Najave o otvaranju ruskih vojnih baza u Libiji i Sudanu otvaraju nekoliko ključnih strateških pitanja. Ovakvi pothvati nisu nimalo jednostavni, a u složenim geopolitičkim odnosima iziskuju još više truda pa se svakako nameću određena pitanja. Prvo od njih glasi: ima li Rusija kapaciteta za održavanje dviju pomorskih baza u regiji koja je u stalnoj geopolitičkoj napetosti?
Pitanje nije samo logističko, već i političko. Iako je general Khalifa Haftar Moskvi ponudio atraktivnu opciju – luku Tobruk, s dubokim pristaništem i infrastrukturom spremnom za velike brodove i zrakoplovnu podršku – sve to dolazi s ozbiljnim izazovima. Ruska mornarica već sada raspolaže ograničenim brojem brodova operativnih u ovim vodama, piše Jutarnji list.
Drugo, koja god da sila je u pitanju, ne samo Rusija, mora biti spremna da će joj baze u ovakvim kriznim područjima trpjeti I generirati materijalne gubitke od neprijateljskih skupina. A situacija na terenu to potvrđuje – napadi HTS-a na zračnu bazu Khmeimem 2018. i izraelski napadi unazad par godina na sirijsku Latakiju, pokazuju koliko je teško jamčiti sigurnost postojećih položaja, a kamoli širiti se dodatno.
Unatoč tome Rusija je pokazala da se može uspješno nositi s time i rad njenih baza nije bio prekinut. Tu je i faktor političke volje i stabilnosti lokalnih partnera. Haftar je već u poznim godinama, a njegova politička budućnost nesigurna. Rusija bi se tako mogla naći u poziciji da investira u infrastrukturu koja ovisi o krhkim osobnim savezima, bez jamstava za kontinuitet suradnje. Promjena režima u Siriji je to pokazala.
Konačno, ne smije se zaboraviti kontekst: Rusija vodi iscrpljujući rat u Ukrajini, ekonomski se nosi sa sveobuhvatnim sankcijama, a istodobno nastoji projicirati snagu u Africi, Latinskoj Americi i Arktiku. Iako Lavrov i vojni vrh i dalje naglašavaju važnost širenja utjecaja u Africi i Crvenom moru, otvoreno ostaje pitanje – ima li Rusija dovoljno resursa za sve to odjednom? U tom pogledu ruski vojni veterani, poput generala Leonida Ivašova, oprezni su sa prognozama u sposobnost zemlje da dugoročno održi učinkovito vojno prisustvo u Sredozemlju.
Fokusirajući se na pitanje resursa postavljaju pitanje; ima li Rusija dovoljno resursa da istodobno vodi “specijalnu vojnu operaciju” (koja se moguće je privodi svojem kraju ako će nedavni pregovori između predsjednika Putina i Trumpa uroditi plodom) i gradi dvije nove baze na Crvenom moru? U tom smislu, ideja o dvostrukim bazama u Africi u Sredozemlju izgleda kao donekle rizičan potez koji bi Moskvu mogao izložiti prevelikom pritisku.
Odgovor na ovo pitanje možda već postoji. Iako postoje navedene zabrinutosti i pitanja je li moguće isfinancirati ova dva strateška cilja na kraći i dulji rok, realno je za očekivari da će ih ruska država i vojska pogurati. Rusija trenutno ne kalkulira oko svojih vojnih odluka toliko poput zapadnih zemalja i odlučila se za jedan pravac; vojni i politički od kojeg do daljnjeg ne namjerava odustati. I u tom pogledu koliko god novca i resursa treba upregnut će ih radi ostvarivanja ovako važnih ciljeva. U njenom vertikalnom, pomalo autoritarnijem sistemu u usporedbi sa zapadnim horizontalnim, ovakav način donošenja odluka će doprinjeti bržem ostvarivanju geopolitičkih interesa kao što su Tobruk i Sudan.
Trenutno Rusija se kreće u ostvarivanju svojih interesa na sve ili ništa krećući se punom snagom naprijed. Financije za ovakve projekte će naći, ekonomija je u ratnom načinu, zemlja uspješno (suprotno zapadnim prognozama) zaobilazi trenutne sankcije (iako bi ipak trebalo pričekati i analizirati nove Trumpove naftne, zapravo prave sankcije ako do njih dođe i rusko hrvanje s njima), ima nove-stare saveznike te će se potruditi za ovakvo nešto. Hoće li se ovakvi troškovi i izdatci osjetiti na materijalnom stanju vlastitih građana unutar Rusije, za režim je sporedno pitanje.
Osim financijskih kapaciteta, postavlja se ključno pitanje kojim pristupom ostvarivanja geopolitičkih interesa krenuti? Treba li Rusija uzimati ono što se nudi – „na dugoročni razvoj“ ili se odlučno usmjeriti prema jasnim prioritetima? U jednoj viziji, među Rusima prevladava logika oportuniteta: uzeti ono što je dostupno, pa makar korist bilo vidljiva tek za deset ili dvadeset godina. Ako se otvori prostor za bazu u Sudanu ili Libiji – uzeti ga, čak i ako trenutno ne postoji dovoljna flota ni resursi za njeno operativno korištenje. Tako razmišljanje podsjeća na sovjetski pristup i Brežnjeva i Hruščova.
No, razlika je u tome što današnja Rusija nema brodogradilišta kakva je imala sovjetska država – strateške kapacitete za gradnju velikih brodova, kakve je nekada imala u ukrajinskom Mikolajivu, sada su izgubljeni. Gradnja se odvija sporijim tempom, i nitko sa sigurnošću ne može reći kada (i hoće li) se vratiti ta sposobnost iz sovjetskih vremena. Slično je i s ruskim trgovinskim projektima u Egiptu – sporo, ali stabilno. Takva taktika, iako rizična i bez jamstva uspjeha, ipak omogućuje dugoročnu prisutnost i fleksibilnost u nepredvidivom afričkom i bliskoistočnom okruženju.
S druge strane, postoje i pozivi na racionalizaciju: treba jasno definirati što su prioriteti. U regiji gdje Rusija nema značajnu trgovinu, pouzdane partnere, ni ozbiljne ekonomske veze – je li doista smisleno gomilati baze? Kina nije zainteresirana za zajedničke projekte – ona ima svoju samostalnu politiku u Africi, a saveznici iz ODKB-a, poput Armenije, Kazahstana ili Kirgistana, teško da će dijeliti troškove i odgovornost.
Ostaje tek Bjelorusija – retorički saveznik, ali s ograničenim kapacitetima. Dvije baze recimo u Sudanu i Tobruku mnogi ruski analitičari smatraju nužnošću. No sve iznad toga već otvara pitanje preopterećenosti i geopolitičkog rasipanja. Turska ima više baza u regiji, ali Turska ima i drukčije ambicije i resurse, a i Turci su u regiji prisutni stoljećima. I dok je Tobruk zaista primamljiv geostrateški plijen (s čime su računali i Amerikanci i Britanci), jedino je pitanje – može li ga Rusija zaista dugoročno održavati i braniti – vojno, logistički i politički?
Zaključno, ruski planovi za uspostavu vojnih baza u Tobruku i Sudanu otvaraju niz strateških izazova, ali i prilika koje Moskva očito namjerava iskoristiti bez obzira na troškove i rizike. Unatoč ograničenim resursima, iscrpljujućem ratu u Ukrajini i pritiscima sankcija, Rusija pokazuje spremnost da ulaže u projekte koji dugoročno mogu osigurati njezin geopolitički utjecaj u Sredozemlju i Crvenom moru. Ovaj pristup podsjeća na sovjetsku strategiju – preuzimanje inicijative gdje god se otvori prostor, pa i uz cijenu privremenih gubitaka. No, ostaje pitanje održivosti: može li Moskva dugoročno logistički i politički poduprijeti dvostruko prisustvo u regiji koja je izrazito nestabilna i u kojoj konkurira s brojnim drugim silama?
Odluka da se ide „na sve ili ništa“ mogla bi donijeti strateške dobitke, ali i potencijalno preopterećenje vlastitih resursa. Ipak, sudeći prema trenutnom smjeru ruske politike, Moskva će nastaviti gurati ovaj plan naprijed, računajući da će geopolitička prednost dugoročno nadmašiti sve izazove koje takav potez nosi.
(TBT)
