Energoinvest je prošlih dana opet bilo predmet plaćenih medijskih opservacija, pa su se tako po društvenim mrežama dijelile vijesti o „uspjesima“, dok u stvarnosti psovači vjerskih autoriteta sjede i parazitiraju po nadzornim odborima, a „menadžment stručnjaci“ sa Temua bez dana industrijskog iskustva potpisuju energetske vizije i misije.
Mirza Ustamujić, sadašnji direktor Energoinvesta, nije prošao na konkursu za člana Uprave BH Telecoma, pa je osjetio potrebu i želju da ponovo ispuni javni prostor trivijalnim objavama i samopromocijom. Kad god se politička vrata zalupe pred njim, on trči pred kameru da dokaže da još uvijek diše. Treba se zamisliti šta bi bilo da svaka firma, svaki uhljebljeni činovnik i svaki propali kandidat za političke jasle dijeli vijesti o sopstvenom “radu”, kao što to radi Ustamujić?
Dok objavljuje bajkovite priče o sastancima s “renomiranim globalnim partnerima” i podršci Vijeća stranih investitora (FIC), realnost kompanije više liči na tragikomediju nego na uspješnu poslovnu priču. Nedim Makarević, vječiti predstavnik svega i svačega, poslužio je tek kao dekor u propagandnom prikazu Mirze Ustamujića, u kojem se “značajni rezultati” i “međunarodni fokus” spominju kao magične mantre iza kojih zjapi poslovna praznina. Umjesto stvarnih projekata i konkretnih investicija, javnosti se servira iluzija energetskog preporoda, i to od firme koja jedva održava privid funkcionalnosti i koja nije proizvela ništa osim saopštenja o vlastitim “uspjesima”. Obnovljivi izvori, green energy i solarni projekti zvuče kao projekti iz bajke, ali u praksi je riječ o pukom marketingu.
Tu su i samopohvale o ulasku Energoinvesta u sistem javnih nabavki, što zvuči kao da se otkrio točak. Kao da je poštivanje zakona luksuz, a ne minimum pristojnosti. Uprava Energoinvesta i njihovi PR čarobnjaci pokušavaju stvoriti sliku korporativne ozbiljnosti, dok im se pod nogama raspada ono malo kredibiliteta što su imali. U zemlji u kojoj korupcija ima status društvene institucije, Ustamujićeve priče o borbi protiv nje zvuče kao vic.
ENRGOINVESWTOVI PR ČAROBNJACI
U zadnje vrijeme javni prostor je zagadio i jedan “akademik s margine”, Dženan Skelić, profesor psihologije sa Univerziteta u Zenici, član Nadzornog odbora Energoinvesta i nesuđeni član Predsjedništva BiH 2018. godine. Taj čovjek, koji bi trebao razumjeti ljudsku psihu, javno je pokazao da ne razumije ni elementarnu pristojnost. U jednom od svojih ispada na društvenim mrežama, obasjan vlastitim kompleksom važnosti, usudio se izvrijeđati reis-ul-ulemu Huseina ef. Kavazovića riječima: “Ruža isto miriše kojim god imenom je zvali, pa tako i govno smrdi, makar ga i reisom zvali.”
Može se neko slagati ili ne sa stavovima ličnosti koje obavljaju važne društvene poslove, ali se ipak mora zadržati elementarni nivo pristojnosti u javnoj komunikaciji. Govor Skelića nije samo moralni sunovrat pojedinca, nego civilizacijski šamar institucijama koje ga plaćaju, Univerzitetu u Zenici i Energoinvestu, naročito državnoj kompaniji koja ovakvim kadrovima povjerava nadzor i odlučivanje o milionskim poslovima. Kada profesor koji bi trebao učiti studente poštovanju i argumentaciji ovako javno bljuje primitivizam, postavlja se pitanje da li mi živimo u društvu u kojem se obrazovanje srozalo na nivo kafanskih doskočica?
Još je bizarnije što iz Energoinvesta niko nije osjetio potrebu da reagira, kao da je psovanje i vrijeđanje vjerskih autoriteta postalo kvalifikacija za nadzorne odbore, a ne razlog za hitnu smjenu. Ako je to “nova kultura” državnih firmi, onda Energoinvest ne treba reformu, nego moralnu karantenu.
Skelić se poslije izbora 2022. godine oglašavao na društvenim mrežama zbog nezadovoljstva sa svojim SDP-om riječima: „Molim moj SDP BiH da mi vrati 1000 BAM koje sam uplatio na račun partije kao donaciju uoči opštih izbora. Trebaju mi novci, jer mi je puno gore od kada smo došli na vlast nego dok nismo bili. Također bih zamolio kantonalnu organizaciju da mi namiri mojih 500 BAM kojima sam finansirao dijeljenje materijala nositelja kantonalne, federalne i državne liste za izbore na kojima nisam bio kandidat. HVALA!“
Kada se pogleda akademski opus Dženana Skelića, teško je pronaći iole ozbiljan naučni trag koji bi opravdao njegovu poziciju u jednoj od najvažnijih kompanija u energetskom sektoru. Njegov Google Scholar profil izgleda više kao biografska skica nego naučni portfolio, sa tek pet radova, bez citiranosti istih i ikakvog bilo domaćeg bilo međunarodnog odjeka. U ozbiljnim akademskim krugovima takvi autori se ne postavljaju ni za voditelja seminarske grupe, a kamoli u nadzorni odbor državne firme. No u zemlji u kojoj je partijska poslušnost važnija od stručnosti, Skelićev profesionalno skromni ili bolje rečeno nikakav učinak postaje kvalifikacija, a ne prepreka.
U jednom od svojih televizijsih nastupa/monologa na Face TV prije nego što je osjetio slast lagodno zarađenih paušala, Skelić je govorio: “Prestani se lagati druže, pa reci barem pred ogledalom, ja sam sebi birao ovu vlast 30 godina. Pustio sam da me lažu, varaju, potkradaju i jašu, prihvatio njihove ublehe i šupljake kao istinu, zatvarao oči pred lopovlucima, nepravdom i kriminalom, šutio kad su ubijali mladost, kad su je tjerali u sretnije zemlje od ove. Šutke sam posmatrao kako nestaje naša prošlost u njihovim džepovima, a budućnost na tajnim računima. Priznaj da si birao tu vlast što nam se izruguje izjavama o tome da živimo bolje već ikada, kojoj nije problem što je ulje poskupilo ako ga trošiš 50 posto manje. Koja smatra ako nismo siromašni, jer još uvijek ne kupujemo samo brašno, šećer, so, i koja se ljuti jer smo nezahvalni i ne znamo cijeniti sve što ona za nas čini i žrtvu koju za nas podnosi…“
Skelić je držao ovakve patetično-moralne lekcije narodu o lažima, lopovluku i šutnji pred nepravdom, držeći se kao samozvani prorok narodne savjesti. Danas isti taj čovjek uživa u toplini fotelje člana Nadzornog odbora Energoinvesta, s urednim paušalom od preko 2.500 KM i partijskim zaleđem, baš onakvim kakve je nekad prozivao. Dok je iz televizijskog studija pozivao građane da “prestanu se lagati”, sam se izgleda najdublje zagledao u vlastito ogledalo i prihvatio da je laž postala njegov profesionalni program. Njegove riječi o “vlasti koja jaše narod” danas odzvanjaju kao groteskna samokritika, jer upravo replika te vlasti čiju je moralnu bijedu nekad razotkrivao, sada mu plaća da šuti. “Prodao si se, druže, za šarene laže”, bio je refren upućen narodu, a danas je to najtačnija dijagnoza njega samog.
ENERGOINVESTOV LIMUN EFENDIJA
Da se vratimo na Mirzu Ustamujića i bijedu njegovog menadžerisanja. Dok domaćoj javnosti prodaje bajke o strateškim ugovorima i međunarodnim uspjesima, u realnosti je napravio fijasko od kojeg potencijalno Energoinvest dugo neće oprati ni finansije ni obraz. MEPSO (Makedonski Elektroprenosni Sistem Operator) je vrlo brzo shvatio da ima posla sa polusvijetom i da je ugovor s takvima ravno samoubistvu, pa su krajem 2024. godine hladno povukli ručnu i raskinuli saradnju. I sada umjesto profita i projekata, iz Makedonije u Sarajevo stižu sudski pozivi i milionski računi na naplatu. Ako je ovo vizija uspješnog menadžmenta, onda je Ustamujić doista pronašao novu definiciju poslovnog uspjeha: što više izgubiš, to se više slikaš.
Na samom početku svoje karijere u Energoinvestu, dok se još pokušavao predstaviti kao ozbiljan menadžer, Ustamujić je gostujući u jednom TV nastupu sa Nedeljkom Elekom dobio kompliment kako mu je ovo već treća stranka i da sada „ne smije pogriješiti“. Sama ta izjava, koja je prošla bez ijednog pitanja i reakcije, dovoljno govori o kalibru čovjeka koji upravlja jednom od najvažnijih energetskih kompanija u Federaciji BiH. Ako je Ustamujiću ovo treća stranka, onda je jasno da se ne radi o menadžeru, već o političkom turisti, o čovjeku bez ikakvog stvarnog profesionalnog identiteta, koji šeta od jedne partijske centrale do druge tražeći novu stolicu i novi budžetski aparat za izdržavanje. Umjesto da bude garant stabilnosti i kontinuiteta, on je simbol stranačkog lutkarstva, danas ovdje, sutra ondje, sve dok ima ko da mu pruži crveni tepih i novo mjesto za uhljebljenje.
Dok Energoinvest tavori u projektnom siromaštvu, Ustamujić je odlučio „odraditi poslovni put“ u London, šetkajući se po finansijskim kvartovima britanske prijestolnice, objašnjavajući tamošnjoj publici „viziju Energoinvesta“. Pitanje koje se postavlja je: da li je London bio poslovna misija ili samo bijeg od realnosti domaćih problema i kritičkog oka javnosti? Odlazak u London je naravno koštao građane Federacije hiljade KM, a kao rezultat smo dobili par fotografija i samozadovoljnih statusa na društvenim mrežama.
Pod krinkom „sigurnosti“, Ustamujić i njegova svita su nedavno progurali nabavku video-nadzora vrijednu skoro 30.000 KM, i to za firmu Sec One d.o.o, kao da Energoinvest nije javno preduzeće nego kasino u Monaku. Ako kompanija jedva sklapa projekte i tonе pod njegovim menadžmentom, onda jedino što video-kamere mogu snimati jeste prazne hodnike, umorne radnike i nove načine za pranje para. Logičkog opravdanja za takvu nabavku nema osim ako se pod „sigurnošću“ misli na sigurnost SDP-ovskog partijskog aparata da kroz ovakve farsične poslove nastavi izvlačiti novac građana. U normalnim državama, ovo bi bio školski primjer malverzacije i bacanja para kroz prozor, dok kod nas postaje standardna praksa bahatog menadžmenta.
Posebna priča su stanovi i druga imovina koju Energoinvest još uvijek posjeduje, ali ne koristi. Umjesto da ti objekti budu stavljeni u funkciju firme i pretvoreni u realan prihod, oni godinama stoje zapušteni, prepušteni propadanju ili se diskretno čuvaju za “prave kupce” i “zaslužne kadrove”. Javnost nema pojma ko u njima živi, po kojim uslovima i pod kojim pravom, niti se zna kome će ta imovina sutra pasti u ruke, radnicima koji su decenijama ostavljali znoj i zdravlje u firmi ili novim partijskim uhljebima koji već trljaju ruke na pomisao da se domognu još kojeg kvadrata.
Dok mu nad glavom visi presuda arbitražnog suda na ime propalih projekata u Makedoniji, koja može donijeti višemilionsku štetu kompaniji i državi, Ustamujić se bavi pravdanjem računa za kupljeni limun za svoj kabinet. Dok ozbiljni direktori u svijetu balansiraju milione i milijarde, Energoinvestov limun-efendija mjeri svoj uspjeh u citrusima i šerbetima.
Na kraju, u zemlji u kojoj se svaka nesposobnost pokušava prikriti slikom s “radnog sastanka”, njegov medijski performans nije ništa drugo nego simptom jedne duboko bolesne političke kulture, gdje neuspjeh ne vodi samokritici, nego još glasnijem samoreklamiranju.
(TBT,Istraživački tim)
