Turska, kao jedan od ključnih regionalnih aktera na Bliskom istoku, igra složenu i višeslojnu ulogu u regionalnim pitanjima, uključujući krizu u Gazi. Spoljna politika Turske prema Gazi i Palestini općenito oblikovana je pod utjcajem brojnih faktora, uključujući ideološke, geopolitičke, ekonomske i vojne razloge. S jedne strane, Turska pokušava da se predstavi kao podržavalac Palestine i muslimanskog svijeta kroz oštre izjave i javna osuđivanja izraelskih akcija u Gazi. S druge strane, njena ekonomska i vojna saradnja s Izraelom, kao i strateški ciljevi u suzbijanju Irana i širenju uticaja na Kavkaz i Centralnu Aziju, ukazuju na kontradikcije u vanjskoj politici Ankare. Prema turskim zvaničnicima, ove kontradikcije predstavljaju pokušaj političkog i geopolitičkog balansiranja – ravnoteže koja ide u korist Sjedinjenih Američkih Država, NATO-a i Izraela, gdje Turska igra ulogu trojanskog konja u regionu.
KOMIČNI ISLAMIST
Brojni faktori utiču na političke odluke Recepa Tayyipa Erdoğana, koji nadilaze geopolitička i regionalna pitanja poput Gaze ili odnosa s NATO-om i Izraelom. Unutar Turske, ekonomski pritisci, uključujući visoku inflaciju i pad vrijednosti lire, prisiljavaju Erdoğana da usvaja populističke i islamističke stavove kako bi zadržao podršku konzervativnih i nacionalističkih glasača. Također, unutrašnja konkurencija s opozicionim strankama, posebno Narodnom republikanskom partijom (CHP) i kurdskim savezima, gura ga ka suzbijanju protivnika i korištenju vanjskih pitanja poput Gaze za skretanje pažnje s domaćih problema. Na regionalnom nivou, Turska teži liderstvu u turskom i muslimanskom svijetu, posebno jačanjem veza s kavkaskim i centralnoazijskim zemljama, uz konkurenciju s državama poput Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Pored toga, složeni odnosi s Rusijom, posebno u energetici i vojnoj saradnji (poput kupovine S-400 sistema), zajedno s potrebom za održavanjem ravnoteže sa Zapadom kao članicom NATO-a, stavljaju Erdoğana u poziciju gdje mora oprezno manevrisati između Istoka i Zapada. Ovi faktori, uz lične ambicije za dugoročno očuvanje vlasti, usmjeravaju njegove političke odluke kombinacijom pragmatizma i ideoloških performansi.
Recep Tayyip Erdoğan je 2025. godine zauzeo oštar stav protiv izraelskih akcija u Gazi, osudivši napade kao „genocid“ i pozicionirajući se kao branilac Palestine i muslimanskog svijeta – izjave koje su uglavnom bile dizajnirane za privlačenje podrške domaće i regionalne javnosti. Ovi stavovi su, međutim, u kontradikciji s ekonomskom i vojnom saradnjom Turske s Izraelom, uključujući održavanje trgovine vrijedne više milijardi dolara i obavještajnu saradnju za suzbijanje Irana. Kao članica NATO-a, Turska se pridržava smjernica ovog saveza i u slučajevima poput indirektne podrške dolasku na vlast Ahmeda al-Sharaa (Jolani) u Siriji nakon pada Damaska u decembru 2024. djelovala je u koordinaciji s NATO-om kako bi oslabila uticaj Irana i Rusije. Ova saradnja, koja je uključivala logističku i obavještajnu podršku grupama pod Jolanijevim vođstvom, pokazuje pragmatične prioritete Turske u očuvanju strateških interesa unutar NATO okvira i složenih odnosa s Izraelom, uprkos prividno antiizraelskim stavovima.
Erdoğanov islamizam u praksi je više komedija. U svojoj vanjskoj politici, on se rukovodi više faktora: saradnjom s NATO-om u vezi s regionalnim krizama, očuvanjem ekonomske i vojne saradnje s Izraelom, i širenjem panturkizma na Kavkazu i Centralnoj Aziji. Ono što se vidi u Erdoğanovoj vanjskoj politici protivno je principima nezavisnosti i odbrane muslimanskih života. Saučesništvo turske vlade sa SAD-om i NATO-om u rušenju sirijske vlade kroz podršku Al-Qaidi i ISIL-u dovelo je do smrti stotina hiljada ljudi, raseljavanja 10 miliona i uništenja preko 80% sirijske ekonomske i vojne infrastrukture.
Erdoğan je više puta osudio izraelske akcije kao „genocid“, upoređujući ih s nacističkim zločinima. Na primjer, u javnim govorima izjavio je da „ko god ćuti na događaje u Gazi, saučesnik je u izraelskim zločinima“ i da je cilj Turske „zaustavljanje izraelskog masovnog genocida u Gazi“. Ove izjave, praćene širokom medijskom pokrivenošću u Turskoj, stvaraju sliku Turske kao branioca palestinskih prava. Ali kakva stvarna podrška? Turska nije u stanju poslati humanitarnu pomoć gladnom narodu Gaze, niti prekinuti ekonomske i diplomatske odnose s cionističkim režimom, dok licemjerno govori o osudi Izraela.
NIJE DOBRO NI ZA PALESTINU NI ZA TURSKU
Unutrašnje kritike na licemjernu politiku turske vlade prema Gazi ilustrujemo kroz nekoliko primjera:
- Hasan Bitmez, zastupnik islamističke Partije sreće (Saadet): U decembru 2023., tokom govora u parlamentu, Bitmez je optužio Erdoğana za „licemjerje“ prema Izraelu. Pokazujući fotografije Erdoğanovih susreta s Benjaminom Netanyahuom, zatražio je prekid trgovačkih i ekonomskih odnosa s Izraelom, upozoravajući da će nastavak ove politike imati teške posljedice za Tursku. Bitmez je tokom ovog govora doživio srčani udar, što je privuklo veliku pažnju.
- Sera Öztürk, zastupnica Partije jednakosti i demokratije naroda (DEM): U martu 2025., u turskom parlamentu, Öztürk je izjavila da „Erdoğan vatrenim govorima protiv Izraela cilja na srca naroda, ali turske luke ostaju otvorene za izraelske brodove“. Ukazala je na izvoz sirovina poput čelika u Izrael, nazvavši ovu politiku „izdajom palestinskog cilja“, dok je Erdoğan u govorima tražio zaustavljanje „genocida“ u Gazi.
- Novine Cumhuriyet: Ove opozicione novine su u aprilu 2025. opisale Erdoğanovu vanjsku politiku kao „politički teatar“, napisavši: „Dok Erdoğan na IDEF 2025. optužuje Izrael za genocid, turske kompanije i dalje potpisuju trgovačke ugovore s Izraelom“. Novine su istakle trgovinu vrijednu 7 milijardi dolara s Izraelom u 2024. kao dokaz vladinog „licemjerja“.
- Barış Yarkadaş, politički aktivista i novinar: U julu 2025., Yarkadaş je na društvenim mrežama optužio Erdoğana da „koristi Gazu za skretanje pažnje javnosti s unutrašnjih kriza“. Napisao je: „Kada je inflacija 45%, a narod tone u siromaštvo, Erdoğan antiizraelskim parolama pokušava skrenuti pažnju s vlastite nesposobnosti.“
- Kemal Kılıçdaroğlu, bivši lider CHP-a: U januaru 2025., u intervjuu za Halk TV, Kılıçdaroğlu je izjavio: „Erdoğan koristi Gazu za privlačenje podrške nacionalista i islamista, ali vojna i obavještajna saradnja s Izraelom se nastavlja. Ova politika nije u korist ni Palestine ni Turske.“ Zatražio je transparentnost u odnosima Turske s Izraelom.
Priroda i suština Erdoğanove islamističke vlade donijele su potpuni moralni kolaps ove administracije. Tamo gdje su izraelski dolari važniji od života naroda Gaze.
(TBT, Tim za analitiku)
