Perspektiva da bivši britanski premijer Tony Blair vodi privremenu međunarodnu administraciju u Gazi ponovno je zapalila žestoku debatu širom arapskog svijeta, pri čemu kritičari povlače paralele sa katastrofalnom američkom okupacijom Iraka prije dvije decenije, čiji je Blair bio jedan od glavnih arhitekata.
KRVIN IZ IRAKA
Prijedlog, dio šireg američkog plana za preoblikovanje palestinskog krajolika nakon rata, mogao bi vidjeti Blaira na čelu privremene vlasti u Gazi do pet godina.
Hamas je u subotu dao preliminarnu saglasnost na elemente plana, iako aranžman još uvijek ostaje predmet pregovora, pišeThe New Arab.
Ipak, promatrači ga vide kao nastavak anglo-američkog partnerstva u inženjeringu bliskoislamskih kriza, pri čemu neki upozoravaju da predstavlja pokušaj oživljavanja britanskog kolonijalnog projekta u Palestini.
Bijela kuća je objavila prijedlog krajem septembra, samo nekoliko dana prije druge godišnjice rata u Gazi, koji je razorilo veći dio enklave, ubilo više od 60.000 ljudi i raselilo milione.
Gaza, u kontekstu Trumpovog plana, bila bi upravljana “tehnokratskim, apolitičkim palestinskim komitetom”, iako ne identificira nijednog palestinskog pojedinca ili grupu po imenu kao uključenog u prijelaz.
Hamas je eksplicitno isključen iz učešća u upravljanju Gazom u ovom okviru, iako je grupa dala preliminarnu saglasnost na neke odredbe, uključujući oslobađanje taocâ i tijela. Nastavak istih politika Iracki politički analitičar Hamza Mustafa tvrdi da je humanitarna katastrofa u Gazi od 7. oktobra otvorila put za “novu realnost” koja cilja na postavljanje teritorije pod međunarodnu administraciju koju vodi Blair, koji je bio politički partner predsjednika Georgeaa V. Busha u invaziji na Irak 2003. godine.
“Ono što se sada događa odražava nastavak istih politika koje su Sjedinjene Američke Države i Britanija sproveli u Iraku, gdje su postavili Paula Bremmera na čelo privremene vlasti nakon invazije”, rekao je Mustafa.
“Blair se sada vraća na Bliski istok preko Gaze da preuzme privremenu administraciju teritorije, koja bi mogla trajati oko pet godina.”
Ovaj potez odražava nastavak “američko-britanskog partnerstva u upravljanju bliskoislamskim krizama i likvidaciji fundamentalnih pitanja u regiji”, tvrdi on, upozoravajući da bi, ako se implementira, prijedlog predstavljao odlučujući korak prema sveobuhvatnoj likvidaciji palestinskog pitanja.
“Prijedlog međunarodne administracije Gaze efektivno bi oslabio Palestinsku autonomiju i oduzeo priznanju palestinske države njeno stvarno značenje, iako su mnoge zemlje, uključujući Britaniju, službeno priznale”, objašnjava Mustafa.
On upozorava da bi bilo kakvo odlaganje ili neslaganje po pitanju detalja moglo biti iskorišteno od strane Vašingtona i Tel Aviva da opravdaju optužbe da Hamas nije predan, unatoč preliminarnom prihvaćanju određenih odredbi od strane grupe. Blairova mreža na Bliskom istoku Gazi Fajsal iz Irackog centra za strateške studije identificira Blera kao figuru snažno usklađenu sa SAD-om, odražavajući duboko strateško partnerstvo između dvije nacije.
On ukazuje na Blairovo značajno stručno znanje o Bliskom istoku, izgrađeno kroz njegovu ulogu u međunarodnom Kvartetu i široku mrežu kontakata među arapskim i zaljevske liderima, posebno u Saudijskoj Arabiji.
Ovo angažiranje je nastavljeno nakon premijerstva preko Instituta Toni Bler za globalne promjene, preko kojeg Bler savjetuje međunarodne klijente poput JPMorgan Chasea i saudijskih vladinih entiteta.
“Trumpov plan prethodila je ključna sastanak koji je uključivao predsjednika Trumpa, njegovog zeta Jareda Kušnera i Blaira, tokom kojeg su nacrtane široke crte inicijative”, rekao je Fajsal. “Blair se istakao kao centralni partner u planu.”
Iz američke, britanske i ukupno evropske perspektive, tvrdi Fajsal, Blair se vidi kao “pogodna figura” za upravljanje privremenom administracijom Gaze tokom prijelazne faze koja bi riješila razne izazove, otvarajući put za uspostavljanje vlade i civilne vlasti nakon što Hamas odustane od svoje političke i vojne moći.
“Blair predstavlja prirodno proširenje zapadne politike i strategije u regiji i može igrati ključnu ulogu u implementaciji američko-britanske vizije prema Gazi, usred novih transformacija u palestinskoj datoteci”, rekao je on, napominjući da ovo dolazi dok indirektni pregovori između Hamasa i Izraela napreduju u Kairu, i sa priznanjem palestinske države od strane nekoliko evropskih zemalja.
Ipak, Blairova podobnost za takvu ulogu ostaje duboko sporno, s obzirom na njegov zapis u Iraku. On se suočio sa ponovljenim optužbama za zavaravanje britanske javnosti po pitanju opravdanja za rat, posebno po pitanju posjedovanja oružja za masovno uništavanje od strane Saddama Husseina, pretpostavke koja je kasnije dokazana lažnom. Tokom perioda okupacije, politike podržane od strane njegove vlade uzrokovale su kolaps irackih državnih institucija i raspad socijalnih i sigurnosnih struktura, dovodeći do neviđenog vala sektaškog nasilja i rođenja ekstremističkih organizacija, najviše Al-Qaide u Iraku, koja je kasnije otvorila put za pojavu Islamske države (ISIL).
U Britaniji, iracki rat označio je politički i moralni prekretnicu u Blerovoj karijeri. Parlamentarna istragnjivačka komisija zaključila je 2016. da je odluka o učešću u ratu donesena prije nego što su iscrpljene mirne metode, i da su pripreme za poslijerežimsku fazu bile neadekvatne i neprostudirane.
Politički istraživač Aed al-Hilali tvrdi da unatoč Blerovoj medijskoj i diplomatskoj prisutnosti, on ostaje kontroverzna i potencijalno neprimjeren izbor za Gazu s obzirom na ovaj politički zapis.
OD BALFURA DO BLAIRA
“Prva stvar koja čini Blera neprikladnim je gubitak kredibiliteta na arapskoj ulici”, tvrdi Hilali. “Njegova uloga u invaziji na Irak uz Sjedinjene Države dovela je do široke destrukcije i kolapsa državnih institucija i socijalne tkiva, stvarajući duboko nepovjerenje prema njemu.”
Svaki pokušaj BlAIra da posreduje u Gazi stoga će biti dočekan sa sumnjom, upozorava Hilali, ne samo zbog njegovog irackog iskustva već i zbog njegovog deklarisanog pristrasnog stava prema Izraelu u različitim fazama karijere. Neuspjeh prethodnog primjera BlAIrov mandat kao envoje Kvarteta za mir na Bliskom istoku između 2007. i 2015. nudi još jednu upozoravajuću priču. Hilali karakterizira taj period kao jedan koji “nije postigao nikakav stvarni proboj u palestinsko-izraelskom procesu mira. Umjesto toga, njegova prisutnost se činila bližom kozmetičkoj ulozi, dajući dojam kretanja bez postizanja opipljivih rezultata”.
Politički, kaže on, Blair teži pragmatičnim rješenjima koja često zanemaruju ljudska prava pod izgovorom realizma.
“U slučaju Gaze, to znači da će bilo koji prijedlozi koje usvoji više težiti osiguranju sigurnosti Izraela i regionalne stabilnosti prema zapadnoj viziji, bez rješavanja korijenskih uzroka krize koje predstavlja okupacija i opsada”, kaže Hilali.
“Njegova bliskost sa Washingtonom i historija sa zapadnim močnicima čine ga bližim predstavniku interesa tih prijestonica nego poštenom posredniku.” Što se tiče stabilnosti Bliskog istoka, Hilali tvrdi da će Blerov povratak na scenu samo dodati više kontroverzi.
“Regija treba posrednike koji posjeduju zapis neutralnosti i sposobnost izgradnje povjerenja, što on potpuno nedostaje”, rekao je on.
“Dodjeljivanje mu bilo koje uloge u Gazi može pogoršati podjele i dati strankama protivnicama procesa nagodbe dodatno opravdanje da dovedu u pitanje ozbiljnost međunarodnih napora.”
Prijedlog aranžmana odzvanja historijskim presedanima koji nastavljaju oblikovati palestinske anksioznosti.
Politički analitičar Nizar Hajdar napominje da američki plan efektivno “vraća palestinsko pitanje na kvadrat jedan”, podsjećajući na britanski prijedlog nakon Prvog svjetskog rata – Peelovu komisiju – u kojoj bi Palestina bila podijeljena na tri dijela: palestinska država, izraelska država i treći područje pod britanskim mandatom.
Kada je cionistički pokret prihvatio Plan podjele Ujedinjenih nacija 1947., a Palestinci i arapske države odbili, država Izrael je uspostavljena 1948., dovodeći do masovnog protjerivanja i etničkog čišćenja 700.000 Palestinaca u onome što oni nazivaju ‘Nakba’, ili katastrofa.
Izrael zauzima Zapadnu obalu, Istočni Jerusalem, Pojas Gaze i Golansku visoravan od 1967. godine.
Hajdar tvrdi da se Blairova prijedlog uloga može vidjeti kao dio ovog “dugogodišnjeg britanskog angažmana u regiji”, posebno značajnog s obzirom na to da je prvo obećanje uspostavljanja nacionalnog doma za Jevreje u Palestini dao britanski vanjski ministar Artur Balfur na početku 20. stoljeća.
(TBT)
