U hrvatskom i bosanskohercegovačkom političkom prostoru posljednjih mjeseci pojavljuje se neobično sinkronizirana retorika potpore Izraelu. Imena su poznata: Ante Prkačin, saborski zastupnik Marin Miletić, čelnik HDZ-a BiH Dragan Čović i predsjedateljica Vijeća ministara BiH Borjana Krišto. Svi oni, gotovo u istom vremenskom okviru, istupaju s gotovo identičnim porukama: “Izrael brani civilizaciju”, a oni koji podržavaju Palestinu zapravo su protiv Zapada, protiv Hrvatske i protiv kršćanstva.
Ta koordinacija nije slučajna. Riječ je o jasno prepoznatljivom obrascu organizirane komunikacije u kojoj se globalni pro-cionistički narativi prilagođavaju lokalnom političkom jeziku. Hrvatska desnica, kao i dio političkog vrha u BiH, postaje medijski kanal za ideološki format koji ne promiče dijalog, nego moralnu polarizaciju – “mi ili oni”, “civilizacija ili barbarstvo”. Slično su pričali Hitler, Pavelić, Musolini, Staljin, Pol Pot… Činili su zločine na temelju binarne podjele naroda, a ne na temelju stvarne odgovornosti pojedinaca, piše portal Logicno.
Prkačinov moralni pad – “Ustaška djeca su uvijek navijala za Židove”
Gostovanje Ante Prkačina u emisiji Bujica na Z1 televiziji savršen je primjer tog procesa. U više od sat vremena televizijskog etera, Prkačin izgovara niz teških uvreda, rasističkih stereotipa i povijesno netočnih tvrdnji. Palestinsku djecu naziva “budućim teroristima”, govori da “mogu poslužiti kao metci i granate”, a podršku Izraelu veže uz ideološko nasljeđe NDH i “ustašku djecu koja su uvijek navijala za Židove”.
Takve izjave ne predstavljaju politički stav, nego moralni pad. One pokazuju kako se osobna ratna trauma i ideološka rigidnost mogu pretvoriti u javnu retoriku koja dehumanizira čitav narod. Prkačin ne analizira sukob u Gazi – on kroz njega projicira vlastite povijesne duhove i osobne frustracije. Ove izjave su i krivično djelo, ali mi u redakciji Logično smo za potpunu slobodu govora.
Njegovo gostovanje nije predstavljanje izoliranog incidenta. Riječ je o simptomu šire pojave – o pokušaju da se hrvatska desnica, kroz agresivni diskurs i medijsku dramatizaciju, svrsta u red “branitelja Zapadne civilizacije” u globalnom ideološkom sukobu koji ima vrlo malo veze s Hrvatskom. Sličnim ponašanjem je Ante Pavelić odvukao Hrvatsku na pogrešnu stranu.
Malo smo se i nasmijali. Iako Velimira Bujanca mnogi ne vole, ali da zna provocirati, to nije tajna. U momentu kada je Prkačin srao o muslimanim u BiH, Velimir ga upita “vi ste lijepo pjevali 2009. Grade Višegrade u Bihaću”, dajući do znanja Prkačinu da mišljenje mijenja kao bubanj u “veš mašini” i to na centrifugi”.
Prkačin, Miletić, Čović, Krišto… – Usklađen ton, preuzeta matrica
Saborski zastupnik Marin Miletić već se ranije isticao svojim posjetima tj. “pripremama” Izraelu i izjavama u kojima izraelsku vojsku prikazuje kao “bedem kršćanske Europe”. Cionisti su u Miletiću odlično detektirali bolesne ambicije, narcisizam i redikalni egzibicionizam – idealnu robu za propagandu i novog korisnog idiota.
Njegovi javni nastupi često ponavljaju iste rečenice koje se pojavljuju u službenim priopćenjima izraelskih diplomatskih predstavništava i njihovih europskih partnera: govor o “obrani demokracije”, “borbi protiv terorizma” i “zaštiti civilizacijskih vrijednosti”.
Slično se može primijetiti i kod Dragana Čovića i Borjane Krišto. Njihove proslave u Mostari posljednjih mjeseci gotovo su identične i dok se humanitarna katastrofa u Gazi u potpunosti ignorira.
Ovakva sinhronizacija nije slučajna. U političkoj komunikaciji prepoznatljiva je po brzini širenja gotovo identičnih fraza kroz različite kanale – od saborskih govornica do crkvenih propovjedaonica i društvenih mreža. To se ne događa spontano. Takvi obrasci upućuju na koordiniranu kampanju, barem u razini pripremljene komunikacijske smjernice.
Ko upravlja narativom?
Na međunarodnoj razini, postoji snažna mreža PR agencija, think-tankova i lobističkih organizacija koje djeluju u ime izraelskih interesa. Njihova je zadaća oblikovati javno mnijenje i smanjiti politički pritisak zbog vojnih akcija u Gazi. Te organizacije često ne djeluju otvoreno – njihovi partneri su političke stranke, neovisni zastupnici, novinari, ali i vjerske zajednice.
U kontekstu Hrvatske i BiH, narativ o “odbrani kršćanske Europe od islamskog ekstremizma” savršeno se uklapa u postojeće konzervativne ideološke obrasce. Takva retorika ne zahtijeva izravnu financijsku vezu, nego funkcionira kroz ideološku kompatibilnost. Kada iz inozemstva dođe unaprijed oblikovana poruka, lokalni političari je preuzmu jer im donosi identitetske poene i podršku određenih biračkih skupina.
Postoji i vanjskopolitički element: hrvatski državni vrh tradicionalno prati liniju zapadnih saveznika, osobito Sjedinjenih Država. U geopolitičkom smislu, neutralnost prema Izraelu više nije opcija – ona se u diplomatskim krugovima često tumači kao latentna “proruska” ili “anti-zapadna” pozicija.
Drugim riječima, političari u Zagrebu i Mostaru ne riskiraju ništa kada podržavaju Izrael. Naprotiv – to im se u međunarodnim okvirima računa kao lojalnost.
Ideološka i civilizacijska dimenzija
Pro-cionistička retorika domaćih političara ne temelji se na razumijevanju bliskoistočne povijesti, nego na reinterpretaciji vlastite. Prkačin i njemu slični promatraju Izrael kroz prizmu hrvatskog rata devedesetih, poistovjećujući palestinski narod s “neprijateljima države”, a Izrael s vlastitim simbolom otpora.
Taj mehanizam poistovjećivanja je opasan jer briše realnost. U takvom diskursu nema mjesta za palestinsku patnju, za međunarodno pravo, za analizu uzroka sukoba ili za kršćansku samilost. Umjesto toga, sve se svodi na emocionalnu, plemensku i vjersku lojalnost. Ona je ponekad potrebna, ali kada je manipulacija u pitanju vodi svaki narod u propast.
U toj verziji priče, Izrael postaje “mi”, a Palestina “oni”. Kritika Izraela automatski se tumači kao izdaja, a svako suosjećanje s palestinskim civilima kao simpatiziranje terorizma. To nije politika – to je ideološka dogma.
Problem je dublji od Prkačina
Najveći problem nije u Prkačinovim ispadima, niti u Miletićevim moralnim patetikama. Problem je u društvenoj klimi koja takve ispade tolerira, pa čak i nagrađuje. Hrvatski medijski prostor, osobito onaj desno orijentiran, često djeluje kao pojačivač mržnje i nacionalnih mitova, a ne kao prostor javne odgovornosti.
Čak su i Soroševe lijeve stranke stale u odbranu Palestine, a svi znate koliko ih kritiziramo. Ljevičari su se okrenuli protiv gospodara Soroša koji podupire cionistički režim.
Sve to pokazuje da Hrvatska još uvijek nije naučila razliku između domoljublja i destruktivnog nacionalizma, između vjere i fanatizma, između solidarnosti i slijepog svrstavanja.
Ante Prkačin, Marin Miletić, Dragan Čović i Borjana Krišto… nisu izolirani pojedinci koji spontano osjećaju potrebu stati uz Izrael. Oni su dio šireg komunikacijskog obrasca u kojem se globalni narativi o “obrani Zapada” spajaju s lokalnim traumama i ideološkim predrasudama.
Taj obrazac služi političkim interesima, ne moralu. On ne brani civilizaciju, nego potiče podjele. Civilizacija se ne brani tako da opravdava bombardiranje djece. Brani se empatijom, razumijevanjem, dijalogom i sposobnošću da se vidi čovjek i s one strane zida. Sve ostalo, koliko god se kitilo riječima o vjeri i domoljublju, samo je propaganda.
(TBT)
