Ivan Lovrenović možda je i najvažniji čuvar jednoga nestajanja, arhivar, povjesničar, istraživač, ali ponajprije pisac koji pokušava, i uspijeva, oživjeti jedno vrijeme i jednu kulturu koja polako nestaje pregažena novim vremenom, zaboravom, nemarnošću i nerazumijevanjem. Bogatu, još živu, neistraženu kulturu bosanskih Hrvata i bosanskih franjevaca, Bosne kao takve, često izgubljenu, a time i sačuvanu, iza debelih samostanskih zidova, u kutijama gdje se skrivaju spisi, Hronologije, prozaični dokumenti, da bi jednoga dana bili nađeni i progovorili, piše Goran Gvaranović za Express.
Moram priznati da me je iz mojeg zagrebačkog neznanja i nerazumijevanja pomalo strah pisati o Lovrenoviću, o njegovoj knjizi koju je teško klasificirati u neki žanr ili područje – “Dva vijeka, jedan vijek”. S druge strane, moje zagrebačko neznanje i nerazumijevanje, kao i svih onih koji nisu vezani uz Bosnu i koji o toj kulturi malo znaju, pruža mi zadovoljstvo čuđenja i dodatni užitak čitanja. Doduše, kultura i svijet o kojem Ivan Lovrenović piše i nije baš nepoznat, ali finese, dubine i neotkrivenost tog svijeta definitivno jesu, čineći ga gotovo pa egzotičnim, iako je tu oko nas, nadohvat ruke.
Roman “Dva vijeka, jedan vijek” teško je klasificirati, pa ga je zato najbolje zvati romanom. Taj pojam pokriva sve što ta knjiga jest, uključujući i sve ono što je ne čini romanom. Nije riječ o fikciji, ali nije riječ ni o povijesti, nije riječ o kronici, ali nije ni da to, većim dijelom, nije kronika, kao što nije riječ o dugom eseju ili studiji, iako to jest i dugi esej i studija. Pa je ponajbolje “Dva vijeka, jedan vijek” ostaviti pod kišobranom romana koji pokriva i može podnijeti sve, pa i to da možda i nije roman.
Sastavljen od Hronika, dnevnika, pisama i svjedočanstava, mnoga od njih Ivan Lovrenović je sam pronašao, otkrio, saslušao i zabilježio, “Dva vijeka, jedan vijek” govori o sudbini, povijesti, vrhuncima i zabludama, te o polaganom nestajanju njezine kulture i svijeta koji je ona tako teško uspjela sačuvati, održati i razviti. A taj svijet nestaje upravo kad počinje dolaziti nešto što bi se moglo nazvati slobodom ili nekim boljim svijetom kojemu su se vrijedni Hroničari i graditelji nadali. Samo što ta sloboda i taj bolji svijet ujedno donose i razdor, kršenje onih tankih i finih niti od kojih su cijela ta kultura i cijeli taj svijet tako pažljivo sagrađeni i sačuvani. Taj bolji svijet u istom je trenutku i oslobođenje i razorni val koji koji gazi sve pred sobom, pa i kulturu koja mu se nadala.
Ivan Lovrenović govori kroz sjećanja tri franjevca – Ante Kneževića, Josipa Markušića i Ljube Hrgića – i pri tome malo što romansira, pušta ih da svjedoče kroz vlastite zapise i kroz svjedočanstva mnogih drugih oko njih, pri tom stavljajući sve u kontekst vremena, komentirajući, ploveći u sadašnjost i u prošlost, objašnjavajući i približavajući čitatelju tanke strune koje građevinu tog svijeta tako krhko, ali i čvrsto, povezuju. Teško je reći da je ijedna riječ u romanu “Dva vijeka, jedan vijek” fikcija. Avantura, ako se to tako može nazvati, jest i samo traganje za svjedočanstvima, sakrivenima u samostanskim arhivima, izgubljenima, pa ponovno pronađenima, rekonstruiranima… Gotovo da je sve zabilježeno, da je o svemu, u svakom trenutku, ispisana Hronika, koja je zatim nestajala, izgubljena, prepisivana, pažljivo uređivana, da bi se opet pojavila. Ono što Lovrenović čini jest da ta svjedočanstva nadopunjuje i onim što bi moglo biti, prema svjedočanstvima drugih ili prema kontekstu vremena, ali pri tome jako pazi da nijednu riječ koju piše, a koju nisu zapisali njegovi “junaci”, ne ostavi kao konačnu i istinitu. Lutajući između oskudnosti dijelova onoga što je zapisano i sačuvano (možda je čak i bolje reći onoga što je zapisano i otkriveno jer još postoji ne mala nada da će se još mnogo toga pronaći u arhivima) i nepouzdanih sjećanja svjedoka te još manje pouzdanih fusnota na marginama povijesnih knjiga koje se bave nekom većom poviješću, kao i novinskih zapisa te lažnih svjedočanstava, Lovrenović uspijeva rekonstruirati i opjevati čitavo razdoblje u kojem jedna bogata i duboka kultura počinje nestajati.
Čitava lepeza likova, pardon stvarnih osoba, koja prolazi kroz njegove rečenice, neki kao važni pouzdani svjedoci, a neki tek spomenuti, gotovo pa zaslužuju vlastiti roman. Vlastitu kroniku. Čitatelju to ujedno pruža priliku da ispreplete vlastite priče, vlastite romane i svijet oko onoga koji je izgradio Lovrenović. Ili bolje rečeno – sačuvao od nestajanja, piše Gavranović.
* Ivan Lovrenović: “Dva vijeka, jedan vijek”, Fraktura, 2025.
(TBT)
