Nakon što je The Bosnia Times objavio drugi serijal članaka o Energoinvestu, generalni direktor Mirza Ustamujić odlučio je po svom ustaljenom receptu „počastiti“ javnost vijestima o prigodnom sastanku sa crnogorskim ministrom energetike i rudarstva, Admirom Šahmanovićem. Fotografija koja je nakon sastanka objavljena u medijima kroz Ustamujićeve plaćene PR članke, više je podsjećala na neprijatnu obavezu nego na susret od strateškog značaja. Na njoj se teško može procijeniti kome je bilo nelagodnije, a o „važnosti“ sastanka možda najbolje svjedoči to što ga ministar Šahmanović nije smatrao vrijednim objave na svom Instagram profilu, iako je na toj mreži inače poprilično aktivan.
U plaćenom članku, koji je preko svoje PR instruktorice Alme Dautbegović-Voloder distribuirao „prijateljskim“ medijima, Ustamujić se pohvalio kako je ministra Šahmanovića upoznao s kapacitetima Energoinvesta u oblasti energetske tranzicije, obnovljivih izvora i automatizacije procesa. No, logično se postavlja pitanje: ako se državni projekti dodjeljuju kroz javne tendere, poštujući zakone konkurencije, zašto bi ministar bilo koje zemlje bio posebno informisan o komparativnim prednostima i kapacitetima jedne firme koja će biti samo jedan od učesnika na tenderima? Takvi potezi više liče na potencijalnu trgovinu uticajem ili u najboljem slučaju na demagošku dimnu zavjesu kojom Ustamujić pokušava prikriti činjenicu da se iza njegovih velikih vizija krije tek očajnička potraga za prividnim rezultatima.
Poslovni amater ili bespogovorni oportunista
Ministar Šahmanović je ponosno istakao da je Crna Gora ovog ljeta sprovela prve aukcije za solarne elektrane, u okviru najvećeg investicionog ciklusa u energetici. Pitanje od milion dolara za Ustamujića jeste: gdje je u svemu tome bio Energoinvest? Ako bismo vjerovali Ustamujićevim medijskim nastupima, kompanija je već odavno regionalni lider u obnovljivim izvorima energije, osnažena strateškim sporazumima sa globalnim gigantima, proizvođačima solarnih panela, fotonaponskih sistema i prateće opreme. No realnost je nažalost mnogo surovija, jer na crnogorskim aukcijama Energoinvest nije mogao ni prismrditi konkurenciji. Rezultati su jasno pokazali da strateški aranžmani u Ustamujićevoj kuhinji imaju vrijednost samo u PR tekstovima i plaćenim intervjuima, dok na tržištu ne znače gotovo ništa.
Zabrinut zbog potencijalno neugodne istine koja bi mogla biti otkrivena u izvještajima za narednu godinu, prema informacijama Odbora za reviziju, Ustamujić je odlučio preventivno reagovati i promijeniti eksternog finansijskog revizora. Čini se da prethodna revizorska kuća nije davala nalaze i mišljenja u skladu s njegovim očekivanjima, odnosno nije nudila podršku njegovim odlukama na način koji bi se mogao očekivati prema standardima upravljanja kakvi se često propagiraju u visokim menadžerskim krugovima iz okolice Zagreba. Ipak, s obzirom na strukturu Nadzornog odbora kojeg čine psiholozi, politolozi i drugi “stranački stručnjaci”, Ustamujić vjerovatno nema ozbiljnog razloga za zabrinutost. Njegov osjećaj bojazni može da prestane kada da nalog za isplatu paušala stranački imenovanih članova Nadzornog odbora, čiji angažman ne donosi nikakve mjerljive rezultate, niti ima ikakvu suvisnu svrhu.
Jedan od najslikovitijih primjera nesposobnosti aktuelnog menadžmenta jeste činjenica da sami nisu u stanju napraviti ni osnovnu sistematizaciju radnih mjesta. Umjesto da kao svaka ozbiljna firma koriste vlastite kadrovske potencijale, Ustamujić i njegovi pomoćnici angažuju vanjske “stručnjake”, da im kroje dokument koji bi trebao biti temelj svakog preduzeća. Time je poslana jasna poruka da u Energoinvestu ne samo da nema vizije, nego nema ni elementarnog znanja kako organizirati vlastiti rad.
Sarajevski portal Raport je prošle sedmice objavio članak koji razotkriva posljedice Ustamujićevih „kiparskih pustolovina“. Dok je on u maniru Josipa Broza Tita na Brijunima paradirao pred kamerama, obilazeći košarkašku reprezentaciju i snimajući njihove pripreme, u stvarnosti je Košarkaški savez gurnuo u ozbiljne probleme. Njegova samoinicijativna bahatost ugrozila je odnose sa glavnim sponzorom reprezentacije, prijeteći finansijskim sankcijama i narušavanjem ugleda. Ako nije znao da njegove medijske bahanalije krše ugovorne obaveze, onda je ili totalni poslovni amater ili bespogovorni oportunista.
The Bosnia Times je objavio u prošlom članku da je Ustamujić povezan sa Igorom Brnabićem, direktorom Asseco Srbija. Na tu temu je portal istraga.ba u protekloj sedmici analizirao uticaj poljske kompanije Asseco na novčane tokove u BiH, posredstvom BS Telekoma, kompanije iza koje se godinama šuška da stoji Elvedin Grabovica. U članku se ističe da ključne poslove u državnoj kompaniji Elektroprijenos BiH dogovaraju Milorad Dodik i Nermin Nikšić, dok je Elvedin Grabovica označen kao siva eminencija, uz saglasnost kadrova bliskih HDZ-u. Ovakva mreža političkih i poslovnih veza pokazuje kako strateški projekti javnog sektora mogu postati instrument koncentracije moći i privilegija, dok novac građana završavaja u džepovima bliskih političkih struktura. Iz tih relacija je jasno zašto Energoinvest, na čelu sa Mirzom Ustamujićem ne može biti konkurentan na tenderima.
Javnosti je nepoznato da se Ustamujić ponaša kao Srećko Šojić iz filma Tesna koža, samouvjeren i spreman da svaku situaciju okrene u svoju korist. Baš kao Šojić, zna da balansira između licemjernog protokola i očajne improvizacije, prezentirajući vlastitu nesposobnost kao mudrost, a partikularne interese kao državne prioritete. Ustamujić ima dvije sekretarice, ličnog PR-a, tri pomoćnika, ličnog vozača i šefa kabineta, što mjesečno građane FBiH košta preko 50.000 KM, a rezultati njihovog rada koji su isporučeni su očajni i kriminalno bezobrazni.
Da Ustamujić zna kako pripaziti svoje intimuse najbolje pokazuje angažman Fatmira Sulejmanija, njegovog prijatelja sa tribina FK Željezničar, koji je dobio ulogu majstersingera na prošlogodišnjoj novogodišnjoj proslavi Energoinvesta. Radnici, ali i šira javnost, s pravom se mogu zapitati da li je Ustamujić raspisao makar simboličan poziv ili tražio ponude drugih izvođača, ili je Sulejmani bio prvi i posljednji izbor, pošto se drugovi valjda ne ostavljaju praznih ruku kada se dijeli novac javnih preduzeća?
Igrač lahkih nota
Kada se već spominje Alma Dautbegović-Voloder, PR Energoinvesta, vrijedi podsjetiti na njen energoinvestovski debi. Karijeru je otvorila egzotično-erotičnim poslovnim putovanjem u Alžir, kao dio delegacije Energoinvesta i Ministarstva energije, rudarstva i industrije. Od tog službenog puta građani nisu dobili ništa osim skupo plaćene galerije fotografija. Dautbegović-Voloder voli sebe opisivati kao komunikatoricu po vokaciji, u alžirskoj turističkoj ekskurziji je očito imala ulogu da Ustamujića poduči kako da vodi razgovore s domaćinima. Zanimljiv je i tajming njenog formalnog instaliranja na sadašnju poziciju PR. Tokom 2024. godine, dok su radnici mjesecima čekali na zakonom predviđenu pomoć od 2.500 KM prema Uredbi Vlade FBiH, odluka o isplati vješto je odlagana, sve dok nije okončan konkurs na kojem je Dautbegović-Voloder primljena na neodređeno vrijeme (25.12.2025). Tako je nakon svega nekoliko dana rada, nagrađena istim iznosom koji su drugi čekali mjesecima. U isto vrijeme, brojni uposlenici koji godinama rade su bili su primorani da potpisuju ugovore o djelu, jer je ministar Vedran Lakić dosljedno blokirao nova zapošljavanja, sve dok se Ustamujić nije namjestio i rasporedio ko će i kada biti zaposlen. Za jedne zid birokratskih zabrana, a za druge prigodni crveni tepih.
U okviru njegovog kabineta bitno je istaći sumnjivo zaposlene pomoćnike, Gorana Rokvića i Selmu Omić, koje POSKOK aktivno istražuje. Goran Rokvić, pomoćnik za pravne poslove, šlager-majstor državnih jasli, na kojima cijeli svoj radni vijek uspješno parazitira i koje sisa kao krpelj, tumarajući od institucije do institucije u potrazi za korom hljeba preko leđa poreskih obveznika. Njegova stručnost u „preživljavanju“ nadmašuje sve profesionalne standarde, od banalnih funkcija je stvorio cijelu karijeru na javnom trošku. Međutim, nije mu bilo mrsko zasjesti i u Energoinvestovu fotelju, predstavljajući se kao profesionalni znalac, a stvarni domet njegovog pravnog zanata za visinu plate kao državnog parlamentarca jeste napisati disciplinsku prijavu za lakše povrede radnih obaveza. Druga pomoćnica za ekonomske poslove i operacije, Selma Omić, poznato, a ne i previše omiljeno lice u sarajevskom bankarskom miljeu, izvela je poslovni potez poput šahovskog velemajstora, pred penziju je našla utočište na jaslama Energoinvesta. Da je Omić zaista bila uspješna menadžerica ne bi tražila po stare dane sigurno mjesto pod Ustamujićevim skutama, već bi imala vlastite firme i tamo dokazivala svoje kompetencije i poslovnu filozofiju. Umjesto toga, trivijalizacijom i birokratizacijom poslovnih procesa osmislila je svoju radnu poziciju, gdje bespotrebne procedure služe samo za održavanje iluzije rada. Svaka odluka, svaki dokument, svaki sastanak je pažljivo konstruiran da opravda njeno bespotrebno prisustvo, dok pravi stručnjaci i strateški projekti stagniraju ili propadaju.
Ustamujić, umjesto što gubi vrijeme na beskorisne sastanke i nelegalna zapošljavanja, trebao bi se ozbiljno pozabaviti preventivnim mjerama usljed mogućih američkih sankcija zbog uvoza ruskog plina. No, takvi problemi očito su izvan njegovog misaonog dometa. Njega ne zanima budućnost firme, već vlastiti PR i lična promocija. Zato se i drži životne filozofije Milice Vukašinovića iz zlatnih dana pop-rocka: „Napiši i da sam peder, samo mi sliku stavi.“ U njegovom slučaju, slika u medijima vrijedi više od svakog realnog rezultata, a Energoinvest mu služi tek kao kulisa za lični foto-album.
Ustamujić je igrač lahkih nota, maskota pravih igrača, mahom SDP-ovskih tender-mafijaša, koji su svoje pipke razastrli po svim vrijednim resursima države i samo vrebaju priliku.
Ustamujić se konačno treba zapitati da li je došlo vrijeme da podnese ostavku i ustupi mjesto sposobnijima od sebe. Ovo nije trenutak sebičnosti, već trenutak odgovornosti, kako prema sebi i svojoj djeci, tako i prema svim građanima koji očekuju kompetentno rukovođenje ovom kompanijom od državnog značaja. Dala mu se prilika da pokaže kakvo-takvo stečeno znanje i viziju, pružena mu je šansa da vodi i stvara, ali pokazalo se da nije znao kako je iskoristiti. Ustamujićev ostanak na poziciji nije više pitanje ličnog ponosa, već je postao opterećenje za Energoinvest i prepreka svjetlijoj budućnosti koju svi zaslužuju.
(TBT, Istraživački tim)
