Na rafama sarajevskih knjižara sa islamističkom literaturom pojavila se vrlo neobična knjiga. Na naslovnoj korici su dvije ahmedije prekrasno dizajnirane, ispod kojih je možda zakašnjeli naslov „SLOBODA SAVJESTI u vremenu zarobljenog uma“. Ime autora se skoro i ne primjećuje iako se radi o jednom od najpoznatijih sarajevskih novinara i publicista Nedžadu Latiću koji je ponikao u krugovima Islamske zajednice. On je svoje prve tekstove objavio u islamskim informativnim novinama Preporod.
Latićeva tetralogija
Vrlo luksuzno izdanje govori da je izdavač (BANU) imao ambiciju dati knjizi dugovječnost smatrajući takvim njen sadržaj.
Povrh svega, grafičku opremu i dizajn knjige radio je akademski slikar Mehmed Akšamija zbog čega knjiga, dok je čitalac drži u ruci, izgleda lijepo i dojmljivo. Sve je to uočljivo u vrijeme opće krize izdavaštva i knjige kao takve.
Kad se knjiga otvori, skoro da grafike, ilustracije i slike govore više od riječi. Nakon letimičnog pregleda ilustracija i slika, čitalac može steći nepogrešiv dojam da se radi o publicističkom djelu u kojem je autor objavio svoje izabrane tekstove iz vremena poraća koji vremenski koincidiraju sa stolovanjem reisul-uleme dr. Mustafe Cerića u Rijasetu Islamske zajednice Bosne i Hercegovine.
Ono što bi čitaoca moglo odvesti na pogrešan zaključak pri prvom uvidu u sadržaj knjige, a po efektu da slika kaže više od hiljadu riječi, bila bi pomisao da se radi o biografskom djelu reisa Cerića. No, tek sa iščitavanjem tekstova spoznat će da uopće nije riječ o tome. Naprotiv, svi oni koji su se susretali sa Latićevim tekstovima, a posebno knjigama, znaju da on ne piše panegirike. Prije ove knjige Latić je objavio „Boju povijesti“, za koju se smatra da je prva biografska knjiga o Aliji Izetbegoviću, „Večernja krvata“, biografski roman o Salihu Behmenu, „Zlatni bejt“, životopis sarajevskog mesnevihana hafiza Halida Hadžimulića.
Proskribirana povijest Bosanskih Muslimana
Stoga bi se moglo reći da je Latić sa ovom knjigom napravio osobnu tetralogiju kroz koju je prikazao savremenu, treba li napominjati tragičnu, povijest islama i islamske inteligencije, koja datira od sredine prošlog stoljeća, dakle nakon Drugog svjetskog rata.
Latić je odabrao četvericu likova, Izetbegovića, Bahmena, Hadžimulića i Cerića, koji personificiraju tu proskribiranu povijest borbe za opstanak islama i muslimana u Bosni i Hercegovini. Pošto su se svi Latićevi glavni likovi i lično poznavali, bili su savremenici, pa čak i prijatelji, njihova se imena spominju kroz sve četiri knjige. Kao što se spominju imena manje-više svih važnih aktera koji su djelovali u sferi islamske duhovnosti, kulture, znanosti i politike, a koji su bili progonjeni u vrijeme komunizma.
Posljednjom knjigom „Sloboda savjesti u vremenu zarobljenog uma“ Latić se primarno bavi blasfemijom i islamofobijom koja je bila u trendu postkomunističkih medija u Sarajevu. Naprosto, u to vrijeme je reis Cerić bio najviše napadan vjerski poglavar u Evropi, pa je primarno zbog toga Cerić glavni lik ove knjige. Latić čak povezuje tužnu i tragičnu sudbinu posljednjeg šejhul-islama Mustafe Sabrija, kojeg su kemalisti osudili i prognali iz Turske u Egipat gdje je umro u bijedi, sa sudbinom islamskih prvaka u Sarajevu.
Sa ove distance je svakome jasno da su iza harange na šejhul-islama Sabrija stajali cionisti, jer on nije dao fetvu Palestincima da mogu prodavati zemlju Jevrejima.
Svedoci smo da dulje vrijeme Evropom hara islamofobija u kojoj se pale primjerci svete knjige muslimana Kur’ana. Uvidom u Latićeve tekstove iz tog perioda moglo bi se doći do zaključka da je talas islamofobije koji je zahvatio Evropu zapravo započeo u Sarajevu, kako bi se ugušio duh islama kojim se to isto Sarajevo odbranilo od agresije.
Ako je to bila namjera autora da izabrane tekstove iz tog vremena ukoriči i izda u formi knjige, cilj je postignut – potaknut će novu brigu za opstanak islama u Bosni i Hercegovini!
(TBT, R.I.)
