GEOPOLITIKA
Međunarodni poredak zasnovan je na vrijednostima,
institucijama i moralnim liderima – ne na politici koja njima trguje
FOTO: Trump (Reuters)
Predsjednik Donald Trump vjeruje da može svoju šestinu
preduzetništva i sklapanje probitačnih dogovora da iskoristi ne samo u biznisu,
već i u svijetu spoljne politike. Ali međunarodna politika, i diplomatija koja
je održava, ne može da se svede na prostu razmjenu poslovnih ponuda. Kada
kratkoročne pogodbe zasjene dugoročni interes, Amerika gubi. Ova činjenica će
stvoriti probleme za novog predsjednika i njegovu administraciju dok pokušavaju
da primijene svoje “Amerika na prvom mjestu” načelo.
Trumpov opasan pristup spoljnoj politici nigde ne izaziva
više briga nego u njegovoj prividnoj želji da se prilagodi Putinovoj Rusiji.
Nejasno je da li su takvi njegovi pogledi proizvod gluposti, ili ruskog
prinudnog uticaja. Međutim, njegovo viđenje odnosa s Rusijom nije jedina stvar
koja treba da zabrine Amerikance. Tu je i činjenica da je sklapanje dogovora s
Rusijom američki predsjednik u više navrata naveo kao glavni način za
popravljanje odnosa između dvije zemlje.
O kakvim se mogućim dogovorima radi? Za početak, čini se da
je Trump voljan da trguje ključnim aspektima američke spoljne politike od kraja
Drugog svjetskog rata do danas:
strateškim investiranjem u međunarodnu politiku
zasnovanu na jasnom poretku, i moralno vođstvo zasnovano na posvećenosti
ljudskom dostojanstvu i slobodi. Trump, kome samopouzdanje ne fali, vjerovatno misli da će u
takvoj razmjeni s Putinom na kraju izaći kao pobjednik. Nažalost, radi se o
pogrešnoj predstavi. Na konferenciji za štampu koju je 27. januara zajednički
održao s britanskom premijerkom Theresom May, nakon što je neuvjerljivo
pročitao unaprijed napisane fraze o važnosti i posebnosti odnosa s Ujedinjenim
Kraljevstvom zasnovanim na univerzalnim vrijednostima, Trump je ponovo istakao
svoju težnju da se nagodi s Putinom, nagovještavajući mogućnost da SAD pod
njegovim vođstvom s Rusijom i Kinom ostvare isti onaj stepen odnosa koji sada
imaju s Britanijom. Kako je brzo zaboravio da je naš odnos s Londonom zasnovan
na zajedničkoj borbi u Drugom svjetskom ratu i zajedničkim vrijednostima koje dijelimo
u okviru poslijeratnog svjetskog poretka.
Već narednog dana, Trump je održao telefonski razgovor s
Putinom, a jedan od njegovih najviših savjetnika za medije je izjavio da se
mogućnost ukidanja sankcija Rusiji „aktivno razmatra“. Sudeći po javnosti
dostupnim transkriptima, Trump i Putin obavili su prijatan razgovor i složili
se oko uspostavljanja zajedničkog protivterorističkog djelovanja. Raspravljalo
se i o „obnovi poslovnih veza“, što je jedan od eufemizama za ukidanje
sankcija.
Nemojte da vas ovo zavara. Ne radi se o mudrim državničkim
potezima, već o jeftinom rasipanju teško stečene američke pozicije svjetskog
lidera. Učiniti sve to zbog jednog rukovanja s Putinom nije ni malo pametno.
Trump možda vjeruje da je pametan kada mami Putina
mogućnošću da Amerika prizna aneksiju Krima, ili da ukine sankcije Rusiji.
Međutim, ono što predsjednik i njegov tim ne vide jeste činjenica da samim
stupanjem u ovakav vid razgovora Amerika već gubi.
Cijena koju će Trump dobiti od Kremlja nije bitna. Sklapanjem
dogovora s Putinom Bijela kuća će pristati na međunarodni sistem zasnovan ne na
pravu i pravilima, već partikularnim dilovima. Upravo je ovakav sistem lišen
principa ono što Putin i autokrate poput njega žele, a što se oni koji rade u
ime svjetskog mira, globalnog napretka, i ljudskih prava i sloboda trude da spriječe.
Sve ovo ne znači da Trump i njegova administracija ne treba
da pregovaraju s Moskvom. Treba raditi na inicijativama koje ojačavaju
međunarodni poredak i bezbjednost, poput misije OEBS-a u Ukrajini, antiterorističkih
akcija, osnaživanja vladavine prava, borbe protiv anti-semitizma i mnogih
drugih. Ovakve inicijative uspostavljaju sisteme kojima se mogu priključiti i
druge države s kojima se možemo međusobno koordinisati i nadzirati. Međutim,
pregovarati o samom sistemu fundamentlanih principa međunarodne politike na
kome su radile generacije i generacije američkih diplomata, znači unaprijed
izgubiti.
Amerika je uz pomoć svojih saveznika, sopstvene vojne moći,
i NATO saveza izgradila poredak u kome sklapanje dogovora kakvi su u Evropi vijekovima
dovodili do krvoprolića, nije moguće. Iako se Putin nada novoj „Jalti“,
dogovoru koji bi u 21. vijeku stari kontinent podijelio na sfere uticaja, tako
nešto bi dovelo do kraha američke moralne suprematije i dovelo do nastanka
jednog mnogo opasnijeg svijeta.
Napuštanje principa međunarodnog poretka ne bi izazvalo
negativne posljedice samo u Evropi. Kina pomno prati razvoj situacije u
Ukrajini dok razmatra sopstveni naredni potez u Južnom kineskom moru. Nestanak
pravnih stega doveo bi do nastanka svijeta u kome je sve moguće. U takvom svijetu,
države bi se nadmetale svim sredstvima, pa i vojnom silom, u cilju da one budu
te koje prave dilove, umjesto da budu predmet takvih nagodbi.
Ovo je i jedna od stvari u kojima Trumpov poziv na
izolacionističku politiku pod maksimom „Amerika na prvom mjestu“ ima najmanje
smisla. Osnov američke spoljne politike, čak i u vremenima kada su SAD uživale
potpunu globalnu dominaciju, bio je sadržan u činjenici da se njihov interes
čak i tada najbolje ostvaruje kroz poredak međunarodnog prava, a ne ad hoc
političke transakcije.
Nakon Trumpovog izbora u novembru, diplomate s kojima sam
imao prilike da razgovaram, davali su dva tipa odgovora: Rusi su se naslađivali,
ne samo zbog činjenice da su američki izbori možda bili predmet najuspješnije
operacije Kremlja još od kraja Hladnog rata, već i zbog nastojanja
novoizabranog američkog predsjednika da umiri vječito nezadovoljnog Putina
okončavanjem napora da se Rusija načini odgovornom za brojna kršenja
međunarodnog prava. Pred njima leži budućnost u kojoj će agresivnim ponašanjem
obezbijeđivati dogovore s SAD-om, na račun Evrope.
Druge diplomate, predstavnici velikog broja evropskih
zemalja, djelovale su potreseno i uplašeno. Za početak, plašili su se da će ih
SAD, garant mira u Evropi još od kraja Drugog svjetskog rata, napustiti i
prepustiti spoljnoj agresiji.
Godine 1975, na vrhuncu Hladnog rada, predsjednik Ford i
generalni sekretar SSSR-a Leonid Brežnjev, potpisali su zajedno s
predstavnicima još 33 države sporazum u kome se obavezuju na otvaranje društava
i ekonomija, kao i mirno rješavanje međusobnih sporova, uz poštovanje
suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Ford je mudro primijetio da će se
njihov učinak mjeriti ne „obećanjima koja smo dali, već obećanjima koja ćemo
ispuniti“. Više od četiri decenije, SAD su ispunjavale obećanje dato u
Helsinkiju, čuvajući Evropu i čineći je bezbjednom.
FOTO: Staljin, Roosevelt, Churchill (Wikipedia)
Uporedo sa svojim brigama vezanim za bezbjednosnu situaciju,
evropske diplomate prenijele su mi razočaranje u SAD, govoreći da je Amerika
koju su poštovali, i koja je uprkos nesavršenostima inspirisala najveći dio svijeta,
nestala. To su rekli čak i oni ljudi koji su dolazili iz zemalja u kojima
postoji značajna anti-američka tradicija. Neki od njih su bili predstavnici
NATO članica, neki bivših država Sovjetskog Saveza, neki su bili američki
bliski prijatelji, a neki udaljeni partneri. Ipak, svi oni su slali poruka saosjećanja,
govoreći da žale za onim što se desilo i da im SAD i njihove vrijednosti
trebaju više nego ikad. Upravo su te vrijednosti, a ne samo ekonomska i vojna
snaga, ono što Ameriku čini supersilom kakva jeste.
Naravno, nova administracija mora da nađe adekvatne načine
komunikacije s Moskvom, da pregovara s Putinom i ohrabri sve njegove eventualne
akcije koje bi dovele do saniranja štete nastale ruskim ignorisanjem
međunarodnog poretka. Američki interes je da pravila sprovodi, a ne da ih mijenja.
Govoreći na svojoj inauguraciji prije 36 godina, bivši predsjednik
SAD-a Ronald Regan na sljedeći način je podsjetio američki narod: „Nijedno
oružje, i nijedan arsenal oružja na svijetu nije tako snažan kao volja, moral i
hrabrost slobodnih muškaraca i žena“. Generacijama dug napor da se stvori
sistem međunarodne politike zasnovan na istini bio je i moralni i strateški temelje
američke spoljne politike nakon Drugog svjetskog rata. Uprkos brojnim
kontroverznim potezima SAD i intervencionističke politike, promovisanje takve
ideje ne smije da prestane.
(TBT, Newsweek.rs, Foreign Policy)