Beograd u vrijednosti 2.353.922,54 EUR, odnosno gotovo 4,6 miliona KM na ime izvođenje građevinskih, demontažnih i elektromontažnih radova, cifra dovoljna da se mnogima zavrti u glavi. Vrijednost prvog (od ukupno dva) potpisanog ugovora sa Jadran d.o.o. sama po sebi alarmantno svjedoči da je Energoinvest već sada, i to sa projektom koji je tek djelomično realiziran, na putu da zabilježi gubitke u milionskim iznosima KM. Najveće pitanje koje se nameće jest koliko su članovi uprave „ugradili“ svoje finansijske interese u ovaj projekat?
Da ironija bude potpuna, Energoinvest je imao mogućnost da angažira povoljnije domaće izvođače radova, kao što je firma Kalelektrik d.o.o. Živinice, ali te su ponude glatko odbačene uz objašnjenje da nemaju dovoljno dobrih referenci. Te domaće firme, paradoksalno, već godinama uspješno realiziraju gotovo identične poslove za Dalekovod d.d. Mostar, i to za istog krajnjeg korisnika i investitora, Elektroprenos BiH. Dakle, kad domaće firme s iskustvom i dokazanim kapacitetima ponude rješenje, Ustamujić i njegova stranačka bratija se prave slijepi, ali zato za „bratske“ izvođače s beogradskom pozadinom i značajno većim cijenama uvijek imaju sluha i razumijevanja. Jer u ovoj priči izgleda nije važna ni stručnost, ni cijena, ni interes države. Treba napomenuti da je zvanične sastanke sa potencijalnim podizvođačima Ustamujić uspješno izbjegavao, a postoje indicije da je privatne vikend posjete Beogradu koristio za dogovore sa pomenutim suspektnim Malbašom.
Da poslovna strategija sadašnjeg rukovodstva Energoinvesta ima neuobičajenu sklonost ka poslovnim aranžmanima sa subjektima iz Srbije, pokazuje i saradnja sa Bankom Poštanska štedionica. Nakon dolaska novog menadžmenta, ova finansijska institucija iznenada se pojavila kao značajan partner u poslovanju Energoinvesta, uključujući i depozitne aranžmane vrijedne više miliona KM. Zanimljivo za javnost jeste i činjenica da je upravo Ustamujićeva supruga Irna Ustamujić zaposlena baš u toj banci. Treba napomenuti da je Banka Poštanska štedionica danas jedina banka koja posluje na tržištu Srbije i Bosne i Hercegovine u većinskom vlasništvu Vlade Republike Srbije. Samo ta činjenica jasno ogoljava za čije interese Ustamujić radi i dokle dobacuje poslovna filozofija izučavana u predgrađima Zagreba.
U poslovnim krugovima sve se glasnije govori da je sadašnja poslovna politika Energoinvesta sve više usklađena s interesima koji dolaze izvan granica Bosne i Hercegovine, prije svega iz Srbije. Energoinvest, simbol nekadašnje industrijske suverenosti, pod Ustamujićevim vodstvom sve više liči na filijalu Vučićevih lobističkih centara. Dok u javnost plasira priče o “uspjesima na međunarodnom tržištu”, Energoinvest se pod njegovom palicom pretvara u energetski satelit Srbije, u firmu čiji tokovi kapitala, poslovni partneri i strateški prioriteti sve manje zavise od Sarajeva, a sve više od Beograda. Ustamujićeva sklonost poslovnim dogovorima sa srbijanskim bankama, izvođačima i posrednicima nije tek slučajna ekonomska pragmatika, to je politički čin kapitulacije, svojevrsni transfer ekonomskog uticaja koji dugoročno razgrađuje temelje državne samostalnosti. U ime modernizacije prodata je kontrola, u ime saradnje potpisana je ovisnost, a u ime investicija su poklonjeni najvrijedniji resursi zemlje onima koji u Bosni vide plijen, ali ne i partnera.
KAD NAROD ŠUTI
Ustamujić u svojoj bahatoj samouvjerenosti ne djeluje kao direktor državne kompanije, nego kao komesar srbijanskih interesa, koji od državne firme pravi svetosavski poslovni protektorat. Energoinvest, koji je nekad bio simbol bosanske pameti, industrijskog suvereniteta i inženjerske izvrsnosti, sada se svodi na privjesak tuđe politike i interesa. Njegova blagonaklona otvorenost prema Srbiji nije ekonomska vizija, nego ideološki poraz, poraz koji se plaća našim parama, našim radnim mjestima i našim dostojanstvom. Srbija je kroz Ustamujićeve poslovne veze dobila ono što nije mogla dobiti ni kroz rat ni kroz politiku, a to je energetsku kontrolu i pristup ključnim tokovima kapitala u FBiH.
I ono što možda najviše vrijeđa zdrav razum jeste činjenica sa niko, apsolutno niko, nije reagirao na dosadašnja pisanja The Bosnia Timesa. Ni Nadzorni odbor, koji odlično igra ulogu dežurnih klimoglavaca, ni radnici, koji su očigledno naučeni da šute dok im preduzeće propada pred očima, ni Vlada Federacije, koja bi po svim kriterijima trebala biti prva na liniji odbrane državnih interesa. Ni riječi, ni inspekcije, ni odgovornosti. Kao da se sve ovo dešava nekom drugom, u nekoj drugoj zemlji, a ne u Energoinvestu, simbolu industrijskog identiteta Bosne i Hercegovine, u kojeg se vole mnogi zaklinjati. Ta šutnja, to kolektivno nijemilo i moralno klonuće, postalo je veća sramota od samih afera. Jer kad narod prestane reagovati na lopovluk, kad institucije prestanu reagovati na sramotu, onda to više nije korupcija, to je sistemska kapitulacija.
Ako je Energoinvestu išta preostalo od radničkog dostojanstva, onda ga sindikat svakako nije sačuvao. Sindikat u Energoinvestu su odavno prestao biti glas radnika, on je postao njihov prigušivač. Umjesto da bude brana samovolji uprave i korporativnim marifetlucima, sindikalni lideri danas paradiraju kao tihi saučesnici Ustamujićeve politike šutnje i pokornosti. Nema štrajka, nema saopćenja, nema ni riječi o zloupotrebama, o gubicima, o pogodovanjima, samo sablasna tišina i pokoji lažni osmijeh sa sastanaka. Radnici su pretvoreni u taoca sopstvenog sindikata, koji više liči na produženu ruku menadžmenta nego na predstavnika zaposlenih. Energoinvest je tako postao mikrokosmos cijelog sistema, umjesto borbe za prava radnika, imamo sindikalnu elitu koja se šćućurila uz moć, zadovoljna sitnim privilegijama i statusom “lojalne opozicije” unutar firme. A kad sindikat prestane biti otpor, on postaje saučesnik, i to je najveća izdaja radničke klase u Bosni i Hercegovini.
Nakon aktualiziranja afere u čijem je središtu Nermin Nikšić, premijer Federacije BiH, nije danas relevantno pitanje ko vodi Energoinvest, nego ko uopće vodi Bosnu i Hercegovinu. Ako premijer jednog dijela države može tako amaterski namještati zaposlenja i manipulisati istragama, onda nije ni čudo što direktor jedne državne firme poput Energoinvesta može tako otvoreno servilno titrati interesima druge, upitno prijateljske države. Kad narod šuti, onda tiha izdaja postaje sistem djelovanja, a ne incident.
(TBT,Istraživački tim)
