Dana 28. oktobra 2024. grupa južnokorejskih obavještajnih zvaničnika informisala je članice NATO-a i tri druge indo-pacifičke partnere saveza – Australiju, Japan i Novi Zeland – o šokantnom razvoju događaja u ratu u Ukrajini: Sjeverna Koreja je poslala hiljade svojih vojnika u rusku oblast Kursk da pomognu Moskvi u ratnim naporima. Sama činjenica da je Seul poslao svoje najviše analitičare u Brisel bila je gotovo jednako zapanjujuća kao i odluka Pjongjanga da se uključi u rat u Ukrajini.
Oba događaja odražavaju novu stvarnost. Protivnici Sjedinjenih Država sarađuju na dosad nezabilježene načine, stvarajući jedinstvenije evroazijsko bojno polje. Kao odgovor, američki saveznici se udružuju. Tokom nekoliko posljednjih godina SAD su predvodile te napore: 2021. formiran je AUKUS – sigurnosni aranžman sa Australijom i Ujedinjenim Kraljevstvom; 2022. NATO je počeo pozivati azijske zemlje na svoje godišnje samite; a 2024. Japan, Južna Koreja, SAD i EU stvorili su koaliciju radi slabljenja kineske kontrole nad lancima snabdijevanja farmaceutskim proizvodima.
Danas, međutim, izgleda da se Sjedinjene Države odriču transregionalnog pristupa u rivalstvu velikih sila. U maju je Elbridge Colby, zamjenik ministra odbrane za politiku, obeshrabrio britanske zvaničnike da pošalju nosač aviona u planiranu misiju u indo-pacifički region. Suština Colbyjevog stava, prema anonimnom izvoru koji citira Politico, bila je jednostavna: „Ne želimo vas tamo.“ Umjesto toga, pozvao ih je da se usredsrede na prijetnje bliže kući – prije svega, na Rusiju.
Vašington sada podstiče svoje azijske i evropske saveznike da se drže svojih „komšiluka“ – spoljnopolitički pristup koji je anakron i neodgovarajući za sadašnji trenutak. Kina i Rusija usklađuju svoje korake i razmjenjuju oružje i tehnička znanja. Zajedno predstavljaju prijetnju ozbiljniju od bilo koje s kojom su se SAD suočavale u posljednjih nekoliko decenija. Linije između Azije i Evrope postaju zamagljene, a krize na jednom kontinentu prelijevaju se na drugi. Sjedinjene Države treba da utiču na nove mreže koje njihovi saveznici stvaraju, a ne da im se opiru – inače bi se Vašington mogao naći na marginama novog svjetskog poretka, piše Foreign Affairs.
Zajedno djelovati
Američka nadmoć oduvijek je zavisila od sigurnosti Azije i Evrope. Još 1940-ih godina politički naučnik Nicholas Spykman tvrdio je da kontrola nad obalnim rubovima – „rimlandima“ – Euroazije predstavlja ključ svjetske moći. „Ko kontroliše rimland, vlada Evroazijom“, napisao je. „Ko vlada Euroazijom, upravlja sudbinom svijeta.“
Od tada, svaki američki predsjednik – osim Donalda Trumpa – dijelio je Spykmanovo uvjerenje. Svi su oni smatrali da Sjedinjene Države nikada više ne smiju dopustiti stvaranje moćnog evroazijskog bloka koji bi mogao ugroziti američke interese. Svako udruživanje regionalnih sila, bilo kao saveznika ili u koordinisanom protivljenju SAD-u, moglo bi predstavljati izazov američkoj premoći. Kada se to dogodilo 1910-ih i ponovo 1930-ih godina, SAD su bile uvučene u dva razorna svjetska rata. Zbog toga su se američki lideri nakon Drugog svjetskog rata čvrsto obavezali na očuvanje i azijske i evropske sigurnosti, ali su istovremeno nastojali držati američke protivnike podijeljenim – a saveznike razdvojenim.
Taj pristup održavao je američku dominaciju desetljećima. No danas više ne odgovara stvarnosti. Sjedinjene Države suočene su s pojavom novog, evroazijskog vojnog i industrijskog bloka. Kina – najveća svjetska ekonomija prema paritetu kupovne moći – gradi partnerstvo s Rusijom koje je savez u svemu osim po imenu. Obje zemlje raspolažu moćnim vojskama i godinama iskustva u tzv. hibridnim operacijama – od sajber napada i ometanja pomorskih puteva do kampanja dezinformacija. Prošle godine Rusija je potpisala sporazum o međusobnoj odbrani sa Sjevernom Korejom. Kina je održala zajedničke vojne vježbe s Bjelorusijom i Srbijom. U isto vrijeme, Kina i Rusija koriste organizacije poput Šangajske organizacije za saradnju (SCO) i grupe BRICS – koja okuplja Brazil, Rusiju, Indiju, Kinu i Južnoafričku Republiku – kako bi dale privid legitimiteta svojim planovima.
Iako se ovo neformalno udruživanje protivnika više temelji na zajedničkim pritužbama nego na istinskim zajedničkim interesima, Sjedinjene Države to ne mogu ignorisati. Vašington mora objediniti svoje saveze jačanjem međuregionalnih veza. Predsjednik Joe Biden je to prepoznao i nastojao izgraditi ono što je nazvao „mišićem demokratskih saveza“. Sporazum AUKUS, primjerice, bio je ambiciozan pokušaj da se stvore nove veze između savezničkih odbrambenih industrija s obje strane Atlantika i Pacifika.
Granice između Azije i Europe sve su mutnije
Uz kineske tehnologije i sjevernokorejske vojnike koji pomažu ruski rat u Ukrajini, evropski saveznici znaju da više ne mogu posmatrati azijsku geopolitiku sa strane. A indo-pacifički partneri razumiju da ono što se događa u Ukrajini danas može uticati na kineski pristup Tajvanu sutra. Kako je to rekao bivši japanski ministar vanjskih poslova Jošimasa Hajaši, „sigurnost u Evropi i sigurnost u Pacifiku nisu razdvojive“.
U posljednjih sedam godina Francuska, Njemačka, Nizozemska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Evropska unija izradile su nove indo-pacifičke strategije koje naglašavaju važnost saradnje s azijskim demokratijama na izgradnji otpornijih lanaca snabdijevanja i očuvanju slobode plovidbe. Njemačka i Nizozemska poslale su fregate u Indo-Pacifik prvi put nakon mnogo decenija (2021). Prema njemačkom institutu Kiel, Japan je Ukrajini pružio više bilateralne ekonomske i humanitarne pomoći nego Finska, Francuska ili Poljska.
Od januara, Sjedinjene Države pokazuju sve veći otpor rastućim vezama između azijskih i evropskih partnera. U septembru, Trump je izjavio da ga „nimalo ne brine“ osovina Kina–Rusija koja se formira protiv SAD-a. Na Šangri-La dijalogu 2025, najvećoj azijskoj godišnjoj konferenciji o odbrani, američki sekretar za odbranu Pete Hegseth pozvao je evropske saveznike da „maksimiziraju svoje komparativne prednosti“ na sopstvenom kontinentu i podsjetio ih da „slovo N u NATO-u označava Sjeverni Atlantik“.
Zapisnici sa sastanaka između Pentagona i evropskih partnera više ne pominju indo-pacifičku sigurnost, kao što su to činili proteklih godina. I sastanci između SAD-a i azijskih zemalja više ne uključuju rasprave o miru u Ukrajini. U junu su, prvi put nakon tri godine, indo-pacifički lideri izostali sa NATO samita – iako njihove zemlje daju značajan doprinos evropskoj odbrani.
Dvostruka prijetnja
Kina i Rusija danas sarađuju na načine na koje Sjedinjene Države nisu spremne da odgovore. Dvije zemlje koriste svoj međusobni odnos, kao i partnerstva sa Sjevernom Korejom i Iranom, kako bi izazvale nevolje i slabile američke saveznike. U Aziji i Evropi, Peking i Moskva sprovode tzv. operacije sive zone – djelovanja ispod praga otvorenog rata – s ciljem zastrašivanja saveznika SAD-a, slabljenja njihovih vojski i potkopavanja jedinstva demokratskih blokova kao što su EU, G7 i NATO.
Primjera radi, Kina i Rusija su pokušale zaplašiti Japan i Južnu Koreju zajedničkim zračnim patrolama duž njihovih obala. Evropski zvaničnici istražuju brodove povezane s Kinom i Rusijom zbog sabotaže podmorskih kablova u Baltičkom moru. Prema Evropskom centru za politiku, kineske i ruske kampanje dezinformacija „sve više se poklapaju i u taktikama i u ciljevima“. Državni mediji Kine i Rusije sve češće pojačavaju narative jedni drugih – optužujući NATO za rat u Ukrajini i šireći teorije zavjere o pandemiji COVID-19.
Kina i Rusija također integriraju svoje vojne i tehnološke kapacitete na načine koji će oblikovati ratove budućnosti. Dugotrajno rusko bombardovanje Ukrajine ne bi bilo moguće bez kineskog, iranskog i sjevernokorejskog oružja, tehnologije i osoblja. Američki zvaničnici tvrde da se Moskva odužuje Pekingu i Pjongjangu slanjem vojnih tehnologija – uključujući one za stealth avione, podmornice, projektile i satelite – koje ranije nije bila spremna dijeliti.
Prema posljednjoj procjeni prijetnji američke obavještajne zajednice, ovakvo jačanje veza među protivnicima „povećava vjerovatnoću da sukob SAD-a s jednom od tih zemalja uvuče i druge“. Dvostranačka komisija bivših visokih civilnih i vojnih zvaničnika Kongresa je 2024. zaključila isto:
„Sjedinjene Države moraju polaziti od pretpostavke da će, ako uđu u direktan sukob s Rusijom, Kinom, Iranom ili Sjevernom Korejom, ta zemlja imati ekonomsku i vojnu podršku ostalih.“
Kina i Rusija nastoje da postanu sposobnije za dugotrajne regionalne sukobe. Sjedinjene Države i njihovi saveznici neće biti spremni da se s tim nose ako i sami ne počnu tesno vojno sarađivati. Srećom, američki partneri već prepoznaju tu potrebu. Dok se Rusija oslanja na kinesku i sjevernokorejsku pomoć da održi svoje napade na Ukrajinu, NATO je mogao održati ukrajinsku odbranu upravo zato što Australija, Japan i Južna Koreja tiho popunjavaju američke zalihe artiljerijskih granata od 155 milimetara i raketa Patriot.
Slično tome, iako ograničena, evropska prisutnost u indo-pacifičkom regionu pomaže održavanju savezništva u Južnokineskom moru i Tajvanskom moreuzu – posebno sada kada su američki brodovi preraspoređeni na Bliski istok i druga žarišta.
Zajednička odbrana i industrijska saradnja
Ove inicijative su dobar početak, ali Sjedinjene Države i njihovi saveznici moraju učiniti mnogo više da bi se suprotstavili Kini i Rusiji. Potencijal da te dvije zemlje pruže uzajamnu pomoć povećava rizik od višeregionalnog sukoba. U julu je generalni sekretar NATO-a Mark Rutte upozorio da bi, u slučaju krize oko Tajvana, Kina mogla zatražiti od Rusije da „zadrži SAD i njihove saveznike zauzetima u Evropi napadom na teritoriju NATO-a“.
Moskva bi također mogla pokušati odvratiti evropske zemlje od pomoći Tajvanu putem nekonvencionalnih sredstava – primjerice, pokretanjem sajber napada na evropske energetske mreže. Savezničke vojske i planeri odbrane moraju zajednički razraditi strategije za ovakve scenarije višeregionalnog rata.
SAD i njihovi partneri trebali bi početi s proširenjem razmjene obavještajnih informacija u realnom vremenu, smanjenjem ranjivosti u kritičnoj infrastrukturi, planiranjem mogućih šokova na energetskom tržištu i integracijom svojih svemirskih i sajber kapaciteta.
Također, trebali bi koordinirati vojno-industrijsku proizvodnju kako bi popunili praznine u međusobnim arsenalima. Cilj bi trebao biti udvostručenje ukupne proizvodnje oružja dugog dometa, municije i dronova u narednih pet godina. Ako SAD i njihovi saveznici ne objedine resurse, mogli bi se suočiti s ozbiljnim nestašicama u budućem sukobu.
Simulacije Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS) pokazale su da bi SAD mogle ostati bez municije u prvih osam dana rata s Kinom zbog Tajvana. U takvom slučaju, saveznici bi morali dijeliti resurse da bi se suprotstavili kineskoj vojnoj-industrijskoj moći. Ako bi Rusija dodatno slala municiju Kini, potreba za zajedničkim djelovanjem bila bi još hitnija.
Vašington bi trebao raditi na izgradnji tvornica municije širom Evrope i Indo-Pacifika, čime bi se smanjila mogućnost da protivnici prekinu linije snabdijevanja. Trebalo bi uspostaviti više centara za održavanje i popravku američkih vojnih platformi u savezničkim zemljama – što bi povećalo spremnost američkih snaga u kriznim situacijama.
Amerika i njeni partneri moraju uvježbavati sposobnost brzog prebacivanja snaga između frontova. Primjera radi, SAD bi trebale uključiti više evropskih i indo-pacifičkih saveznika u vježbu Mobility Guardian, dvogodišnji manevar u kojem Australija, Kanada, Francuska, Japan, Novi Zeland, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD uvježbavaju prebacivanje trupa i oružja na velike udaljenosti.
Izvan grupnog razgovora
Američki saveznici već su shvatili da moraju tesnije sarađivati. Zapravo, azijski i evropski partneri se već decenijama povremeno okreću jedni drugima kako bi se osigurali od nepredvidivosti Sjedinjenih Država. Kad god je Vašington bio nepouzdan ili nepredvidiv, veze između Azije i Evrope jačale su. Povlačenje prve Trumpove administracije iz sporazuma o slobodnoj trgovini navelo je Evropsku uniju da potpiše sveobuhvatne trgovinske ugovore s Japanom i Vijetnamom. Tokom druge Trumpove administracije, EU finalizira nove trgovinske sporazume s Indijom i Indonezijom. Stojeći uz indonežanskog predsjednika Prabowa Subianta u julu, predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen rekla je:
„Kada se ekonomska neizvjesnost susretne s geopolitičkom nestabilnošću, partneri poput nas moraju biti bliži nego ikad.“
Zbog kinesko-ruske saradnje i nestalne američke spoljne politike, zemlje Atlantskog i Pacifičkog prostora sada se usklađuju oko sigurnosnih pitanja u razmjerama koje dosad nisu viđene. Godine 2023. Japan i Ujedinjeno Kraljevstvo potpisali su sporazum koji omogućava zajedničke vojne obuke i rotacijske rasporede trupa. Francuska i Filipini razmatraju sličan dogovor. Iste godine Australija je postala prva ne-NATO članica Movement Coordination Centre Europe – logističke organizacije koja omogućava članicama da zajednički koriste brodove i avione za vojne transportne zadatke. U novembru 2024. EU je potpisala nove sigurnosne i odbrambene sporazume s Japanom i Južnom Korejom – prvi put da je Brisel takvo što učinio s azijskim partnerima.
Umjesto da se opire toj saradnji, Washington bi je trebao usmjeravati. Evropski lideri već su izrazili interes da se u budućnosti pridruže azijskom trgovinskom bloku Comprehensive and Progressive Agreement for Trans-Pacific Partnership (CPTPP) – potez koji bi mogao ostaviti SAD izvan trgovinske zone koja obuhvata oko 30% svjetskog BDP-a. Sjedinjene Države još uvijek mogu usmjeravati međunarodnu trgovinu nudeći privlačne alternative ili usklađujući standarde s partnerima i saveznicima – primjerice, u oblasti zaštite podataka i regulacije umjetne inteligencije.
Novi blok u nastajanju
Saradnja prijateljskih zemalja mogla bi biti blagotvorna za SAD. Njihovi saveznici konačno preuzimaju veći dio međunarodnih obaveza. Francuska, Indija i EU zajedno rade na unapređenju pomorske sigurnosti u Indijskom okeanu. Njemačka pruža obuku mornaricama zemalja poput Filipina koje se suočavaju s kineskom agresijom u Južnokineskom moru. Australske trupe obučavaju ukrajinske regrute u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Ali drugi oblici koordinacije mogli bi biti problematični za SAD. Italija, Japan i Ujedinjeno Kraljevstvo zajedno razvijaju novi borbeni avion – testnu platformu za buduće projekte. Decenijama je interoperabilnost saveznika zavisila od američkih tehnologija. Ako azijski i evropski partneri počnu samostalno razvijati svoje sisteme, integracija bi mogla postati teža, a bez američkog tehničkog doprinosa njihovi proizvodi mogli bi biti i manje konkurentni.
Ako SAD ostanu po strani od novih institucija i grupa koje njihovi saveznici osnivaju, izgubit će priliku da oblikuju pravila međunarodne trgovine i sigurnosti. EU i članice CPTPP-a već su iskazale interes da usklade pravila o digitalnoj trgovini između Azije i Evrope – bez američkog učešća. Takve mreže bi se jednog dana mogle usmjeriti protiv američkih interesa ili ublažiti svoj otpor kineskim i ruskim ciljevima. Azijske i evropske zemlje mogle bi otvoriti svoja tržišta kineskim investicijama i tehnologijama, ograničiti saradnju s Tajvanom ili smanjiti podršku Ukrajini. Mogle bi čak usvojiti kinesku telekomunikacijsku infrastrukturu (5G i 6G mreže), što bi ih učinilo ranjivim na kinesku špijunažu i stvorilo dodatne poluge pritiska za Peking.
Washington i dalje ima mogućnost da spriječi takve nepovoljne ishode – ali samo ako zadrži svoje mjesto za stolom.
Nova pravila igre
Realiniranje saveznika i protivnika Sjedinjenih Država moglo bi potkopati institucije koje su održavale američku dominaciju tokom 20. vijeka. Iako je američka industrijska baza dala „mišiće“ za pobjedu u Drugom svjetskom ratu, upravo je sposobnost Vašingtona da određuje međunarodna pravila osigurala njegovu dugoročnu moć. Kina i Rusija to razumiju i nastoje preuzeti tu ulogu za sebe.
Prekogranične organizacije poput Šangajske organizacije za saradnju (SCO) i BRICS-a postale su zamjena za globalne institucije poput Ujedinjenih nacija kao forumi za multilateralnu saradnju. Kroz njih, Kina i Rusija grade nove finansijske alate i državne modele sajber-sigurnosti.
Na samitu SCO-a u Tianjinu u septembru, kojem je prisustvovalo više od 20 svjetskih lidera i generalni sekretar UN-a, kineski predsjednik Xi Jinping jasno je poručio da njegova zemlja neće dopustiti da „pravila nekoliko država“ i dalje određuju svjetske odnose. Zemlje članice SCO-a najavile su osnivanje nove razvojne banke (sličnoj BRICS-ovoj i kineskoj Azijskoj infrastrukturnoj investicionoj banci), te formiranje regionalnih centara za koordinaciju policije, borbu protiv terorizma i narkotika. Peking je ujedno predstavio i svoju Inicijativu globalnog upravljanja – nastojanje da se razvodni utjecaj Zapada u svjetskim institucijama.
Iako su organizacije poput SCO-a i BRICS-a već dugo prisutne, njihovi ograničeni rezultati često su dovodili do njihovog potcjenjivanja. Centralnoazijske zemlje članice oklijevaju da se previše oslone na Peking ili Moskvu, a i među članicama postoje duboke tenzije – primjerice, između Indije i Pakistana. Ipak, ove institucije daju Kini i Rusiji značajnu prednost u izgradnji novog svjetskog poretka.
Za razliku od SAD-a, koje unutar UN-a i G20 moraju dijeliti utjecaj s desetinama drugih članica, Kina i Rusija imaju daleko veću kontrolu nad evroazijskim organizacijama koje predvode. Te institucije koriste kao laboratorije za testiranje protuzapadnih inicijativa i stvaranje privida globalne legitimnosti za vlastite ideje. U posljednjim godinama SCO i BRICS primaju nove partnere za dijalog, čime Peking i Moskva šire svoj utjecaj ne samo na Evroaziju nego i na tzv. globalni jug.
Zaključak
Kinesko-ruski napori da preoblikuju svjetski poredak uznemirili su američke saveznike i potaknuli ih da se udruže na nove, snažnije načine. Nakon ruske invazije na Ukrajinu, NATO je produbio odnose s Australijom, Japanom, Novim Zelandom i Južnom Korejom. Obavještajni savez Five Eyes – koji okuplja Australiju, Kanadu, Novi Zeland, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD – ojačao je razmjenu informacija i sigurnost lanaca snabdijevanja. G7 redovno poziva Australiju, Indiju i Južnu Koreju na svoje samite.
Trumpova administracija mogla bi iskoristiti taj zamah da ohrabri saveznike da preuzmu veću odgovornost. „G7 Plus“, forum država pogođenih sukobima, mogao bi postati platforma za saradnju u osiguranju strateških minerala ili suzbijanju trgovine drogom. Zajednički sastanak dva „Kvadrilaterala“ – indo-pacifičkog (Australija, Indija, Japan, SAD) i evropskog (Francuska, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD) – mogao bi koordinirati izvoznu kontrolu, industrijske politike i razvoj tehnologije.
Saveznici će nastaviti međusobnu saradnju, s ili bez Sjedinjenih Država. Ali ne mogu doseći svoj puni potencijal bez američkog učešća. Prije osamdeset godina, američko vođstvo i diplomatija stvorili su globalni poredak; sada je potrebna jednako hrabra vizija da se on preoblikuje. Saveznički sistem SAD-a, građen za neko drugo doba, mora biti obnovljen da bi odražavao novu realnost povezivanja protivnika. Trump je do sada pokazao malo interesa za obnavljanje ili redefinisanje tih saveza osim zahtjeva da partneri više troše na odbranu.
Na sopstvenu ruku, Sjedinjene Države ne mogu upravljati kinesko-ruskim savezom – ali ga ne mogu ni ignorirati. Saveznici Amerike brzo mijenjaju svoje odnose, htio to Washington ili ne; te mreže mogu ili služiti američkim interesima ili ih potkopati, zavisno od toga kako se SAD uključe. Ako ne obnovi veze s azijskim i europskim partnerima, Amerika rizikuje da ostane po strani u svijetu koji se ubrzano mijenja.
(TBT)
