„Laži me, laži, vjerovaću sve, a onda idi, neka boli me, ljubi me danas, pa makar iz inata, a sutra kreni i zalupi vrata“, pjevao je Fuad Backović alijas Deen u svojim zlatnim muzičkim danima, ne sluteći da bi ti stihovi godinama kasnije mogli postati odlična himna za javna preduzeća zgnječena političkom šapom. Jer upravo tako funkcionišu javni privredni sistemi, partije ih „ljube danas“, pred izbore, iz inata i interesa, a sutra im zalupaju vrata, ostavljajući ih iscrpljene, opljačkane i emocionalno devastirane. U tom odnosu između politike i državnih firmi ima svega osim dostojanstva, laži se uzimaju zdravo za gotovo, vjere ima tek onoliko koliko traje budžetska tranša, a poljupci vlasti uvijek koštaju više nego što vrijede. Ako se govori o firmi Energoinvest, Deen bi danas mogao snimiti spot za gore navedenu pjesmu ispred zgrade firme, sa već spremnom scenografijom, stranačkim statistima na platnom spisku, a režija je kao i uvijek u rukama partijskih dramaturga poput direktora Mirze Ustamujića.
Ustamujić ne upravlja energijom, već narativom
Jučer je izašla vijest da je Energoinvest uputio zahtjev Vladi FBiH za smanjenje cijene gasa za nepunih 2%. Smanjenje cijene gasa je rezultanta dešavanjima na svjetskom tržištu gasa i nafte, te činjenicom da Energoinvest ima sa ruskim dobavljačem dogovoren način obračuna cijene prirodnog gasa po osnovu gasne formule, a ne isključivo berzanskih cijena. Tu vijest je Ustamujić uredno podijelio na svojim društvenim mrežama i plaćenim člancima, te je izjavio: “Ovo je već treće sniženje cijena, bez ijednog povećanja, u nešto više od godinu dana rada nove Uprave. Istovremeno, zvanični podaci Eurostata jasno pokazuju da je cijena prirodnog gasa u Bosni i Hercegovini među najnižima u Evropi. Posebno je važno istaći da naša zemlja nema vlastita skladišta ni nalazišta gasa, kao ni razvijenu mrežu interkonekcija. Uprkos tim ograničenjima, zahvaljujući odgovornoj politici Energoinvesta i partnerskoj saradnji s Vladom Federacije, uspijevamo osigurati stabilno i povoljno snabdijevanje za naše građane i privredu”.
Ova izjava Mirze Ustamujića je još jedan u nizu PR performansa u kojem se stvarnost farba ružičastim tonovima samohvale, a činjenice guraju pod tepih. Kada direktor državne energetske kompanije, koji nema nikakav utjecaj na formiranje cijena gasa, govori o “trećem sniženju bez ijednog povećanja”, to nije informacija, to je spin nedovoljno obaviještenog dijela stanovništva. Ako cijene gasa određuje tržište i geopolitičke okolnosti, o kakvoj odgovornoj politici Energoinvesta Ustamujić govori? Još je apsurdniji dio izjave u kojem Ustamujić posebno ističe ono što bi zapravo trebalo biti predmet njegove brige, a ne ponosa, da BiH nema vlastita skladišta, nalazišta ni mrežu interkonekcija. Umjesto da to prepozna kao sistemsku sramotu i izazov za koji bi Energoinvest trebao nuditi rješenja, Ustamujić to koristi kao alibi za vlastitu pasivnost. Ironično, čovjek koji govori o stabilnom i povoljnom snabdijevanju, upravlja firmom koja godinama nije u stanju ni inicirati izradu strategije izgradnje domaćih skladišnih kapaciteta. Ako je uspjeh to što BiH još uvijek preživljava energetske krize zahvaljujući tuđim cijevima i milosti stranih operatora, onda je to vrlo siromašno razumijevanje odgovorne politike. Drugim riječima, Ustamujić ne upravlja energijom, već narativom, a taj narativ ne grije ni radijatore ni narod.
Ustamujić, u nedostatku vlastitih rezultata i projektnog pulsa, danas se ponosno slika uz projekte koji su započeti u mandatima kada se po njegovim riječima u Energoinvestu otvoreno kralo. I dok se pravi da gradi budućnost, on zapravo parazitira na starim grijesima sistema koji ga je na kraju i stvorio. Ako bi se zoološki izrazili, Ustamujić bi bio grabežljivi sisavac par excellence, vrsta evolucijski prilagođena životu na državnim jaslama, s nepresušnim apetitom za tuđim radom i javnim novcem. Energoinvest u njegovim rukama ne djeluje kao kompanija, već kao hranilište partijskih i poslovnih oportunista, gdje se svaka kap krvi iz državnih projekata pretvara u politički kisik za preživljavanje jedne očigledno potrošene generacije menadžera.
U samo 12 mjeseci vođenja Energoinvesta, Ustamujić je uspio pokrenuti čak 16 disciplinskih postupaka protiv uposlenika, više nego što ih je bilo u posljednjih dvadeset godina zajedno. Taj podatak sam za sebe govori o atmosferi straha i progona koju je stvorio, kao da mu je jedini zadatak da firmu pretvori u poligon za discipliniranje i slamanje onih koji se usude razmišljati svojom glavom. Jedino što se nije sjetio jeste pokrenuti disciplinski postupak protiv samog sebe, iako za to ima razloga napretek. Da postoji imalo profesionalnog integriteta, prvi bi potpisao vlastitu krivicu i podnio ostavku, jer najveća šteta i najveća povreda interesa firme dolazi upravo iz njegovog kabineta.
Ustamujićev karneval bahatosti
Posebno poglavlje nedavnog Ustamujićevog karnevala bahatosti zauzima Nihad Harbaš, njegov poslovni prijatelj i samozvani „renomirani stručnjak“, koji se svako malo reciklira kao ekspert za sve, od klime do energije, od strategija do šupljih parola. Ustamujić ga je našao kao idealnog partnera za vlastite predstave, pa je Harbašu isplaćeno desetine hiljada KM na ime famozne Sarajevske sedmice energije i klime (SECW), čiji je zlatni sponzor bio Energoinvest. Dok se on na bini doživljava kao guru energetske tranzicije, stvarnost je daleko prizemnija, jer se radi o još jednom u nizu honorarnih pajdaša, koji javni novac pretvaraju u privatni bankovni saldo, dok građanima ostaju samo saopštenja i slike sa „stručnih panela“ na kojima se ne dogovori ništa. Ako se poslužimo tematikom i likovima iz serije Lud, zbunjen, normalan, jedino bi Dragana iz Švrakinog mogla znati kako se ovakve besmislice pravdaju i prodaju kao uspješni projekti.
Ustamujić se treba zapitati čije su desetine hiljada KM koje je dao pomenutom Harbašu? Zar smo doista dopustili da se javne kompanije pretvore u privatne kasice prasice partijskih aparatčika, gdje je raskoš nedodirljiva, a odgovornost nula? Javnost glavu se još nije ohladila od vijesti o pijankama u režiji ministra Zukana Heleza, a imamo takvih bezbroj repriza u nastavcima, samo mnogo skupljih. Organizirajući gozbe vrijedne hiljade KM u restoranu Vlade FBiH povodom Energetske sedmice, na račun Energoinvesta se častio ko je stigao, od znanih partijskih drugova do anonimnih fikus-figura koje su tu samo da popune kadar i dignu čašu, pa je tako Energoinvest pretvoren u ličnu kafanu direktora Ustamujića. I onda se pitamo kako je moguće da država koja tone u energetske dugove dopušta da joj se menadžeri ponašaju kao da su kneževi na feudalnim dvorovima? Odgovor je jednostavan, zato što smo im to pustili, jer je javni interes već godinama izvan domašaja javnosti, a institucije koje bi trebale da reagiraju se prave mrtve.
O moralnoj bijedi svjedoči i činjenica da se kupljeni kilogram limuna za njegove čajeve i šerbeta uredno pravda na račun firme, kao da građani ove zemlje nemaju pametnijeg posla nego da napijaju i najedaju svakog stranačkog parazita kojeg partijski alkari sa ulice dovuku. U zemlji u kojoj penzioneri prevrću po kantama da bi kupili upravo taj isti limun za lijek, Ustamujić i njemu slični pravdaju kao službene troškove. Oni koji su trebali štititi javno dobro pretvorili su ga u samoposlugu svojih poriva: od čajeva, šerbeta i keteringa, do luksuznih večera i reprezentacija. Svaki njihov račun je pljuska građanima u lice, jer oni ne rasipaju svoj, nego naš novac. Nije SDP vlasnik 67% Energoinvesta, već građani FBiH. Umjesto da vode računa o svakom feningu, oni su od javnih preduzeća napravili privatne feude, gdje se limun pravda kao strateški resurs, a rasipništvo uzdiže na nivo menadžerske mudrosti.
Nedavno je objavljena vijest-spin da je prekinut proces likvidacije turske podružnice Energoinvesta. To u suštini ne znači da je Energoinvest oživio na tržištu Turske, kako je Ustamujić dezavuisao javnost, već je to samo administrativni manevar, mrtvo slovo na papiru. Firma koja godinama nije imala ni tržište, ni projekte, ni reference, ne postaje odjednom igrač samo zato što je formalno zaustavljen postupak gašenja podružnice.
Ako postoji simbol potpune poslovne promašenosti i neinventivnosti, onda je to činjenica da je vrhunac Ustamujićevog menadžmenta oročiti novčana sredstva, pošto finansijski podaci sa Sarajevske berze to jasno potvrđuju. Dok ozbiljne kompanije razvijaju projekte, šire tržišta, potpisuju ugovore i investiraju u budućnost, Energoinvest pod njegovim vodstvom se može pohvaliti da je uspio položiti pare na štednju. To je nivo logike seoske zadruge iz 19. stoljeća, jer kad nema biznisa, nema tržišta, nema razvoja, ima makar kamata. Takva poslovna filozofija nije istinski menadžment, to je ponižavajuća parodija ekonomije za firmu koja je nekada bila sinonim za regionalnu snagu i inženjersku pamet.
Veća je vrijednost Ustamujićeve plate od vrijednosti Energoinvestovih projekata na tržištu
Dok radnici jedva spajaju kraj s krajem, a javnost se pita hoće li kompanija preživjeti naredni arbitražni proces ili tržišno nadmetanje, uprava Energoinvesta osvježava svoj vozni park novim luksuznim automobilima. Umjesto ulaganja u proizvodnju, modernizaciju i stvaranje stvarne vrijednosti, sredstva građana Federacije BiH pretvaraju se u kožna sjedišta, metalik boje i službene registarske tablice. Ta vozila nisu simbol napretka, već statusnih igračaka za partijsko-budžetsku elitu koja se vozi po Sarajevu kao da upravlja multinacionalnom korporacijom. Dok kompanija gubi tržište i povjerenje, oni paradiraju ulicama u službenim limuzinama, kao mobilni spomenici bahatosti i nekompetencije. Ustamujić, u narodu poznat i kao dečko iz Odobašine, jedva dva kilometra udaljen od zgrade Energoinvesta, svaki dan dolazi na posao službenim automobilom sa ličnim vozačem, kao kakav balkanski monarh koji prezire hodati među „običnim smrtnicima“. I dok hiljade radnika i građana svakodnevno pješače ili se guraju u prepunim tramvajima i autobusima, on za tih mizernih par stotina metara angažuje vozača na račun Energoinvesta i auto plaćeno javnim novcem. To nije luksuz, to je čista poruga zdravom razumu i elementarnoj pristojnosti. Ustvari, to nije stvar udaljenosti, nego mentaliteta.
Paradoks Ustamujićeve vladavine ogleda se i u činjenici da je vrijednost njegove godišnje plate gotovo veća od vrijednosti projekata koje je Energoinvest uspio dobiti na tržištu. To znači da firma praktično radi da bi isplaćivala njega, a ne da bi proizvodila nove vrijednosti ili širila poslovanje. Umjesto da svojim znanjem i strategijom generiše poslove, Ustamujić je sam sebi postao najveći projekt, najskuplji trošak kompanije s minimalnim povratom. U ozbiljnom poslovnom svijetu to bi bio signal za hitan rez i promjenu menadžmenta, ali u našoj političko-klijentelističkoj močvari on ostaje netaknut, jer je njegova lojalnost stranačkim strukturama, prvenstveno SDP-u, očigledno važnija od rezultata kompanije.
Jedna od izjava za medije Ustamujićeve pomoćnice za ekonomske poslove i operacije, Selme Omić, najbolje svedoči parodiji koju Energoinvest živi, pa je u jednom javnom nastupu poručila ženama da “budu prehrabre, ali i ranjive, pa to je ljudski”. Dok Energoinvest jedva održava privid funkcionalnosti, odluke o milionskim poslovima donose ljudi čije bi kompetencije jedva prošle test osnovne pismenosti. Njene “prehrabre” geste svode se na to da potpisuje odluke koje joj drugi napišu, dok se “ranjivost” očituje tek u strahu da ne izgubi privilegije koje joj je SDP-ovska partijska hijerarhija omogućila. Izraz „budite prehrabre, ali i ranjive“ semantički je oksimoron, i to ne onaj stilski smišljen, nego nenamjerno apsurdan. Sama riječ prehrabre u našem jeziku zapravo nema prirodno mjesto, pošto prefiks pre pojačava osnovno značenje, ali ovdje to ne stvara dublji smisao, nego groteskni višak, kao da se poziva na neku vrstu hrabrosti koja prelazi u ludost, nepromišljenost ili patetiku. U tom spoju s „ranjivošću“ nastaje misaoni karambol. Takav izraz ne odražava dubinu, već površnu imitaciju “motivacijskog govora”, kakve vole držati osobe koje su naučile nekoliko fraza s LinkedIna i pokušavaju zvučati inspirativno, iako ne razumiju ni značenje vlastitih riječi. Drugim riječima, ta rečenica ne nosi nikakvu autentičnu poruku, ona savršeno simbolizira duh birokratskog “feminizma” u službi PR-a, isprazne fraze koje bi trebale zvučati moderno i empatično, a zapravo su semantički besmislene i kontekstualno tragikomične.
Zanimljivo je ili bolje rečeno groteskno zapošljavanje supruge Amela Topalovića, člana Antikorupcijskog tima Vlade FBiH. Ironija sudbine jeste ta da čovjek koji bi trebao čuvati državu od korupcije zapravo u praksi postao njen porodični korisnik. Njegova supruga, školovana na Univerzitetu poslovnih studija Banja Luka (UPS), onoj istoj visokoškolskoj instituciji koja se više proslavila skandalima sa Osmanom Mehmedagićem Osmicom i njegovom diplomom nego naučnim radovima, uspjela je preplivati akademske plićake i isplivati pravo u zagrljaj Energoinvesta. UPS, taj hram “visokog obrazovanja”, često neakreditovan, već godinama miriše više na kombinaciju motela i plesnog studija nego na univerzitet gdje se prema pisanju portala Capital, na trećem spratu umjesto seminara izvode egzotični plesovi oko šipki. I dok su neki tamo vježbali “jedinstveni oblik fitnessa” koji spaja jogu, pilates i erotski performans, Topalovićeva je očito savladala jedinu vještinu koja u ovoj zemlji garantuje napredak, to je vještinu političko-interesne povezanosti. Pitanje je da li je njezin radni angažman u Energoinvestu posljedica kompetencija ili sistemske bolesti uhljebljivanja. Njeno ime može biti tek etiketa, a stvarna činjenica jeste da je Energoinvest postao rezervat za podobne, bastion porodičnih veza i političko-stranačkih interesa, mjesto gdje su kriteriji duboko zakopani.
Na kraju članak možemo završiti prilagođenom Instagram dovom Ustamujićevog šefa kabineta Almira Hodžića, koja glasi:
Gospodaru naš, prosvijetli im um, da razlikuju bitno od besmisla, da ne trče za sjenama, niti da ne troše dane na ono što ne vrijedi. Koristi ih tamo gdje su najkorisniji okruženju, sačuvaj ih od praznih riječi, od ludih ideja, tuđih spletkarenja, od tuđih očekivanja koja im vežu dušu, daj im snagu da šute kad treba, i mudrost da govore šta vrijedi, kada treba. Oslobodi ih potrebe da uvijek budu u pravu, oslobodi nas od njihovog ega, pomozi im da izaberu mir umjesto drame, dobrotu umjesto tvrdoglavosti i da budu oni koji znaju da ne znaju sve.
(TBT, Istraživački tim)
