Svjetski mediji konačno su objavili fotografije izgladnjele djece iz Gaze. Ne na naslovnicama, ne u udarnim terminima, već tiho, kao usputnu bilješku. Kao da žele ispuniti etičku obavezu izvještavanja, ali bez remećenja dominantnog narativa. Objave kasno noću, kada većina publike spava, otvaraju pitanje: je li kasna istina uopće istina?
Anatomija medijskog suučesništva
Selektivno izvještavanje o Gazi postalo je obrazac kojim se aktivno oblikuje percepcija sukoba. Mainstream mediji mjesecima su izostavljali fotografije mrtve djece, razrušenih bolnica ili civila pod ruševinama.
Sada, kada UN govori o preko 100 umrlih od gladi, većinom djece, i kada je svako peto dijete u Gazi pothranjeno, redakcije objavljuju fotografije – ali tiho, prigušeno, bez konteksta.
Riječi povjerenika UNRWA-e Philippea Lazzarinija o “hodajućim leševima” govore o dubini humanitarne katastrofe koju je napajala uglavnom medijska tišina.
Balkanske bitange
Balkanski politički establišment čvrsto stoji uz izraelske pozicije, ponavlja narativ o “pravu na samodobranu” i izbjegava upotrebu termina koji bi adekvatno opisali razmjere patnje palestinskog stanovništva.
Ova pozicija nije samo politička – ona je duboko moralna. Zemlje regije – Hrvatska, BiH i Srbija – bespogovorno slijede zapadne sile i Izrael, ne propitkujući razmjere humanitarne katastrofe koju podržavaju svojom šutnjom.
Svjedočanstva iz Gaze brutalna su u svojoj jednostavnosti. Hanaa Almadhoun, majka troje djece, govori o “djeci koja kopaju po smeću tražeći ostatke hrane”. Najah, devetnaestogodišnja udovica, za BBC izjavljuje: “Put do pomoći je put u smrt.”
Ova svjedočanstva nisu incidenti ili izdvojeni slučajevi. Ona predstavljaju sustavnu realnost koja se odvija pred očima svijeta koji odbija vidjeti.
Abu Alaa, trgovac s tržnice, sažima kolektivnu traumu: “Mi nismo živi. Mi smo mrtvi. Molimo cijeli svijet da intervenira i spasi nas.”
Izraelska strana uporno negira opsadu i tvrdi da za pothranjenost treba kriviti Hamas. No realnost govori suprotno – UN naglašava da je humanitarna kriza “nikad teža”, a pomoć ulazi “na kapaljku”.
Sustavi distribucije pomoći poput Humanitarne zaklade za Gazu (GHF) funkcioniraju pod izraelskom kontrolom, dok Ured UN-a za ljudska prava izvještava da je preko tisuću Palestinaca ubijeno dok su pokušavali doći do humanitarne pomoći.
Propagandni rat uključuje i diskreditaciju brojki UN-a kao “lažnih podataka iz ministarstva zdravstva kojim upravlja Hamas”, čime se delegitimizira svaki pokušaj dokumentiranja katastrofe.
Postavlja se pitanje koja je uloga promatrača u ovom procesu. Jesu li neutralnost i šutnja uopće moralno održive pozicije kada se radi o sustavnom izazivanju gladi kao oružju?
Liječnica Aseel iz Gaze postavlja pitanje koje nadilazi političko: “Gaza ne gladuje, Gaza već gladuje”. Pred ovom realnošću, biti neutralan znači biti na strani počinitelja.
Objava fotografija izgladnjele djece kasno noću, daleko od udarnih termina, nije čin odgovornosti već posljednje utočište savjesti koja se ne može suočiti s vlastitim kompromisom.
Ne postoji način da se olakša težina fotografija kostura djece u Gazi. One nas suočavaju s onim što jesmo – društvo koje može podnijeti nezamislivu patnju drugih dok ostaje nepomično.
Medijska praksa “prigušenog izvještavanja” samo odražava našu kolektivnu nelagodu pred istinom. No istina ne traži dozvolu da postoji – ona zahtijeva prepoznavanje.
Razmislite što znači kada humanitarni radnici izjavljuju: “Ako trebamo umrijeti od gladi, neka bude tako.” To nije poziv na revoluciju ili promjenu sustava – to je konačno priznanje poraza ljudskosti pred političkim kalkulacijama.
Svaki trenutak šutnje postaje dio institucionalnog zaborava koji omogućuje da se ovakve katastrofe ponavljaju, uvijek u ime nekog “višeg cilja”, uvijek uz isti obrazac medijske selektivnosti.
Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, jedini političar koji ima ispravan stav i zločinačkom cionističkom režimu.
(TBT)
