GEOPOLITIKA
Iz perspektive Teherana, Iran je jedina zemlja
koja ima sve potrebno za nadgledanje trenutne bliskoistočne transformacije
FOTO: (MORTEZA NIKOUBAZL / REUTERS)
Prvi put od pada dinastije Qajar početkom
20.v., Iran širi svoj politički i vojni utjecaj u područja za koja smatra da
spadaju u njegovu punopravnu sferu utjecaja: Mezopotamija i Arapsko poluostrvo
sa velikim šiitskim zajednicama.
Irak je nakon američke invazije 2003. i godina
sektaškog rata izašao kao fragmentirana država na čijem su čelu šiiti i na rubu
je da postane iranski satelit. U Libanu je Hezbollah, oružani šiitski pokret
koji Iran finansira više od 30 godina, postao najjača i najorganiziranija snaga
u zemlji. Nekada jednakopravan partner, Sirija je sada dijelom vojno ovisna o
Iranu, koji je poslao svoje borce da podrže režim Bashara al-Assada u brutalnom
građanskom ratu njegove domovine. A u Jemenu, Iran finansira članove islamske
sekte bliske šiijizmu, Hutima, koji su u plemenskom i sektaškom ratu protiv
snaga podržanih Saudijskom Arabijom. U svim ovim zemljama, Iran nastoji učvrstiti
šiitske političke sisteme oblikovane po njegovoj mjeri.
Pad starog arapskog poretka nakon decenija
laganog propadanja, američka invazija na Irak i ustanci tzv. Arapskog proljeća
pomogli su da Iran živi ovu viziju. Ali pomogla je i vlastita povijest Irana,
koja je počastila svoje vođe teretom – i određenim prednostima – da vjeruju kako
su predodredili svoju zemlju da se nametne kao regionalni vođa. Trenutna
ekspanzionistička strategija Teherana će na koncu potkopati taj cilj izazivajući
opasne sektaške obračune i nanoseći štetu socio-kulturnom prestižu koji je
historijski potvrđivao regionalnu poziciju Irana. Moguć je pak prihvatljiviji
put ka vodećoj ulozi na Bliskom istoku.
BEZ KONKURENCIJE
Iran je historijski smatrao samo Egipat –
drevnu civilizaciju sa veličanstvenom ulogom u povijesti islama – svojim
političkim i kulturnim suparnikom među bliskoistočnim zemljama. Međutim, Egipat
se uglavnom nije nalazio u bliskoistočnoj strateškoj sceni zadnjih 30 godina i
njegovi domaći problemi znače da će i u narednim godinama ostati vezan na
mjestu.
Time je posao suprotstavljanja ekspanzionizmu
Teherana preostao Saudijskoj Arabiji, jedinoj arapskoj zemlji koja ima
kapacitet za tu ulogu. Ali kao nasljednici carstva sa čijim se ostvarenjima
nikada nije mogla porediti niti jedna susjedna zaljevska zemlja, iranske elite
se nikada nisu pomirile s uvjerenjem da njihova zemlja kao političke konkurente
treba prihvatiti susjede koje smatraju manje uvaženim. Ogromno naftno bogatstvo
koje su zaljevske zemlje nagomilale tokom zadnjih 50 godina je pogoršalo te
osjećaje jer je dovelo do dramatične razlike u načinu života manjih naroda
zaljevskih zemalja i životnog standarda desetina miliona stanovnika Irana. Od
1970-ih Iran iskazuje arogantno odstojanje i neku vrstu zavisti prema ovim
zemljama koje smatra novopečenim bogatunima.
Protekle 4 decenije su zakomplicirale taj
napeti odnos. Iranska revolucija iz 1979. i ambicije njegovih lidera da izvoze
svoj religijski fanatizam su otuđile elite iz Zaljeva, svjesne da su njihovi
zastarjeli politički sistemi osjetljivi na ideje koje bi mogle dovesti do
narodnog bunta. Nekoliko planova je izgledalo sposobnijim za to – naročito u
Bahreinu sa šiitskom većinom i istočnom pokrajinom Saudijske Arabije – od
kombinacije iranskih revolucionara u vidu islamske ostavštine i narodnog
nezadovoljstva.
Nakon što je 1980. izbio rat između Irana i
Iraka Saddama Husseina, većina zaljevskih zemalja su podržale Bagdad, u nekim
slučajevima u pokušaju gašenja religijskog fanatizma Teherana i u drugima
prilikom pokušaja uspostavljanja ravnoteže sa iranskom vojnom silom. Osam
godina kasnije, Iran je iz tog ćorsokaka izašao iscrpljen i ogorčen. Elite u
Teheranu su vjerovale da su se moćne strane zemlje, prvenstveno SAD ali i
bogate zaljevske zemlje, urotile protiv njih. U godinama koje su uslijedile, uvriježena
percepcija rata u Iranu sadržavala je i osjećaj superioronosti prema Zaljevu i
snažan osjećaj žrtve – karakteristična crta političkog šiijizma kroz zadnjih 12
stoljeća.
Ipak, u 20 godina koje su usljedile nakon rata
s Irakom, Iran nije imao priliku tražiti ono što su njegovi vladari smatrali
zakonitim mjestom u regiji. Iranska ekonomija se rasparčala. Arapski svijet, nad
kojim su zaljevske zemlje uspostavile dominaciju početkom 1990-ih, na Iran je
gledao kao na neprijatelja i posvetio se sprečavanju njegovog utjecaja, posebno
u područjima sa šiitskom većinom. Na domaćem terenu, Iran su razjedale
političke borbe između konzervativaca i reformista. Ipak, to se promijenilo u
narednoj deceniji kada je haos na Bliskom istoku Iranu dao priliku da našteti
interesima Saudijske Arabije i zaljevskih zemalja i odbrani ono za što vjeruje
da mu prirodno pripada za uspostavljanje regionalne dominacije.
TRENUTAK TEHERANA
Iz perspektive Teherana, Iran je jedina zemlja
koja ima sve potrebno za nadgledanje trenutne bliskoistočne transformacije.
Iranska politička elita svoj sistem smatra vjerski časnim i, u odnosu na
susjedne monarhije, politički demokratskim. Vjeruju da je njihova vlast
održiva, budući da je preživjela rat s Irakom, međunarodne sankcije ili velike
demonstracije kod kuće. Ubijeđeni su da Iran, poput Kine, Rusije i Zapada, ima
jedinstvenu civilizacijsku viziju koja nedostaje njegovim susjedima.
Iranski vladari također vjeruju da njihov
režim posjeduje povijesni i kulturni legitimitet. Od 16.v., kada je dinastija Safavida
nametnula šiijizam kao državnu sektu, politički legitimitet u Iran uveliko
ovisi o dozvoli najcijenjenijih šiitskih vjerskih autoriteta tog vremena.
Islamska revolucija 1979. obnovila je islamsku vlast koja je oblikovala
politiku i društvo Irana veći dio prošlog milenija. Po mišljenju iranske elite,
vladavina islamskog pravnog sistema u modernom Iranu odgovara naslijeđu i
identitetu iranskog društva, jačajući tako uvjerenje elita da njihova vlada
pravedno zastupa narod.
U ekonomskom smislu također, sadašnjost
izgleda pripada Iranu. Sporazum koji je Iran potpisao sa 6 svjetskih sila o
reguliranju svog nuklearnog programa je ukinuo strane sankcije koje su kočile
napredak Irana skoro deset godina. On će omogućiti Iranu da iskoristi svoju
raznoliku ekonomiju i da desetine miliona mladih, relativno dobro obrazovanih
ljudi uključi u svoju radnu snagu – dvije prednosti koje nedostaju njegovim
dvama zaljevskim susjedima, budući da veči dio njihove ekonomije ovisi o prihodima
od nafte i stranim radnicima.
Međutim, elite u Iranu i Zaljevu vjeruju da zaključci
nukleranog sporazuma znače mnogo više od reintegracije Irana u međunarodnu
ekonomiju. Po njihovom mišljenju, sporazum označava potvrdu sa Zapada da Iranu
pripada status regionalne sile – sile s interesima koje Zapad mora priznati čak
i ako se ne slaže s njima.
Brojni poznavaoci stanja u Iranu i Zaljevu ovu
očitu potvrdu vide kao američko okretanje od Bliskog istoka ka Aziji.
Washington ostavlja svoje skupe interese u izgradnji države i promociji
demokratije na Bliskom istoku, i po ovoj logici, počinje se fokusirati na
konkretniji niz regionalnih problema – iznad svega, militantni islamizam i
mogućnost da bi slom države mogao pokrenuti nekontrolirani val izbjeglica ka Evropi
ili pograničnoj zemlji Izraela – i trebat će im pomoć lokalnih snaga prilikom
njihovog rješavanja. Iran je kandidat za takvu ulogu, barem kad je riječ o
militantnom islamizmu. Iran i SAD već surađuju u praksi ako ne službeno – na primjer,
u zapadnom Iraku, gdje su dvije zemlje surađivale prilikom sprečavanja napretka
militantnih grupa poput ISIS-a.
Iranski vojni zapovjednici prepoznaju da se
teološki projekt njihove zemlje sudara sa američkim svjetonazorom. Jasno im je
da će Izrael smatrati Iran i njegovu mrežu posrednika svojom glavnom
prijetnjom, barem u nekoliko narednih godina. I sigurno su pratili retoriku
američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji nije nimalo prijateljski naklonjen
njihovoj zemlji. Ali iranske vođe će na Bliskom istoku vjerovatno uočiti
priliku bez obzira na sve. Na stranu Trumpovi komentari o Iranu, ključni cilj
nove američke administracije na Bliskom istoku vjerovatno će biti smanjivanje
rizika koji nameće militantni islamizam. Imajući u vidu veliko prisustvo
iranske vojske u područjima koja oko ISIS-a i drugih sličnih grupa, Iran je
SAD-u veoma važan.
OGORČENI AUTSAJDER
Posmatrani zajedno, ovi faktori sugeriraju da
će Iran nastaviti svoj ekspanzionizam i u narednim godinama. Kao da iranske
elite vjeruju da će njihov uspjeh ovisiti o trima uvjetima. Prvo, Iran mora
zaustaviti Izrael da se sukobi s njegovim posrednicima na istočnom Sredozemlju
a da ne ojača Hezbollah do te mjere da Izrael, osjećajući se ugroženim, pomisli
da mora napasti prvi. Ovaj proces balansiranja, provede li se uspješno,
neutralizirao bi ključni potencijalni izazov iranskom prisustvu u toj regiji.
Drugo, Iran mora oslabiti Saudijsku Arabiju, jedinog ozbiljnog arapskog
suparnika, do te mjere da se Riyad više ne može protiviti njegovom regionalnom širenju.
I konačno, Irak, Liban i Sirija moraju ostati sektaški fragmentirani tako da će
sekularni arapski poredak, koji je u prošlosti dovodio u pitanje iransku
dominaciju na istočnom Sredozemlju, naići na ogromne izazove kad god uspije isplivati
iz sadašnjih teških okolnosti.
Iran se može nositi s prvim uvjetom, barem u
bliskoj budućnosti. Uz podršku Irana, Hezbollah je značajno proširio svoje
zalihe raketa od svog zadnjeg rata s Izraelom 2006., a izraelske vođe znaju da
bi sukob s organizacijom zahtijevao veliki broj žrtava među njihovim
stanovništvom a na koje Izrael vjerovatno ne bi pristao. Što se tiče slabljenja
Saudijske Arabije, Iran uključuje Riyad u rat iscrpljivanja širom regije,
naročito u Jemenu, kako bi iscrpio njezine resurse. Saudijsko vodstvo je
svjesno rizika uključi li se u ove sukobe, ali zemlja ostaje upletena u njih
bez obzira na sve.
Treći uvjet je najproblematičniji. Istina,
Teheran je uspio ubaciti svoje pobunjenike u rupe preostale od nejakog arapskog
državnog sistema u Iraku, Siriji i Libanu. Nevolja je u tome što je tim potezom
Iran uvrijedio muslimane sunnite i posijao strah među religijskim manjinama u
regiji, naročito Maronitima i Druzima,
otuđivši tako mnoge grupe koje su historijski pomagale u vođenju politike tih
zemalja. Teheranski ekspanzionizam na račun slomljenog arapskog poretka je
postepeno preobrazio Iran u ogorčenog šiitskog autsajdera u regiji, društveno i
religijski napetog.
Ova će uloga dugoročno biti opasna. Bit će
potrebno da Iran podrži posrednike koji će se uvijek razilaziti sa svojim
susjedima. Ona privlači i problematične saveznike, poput iračkih šiitskih
milicija, koje napadaju mnoge Iračane i crpe resurse iz Bagdada. Također, Iranu
uskraćuje poziciju koja historijski prožima njegov prestiž: status
socio-kulturnog svjetionika.
SNAGA IRANSKOG PRIMJERA
Obećanje mlake sile može se činiti ispraznim
nasuprot dobitima koje je Iran već ostvario u arapskom svijetu i to primjenom
sile. Militantni sekatrijanizam će na kraju uništiti reputaciju Irana i
prisutnost u regiji. Sunitski islam neće
zauvijek ostati pod protekcijom saudijskih vehabija ili ispaštati zbog
militantnih grupa koje lažno tvrde da ge predstavljaju. U narednim decenijama,
dijelovi arapskog svijeta će se vjerovatno izvući iz sadašnjeg neugodnog
stanja. Dogodi li se to, Iran će profitirati više ako se pozicionira kao
uvaženi partner i kulturna snaga nego kao korumpirani fanatik.
Kod kuće također, Iran će profitirati potisne
li svoj avanturizam. Podizanje sankcija će stimulirati rast, ali u skorije
vrijeme neće oživjeti ekonomiju u Iranu. Njegovoj infrastrukturi su potrebna
velika ulaganja, a najveći problem i dalje je nezaposlenost mladih. Što se
zemlja više širi, više će opteretiti ekonomiju koja se tek razvija.
Možda je iranskom vladajućem establišmentu
problematičnija sljedeća stvar: vanjskopolitičke kampanje Teherana podrivaju
legitimitet njegove vlade jačajući vojne lidere na račun tradicionalnih
religijskih autoriteta. Vojne elite su postale moćni igrači u iranskoj domaćoj
politici i, zadnjih godina, uspjele su vratiti veći broj cijenjenih učenjaka na
visoke pozicije iranskog religijskog establišmenta. U ovoj novoj ulozi, vojna
elita škodi temeljima režimskog narodnog legitimiteta: dominaciji vjerskih
učenjaka koje šiitski establišment smatra najkvalificiranijima za vođenje Islamske
republike. Veći dio omladine Irana – koja nema direktnog iskustva sa ispadima
šaha, Khomeinijevom harizmom ili ratom s Irakom – ima svjetonazor koji se
toliko razlikuje od onog svjetonazora ostarjelih režimskih vođa; što uspon
vojske više transformira temelj režimskog legitimiteta, omladina će utoliko
postati nezadovoljnija. Teheran bi trebao voditi više računa o dobijanju
njihove podrške.
Iranske vođe bi također trebale biti oprezne i
paziti da ih njihova eskpanzija po Bliskom istoku ne odvuče od razvoja
situacije u ostatku Azije – od uspona Kine i sukoba u Nagorno-Karabakhu do
tenzija između Indije i Pakistana. Što takve situacije budu više utjecale na
svijet, tako će Iran biti primoran preusmjeriti svoju pažnju sa zapadnih
susjeda na istočne.
VJEČNI SUSJED
Kako se poredak koji za zadnjih 40 godina
dominirao bliskoistočnom politikom urušava tako izranja nova generacija Arapa:
ona čiji se stavovi umnogome razlikuju od statova njihovih predaka. Oni
dijelovi omladine arapskog svijeta koji najviše obećavaju – manjina koja je
značajna i koja raste – izloženi su svijetu, razumiju usud koji ih je snašao, i
žele ostvariti (i rade na tome) nove društvene odnose koji se uspostavljaju na
ekonomskim prilikama, istinskoj političkoj slici i uvažavanju njihovog
dostojanstva. Oslanjajući svoj utjecaj na sektaštvo, Iran se ne uspijeva
prilagoditi sistemu koji niče iz ruševina. Ide za neodrživim ciljem koristeći
neodrživa sredstva.
Postoji mnogo konstruktivniji način da se Iran
uključi u suradnju sa snagama koje predstavljaju mlađe generacije arapskog
svijeta. Teheran bi mogao pokušati prevazići sektaštvo prošle decenije tako što
će izgladiti politiku u zemljama gdje je izgradio svoj utjecaj. U Libanu, Iran
bi trebao podržati nastojanja predsjednika Michela Aouna da ojača državne
institucije – potez koji ne bi umanjio utjecaj Irana u zemlji, imajući u vidu
bliskost Aouna i Hezbollaha. U Siriji, Iran bi trebao odoliti izazovima koje
proizvode njegove vojne pobjede i prestati sa protjerivanjem sirijskih sunita,
posebno blizu granice s Libanom, koje neki njegovi saveznici provode već
mjesecima. Jačati Assadovu poziciju raseljavajući grupu koja čini većinu
sirijskog stanovništva je izuzetno nepromišljeno. Ipak, Iran se u Iraku suočava
s najvećim iskušenjem. Mnogi u iranskom vodstvu čine se da vjeruju kako bi Irak
trebao ostati unutar perzijske i šiitske sfere utjecaja. Ali ovo razmišljanje
se kosi sa zadnjih 200 godina iračke prošlosti kada je cijela zemlja,
uključujući i područja sa šiitskom većinom, bila čvrsto ukorijenjena u arapski
svijet. Zaveden svojim nedavnim uspjesima i dominacijom saveznika u Iraku, Iran
će ojačati svoju ljutnju prema njemu nastavi li pokušavati dominirati zemljom –
ne samo među velikim dijelovima iračkog stanovništva nego i među milionima
Arapa kojima Bagdad predstavlja glavno središte arapske kulture uprkos njegovom
uništenju zadnjih 15 godina. Na koncu, Iran bi trebao iskoristiti svoju
raznoliku ekonomiju, tehnološki napredak i kulturološki utjecaj i pomoći Iraku,
Libanu i Siriji da se obnove i suoče se sa ogromnim izazovima na koje sada
nailaze. Na taj će način Iran stvoriti velike prilike za vlastitu ekonomiju.
Nijedna od ovih mjera neće biti jednostavna, a
nekoliko zemalja će im se usprotiviti. Ipak, iranski parlamentarci bi trebali
upamtiti da kada današnji, mladi Arapi preuzmu kontrolu nad njihovim vladama u
neka bolja vremena, sjetit će se kako su vanjske sile tretirale njihove zemlje
u trenucima nemoći. Najbolji put kojim Iran treba krenuti je pozicionirati se
kao srce trgovine, centar kulture i model regije, umjesto da bude protivnik i
prijetnja. Kao vječni susjedi arapskog svijeta, iranske vođe trebale bi
donijeti odluke koje će dugoročno biti korisne njihovoj zemlji.
(TBT, FA, Autor Tarek Osman)
