Gdje je ta, da prostiš, Hercegovina? Kamen, krš i maslina, vino, ganga i Neretva, sve to ima zemlja ta, moja Hercegovina. Tako bi sladostrasne patriote zapjevale narodnjački hit Mate Bulića, dok na terenu iza te pjesme stoji prostor opustošen licemjerjem, stranačkim paktovima i tišinom onih koji bi trebali govoriti. Hercegovina je postala metafora izdaje, ne od strane drugih, već od strane svojih.
IZMEĐU SARAJEVSKIH SALONA I MOSTRASKIH KONOBA
Danas Hercegovina miriše na ustajali znoj političke trgovine i pregorjeli dim kapitulacije. Hercegovački Bošnjak je od nekadašnjeg ponosa i prkosa ostao je samo ukras na stolu moćnika, pretvoren u simboličnog statistu, dekor u predstavi čiji se scenario piše negdje između sarajevskih salona i mostarskih konoba.
Gdje su Bošnjaci i ko ih danas predstavlja?
Bošnjaci Hercegovine, nekada graditelji mostova, danas su svedeni na fusnotu u tuđim političkim memoarima. Njihovi predstavnici više liče na statističke greške nego na lidere, potkapacitirani, uljuljkani u udobnost svojih sinekura, pretvoreni u nijeme svjedoke političkog nestajanja svog naroda.
Odnos visedecenijskih vladajućih stranaka SDA i HDZ-a u Hercegovini više liči na tiho sklopljen pakt o nenapadanju nego na stvarno političko suparništvo. Godinama se ti politički partneri međusobno hrane, razmjenjujući uticaje, funkcije i tišinu. HDZ-u je prepušten simbolički monopol nad Hercegovinom, dok se SDA zadovoljila ostatkom, tek toliko da može reći da postoji. Za to vrijeme jalova opozicija samo posmatra, intelektualna elita šuti, a običan narod odlazi.
Grad Mostar, kao simbol, danas nije ništa drugo do laboratorij SDA–HDZ eksperimenta u kojem se testira granica apsurda. Kako se Mostar pretvorio u “stolni hrvatski grad”, frazu koja se iz političkih govornica odavno prelila u svakodnevni govor, zanimljivo je za istražiti. Taj izraz, koji bi u svakoj normalnoj državi izazvao institucionalni refleks, u Bosni i Hercegovini je postao legitimna formulacija. U Mostaru i šire SDA-ovi predstavnici Bošnjaka više liče na servisne tehničare HDZ-ove politike nego na stvarne političke subjekte. Samo se treba sjetiti SDA-ovog ministra u prošlom sazivu Vlade HNK Rašida Hadžovića, koji je iz svog resora blagonaklono i “patriotski” dijelo stotine hiljada KM Televiziji Herceg Bosne, pri tome je sigurno imao na umu Dretelj, Heliodrom i druge logore u kojima su Bošnjaci nemilo ostavljali svoje duše. Hadžović bi trebao biti javno moralno i politički osramoćen, čak iako više ne obnaša funkciju u ovom sazivu vlade, kako bi se spriječilo da se u budućnosti pojave novi „hadžovići“ s političkom pameću amebe, koji glume da služe građanima i njihovim interesima, a u stvarnosti rade upravo suprotno.
Hercegovina nije izgubljena slučajno, izgubljena je planski, uz svjesno pristajanje onih koji su trebali da je brane. Bošnjaci u Hercegovini danas su razapeti između vlastite nadmenosti i nemoći, ne trpe jedni druge, ali zato zajedno trpe HDZ koji im svima kroji sudbinu.
S druge strane, političko Sarajevo Hercegovinu posmatra kao daleku koloniju, kao teritoriju koju treba spomenuti u saopštenjima, ali ne i razumjeti u stvarnosti, kao neugodna rodbina, znaš da postoji, ali je ne zoveš. Hercegovina im služi kao retorička figura u govorima o jedinstvu, ali nikada kao stvarni prioritet. Sve što je južno od Ivan-sedla postalo je teritorij simboličkog interesa, ali stvarne političke apatije. U takvom teatru apsurda, Bošnjaci u Hercegovini postali su publika bez glasa, prisiljeni da gledaju kako se njihova politička sudbina dijeli između sarajevske nezainteresiranosti i mostarske pokornosti.
MREŽA SDA-OVIH KADROVA
Hercegovina je zaboravljena davno, još onda kada je Alija Izetbegović odlikovan od Franje Tuđmana, što su mnogi mogli predstaviti kao čin historijskog pomirenja, ali za Hercegovinu i one Bošnjake koji su preživjeli logore, protjerivanja, rušenja džamija i sistemsku diskriminaciju, to je bio trenutak dubokog poniženja. Taj gest nije značio pomirenje, nego brisanje sjećanja, moralno prebijanje naroda koji je bio kolateral jedne politike šutnje i pogodbe. Hercegovina je tada naučila ono što je Sarajevo znalo, ali nije htjelo priznati, da se ideali prodaju lahko, ako su upakovani u državničke govore i diplomatske fotografije. Dok su u hercegovačkim dolinama još mirisala zgarišta i ruševine, u Sarajevu su već dijeljene medalje i zahvalnice, dok su Hercegovci ginuli braneći gradove koji su bili simboli opstojnosti države, u Sarajevu se crtalo i brisalo po mapama.
Nasljednici Alijine politike prema Hercegovini nisu ništa drugo do politički maloljetni epigoni jedne moralno potrošene paradigme, politički sitniš koji se u Sarajevu predstavlja kao “državotvorna elita”, a u Mostaru šapuće pred lokalnim HDZ-ovcima da “ne talasaju”. Haris Šabanović, jedan od glavnih “kolovođa” SDA HNK, postao je simbol te političke impotencije u luksuznom odijelu, glasniji na društvenim mrežama i televiziji nego na bilo kojem sastanku s HDZ-om. Šabanović, predsjednik Asocijacije mladih SDA BiH, član Predsjedništva i Glavnog odbora stranke, predstavlja savršen primjer partijske agilnosti bez stvarne kompetencije. Skoro kao apsolvent je postao savjetnik kantonalnog ministra finansija, položaj za koji je iskustvo i znanje minimum, a kod njega je očigledno prioritet bio lojalnost i politička podobnost. Umjesto da pokaže stručnost ili viziju, njegova karijera svjedoči o sistemu koji nagrađuje brzopletost, vezu i mladalačku ambiciju nad stvarnim znanjem, pretvarajući javne funkcije u odskočne daske za ličnu promociju, a ne za korist građana.
U Hercegovini, mreža SDA-ovih kadrova se proteže u gotovo svim državnim institucijama, od ministarstava do javnih preduzeća, stvarajući sistem u kojem je lojalnost stranci često važnija od stručnosti i rezultata. I Islamska zajednica često igra dvostruku ulogu, formalno ostaje duhovna institucija, ali neformalno postaje filter i posrednik u društvenim i političkim mrežama, legitimirajući uhljebljivanje svojih i stranački podobnih kadrova. Kroz sponzorstva, preporuke i prisustvo na ceremonijama, Islamska zajednica indirektno jača politički kapital Stranke demokratske akcije, dok obični građani ostaju posmatrači tog hijerarhijskog plesanja moći, svjedočeći kako religijska institucija postaje produžena ruka nakaradnog i jalovog stranačkog aparata.
Opozicija u Hercegovini šuti, ako je uopće ima, kao da se boji vlastitog postojanja. Umjesto političkog otpora nudi salonski aktivizam, licemjernu akademsku neutralnost i pokoji saopštenjski vapaj koji se utopi u digitalni šum. U Hercegovini je politička hrabrost postala rijedak luksuz, a politički govor birokratska poezija bez metra i rime.
Univerzitet “Džemal Bijedić”, nekada simbol obrazovne emancipacije u Hercegovini, danas je tek sjena institucije koja bi trebala da brani akademsku čast tog prostora. Univerzitet više ne proizvodi kadrove koji će mijenjati Hercegovinu, nego partijske poslušnike koji traže siguran posao. Mladi odlaze, profesori šute, a nauka se pretvorila u birokratizovanu farsu. Mnogi profesori, uključujući i one s političkim ambicijama, na tom univerzitetu su “zlatna rezerva” SDA. Konkursi su pisani po mjeri, napredovanja se dijele kao plijen, a studenti sve češće napuštaju studij ne zbog ličnog izbora, već jer je Univerzitet postao karikatura obrazovanja, mjesto gdje znanje i ambicija gube bitku pred partijskom podobnošću i birokratskom samovolјom.
Dok Bošnjaci u Hercegovini nemaju ni adekvatnu kulturnu instituciju, Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru postalo je simbol jedne druge, tihe hegemonije. U zemlji gdje se sve mjeri nacionalnim interesom, HNK je postao kulturni pandan političkoj dominaciji. Bošnjačka kulturna scena, razjedinjena i bez sistemske podrške, ostala je u polumraku, svedena na povremene pokušaje i entuzijazam pojedinaca.
Tu je i Stolac, rana koja nikada nije zacijelila, grad gdje su historija i sadašnjost u stalnom sukobu. Povratnici su tu, ali bez povratka stvarnog života. Stolac je ogledalo hercegovačke stvarnosti, zamrznut u vremenu, s političkim strukturama koje održavaju status quo, i bošnjačkim predstavnicima koji se mire sa ulogom statističkog ostatka. U Stocu, “načelnik svih građana”, Stjepan Bošković vodi grad kao da je feudalni posjed, uz prešutnu saglasnost bošnjačkih predstavnika koji za uzvrat dobiju pokoje radno mjesto u lokalnim javnim institucijama. Stolac je postao paradigma poraza bošnjačke poslijeratne politike, simbol onoga što se dogodi kad se politika svede na jalove kompromise bez granice.
U Hercegovini je čak odlaganje otpada postalo izazov par excellance, pa tako deponija Uborak kod Mostara više nije samo ekološki problem, ona je simbol političke bezobzirnosti, sukoba i nesposobnosti HDZ-a i SDA na lokalnom nivou. Umjesto da zajednički riješe pitanje zagađenja i zaštite zdravlja građana, lokalni političari se igraju teritorijalnih interesa. Na taj način građani plaćaju cijenu političke igre, zagađenu okolinu, bolesnu djecu i sramotu da vlasti ne čine ono najosnovnije, da štite svoj narod i prirodu.
I tako, Hercegovina danas stoji kao nijemi spomenik svemu što su Bošnjaci sami sebi učinili i svemu što su dopustili da im drugi učine. Hercegovina danas nije izgubljena, ona je prodata, ne od jučer, i ne za male pare. Prodali su je oni koji su se najviše zaklinjali u nju, za tendere, radna mjesta i tišinu, oni koji su ideale zamijenili pozicijom, a pozicije poslušnošću.
(TBT, Tim za analitiku)
