Pojas Gaze trenutačno trpi napade koji nastoje izbrisati čak i pradavno sjećanje njezinog naroda. Nekad ključni stupovi kulturnog života, tiskare i izdavačke kuće igrale su središnju ulogu u književnom i intelektualnom sjaju Gaze. No rat istrebljenja sravnio je sa zemljom desetke knjižnara i štamparija, a riječi su sada pokopane pod ruševinama.
Povijesna štamparija Rashad al-Shawa Press zakopana pod ruševinama
Tiskare Charitable Society, smještene unutar Kulturnog centra Rashad al-Shawa u gradu Gazi i poznate kao al-Shawa Press, bile su među najvažnijima i najstarijima u pojasu Gaze.
Proizvodile su širok raspon štampanih dokumenata koji su odigrali važnu ulogu u oblikovanju kolektivnog palestinskog sjećanja, uključujući palestinski službeni list, Al-Waqa’i’ al-Filastiniyya.
Štamparija je osnovana 1983. godine po naredbi Hajj Rashada al-Shawe, tadašnjeg gradonačelnika Gaze. Od svog osnutka služila je institucijama, pojedincima i organizacijama civilnog društva, a njezina djelatnost posebno se razvila nakon dolaska Palestinske uprave u pojas Gaze.
Al-Shawa Press bila je jedan od rijetkih pogona sposobnih provesti cjelokupni proces tiskanja, od A do Ž, dajući život štampanim djelima pod jednim krovom.
Čak i prije rata, štamparija se suočavala s poteškoćama povezanim s blokadom, uključujući zabranu uvoza tinte i rezervnih dijelova za svoje strojeve njemačke proizvodnje.
Te komponente morale su se kupovati od proizvođača i prevoziti u Gazu preko prijelaza koje kontrolira izraelska okupacija, proces koji je značajno ometao proizvodnju i narušavao poslovanje.
Štamprija se trudila održavati dovoljne zalihe materijala, što joj je omogućilo da pojasu Gaze isporučuje između 40.000 i 50.000 štampanih primjeraka mjesečno, a ponekad i do 100.000 primjeraka. Njezini strojevi radili su bez prekida, sve dok nije izbio rat.
Štamparija je nekadć odzvanjala energijom i aktivnošću, a radnici su se trudili pružiti rad najviše kvalitete, prisjeća se Mohammad Musbeh, koji je tamo radio 37 godina, od 1986.
Ali rat je potpuno uništio pogon, ostavljajući duboku prazninu u tiskarskoj industriji Gaze. Danas tiskara postoji samo kao sjena u sjećanjima.
Knjižara Samir Mansour: knjige za preživljavanje
Knjižara Samira Mansoura jedan je od najupečatljivijih primjera kulturne otpornosti Gaze. Od svog osnutka 2000. godine, ugošćavala je mlade talente, podupirala lokalne autore i nastojala objavljivati i širiti palestinsku književnost izvan granica domovine.
Samir Mansour odrastao je pod utjecajem svog oca, koji mu je prenio ljubav prema tiskarstvu. Kasnije je otvorio vlastitu knjižaru, kombinirajući tiskanje, uređivanje, distribuciju i prevođenje, vođen dubokim uvjerenjem da je kultura kamen temeljac izgradnje društva.
“Mus’haf al-Quds al-Sharif” (tiskano izdanje Kurana s imenom Jeruzalema) bilo je prvo djelo koje je objavio Mansour, izvorno kao posebno izdanje za Ministarstvo Awqafa i vjerskih poslova. Nakon toga nastavio ga je tiskati o vlastitom trošku.
Od samog početka, izdavačka kuća bila je predana zadovoljavanju potreba zajednice Gaze, okupljajući kako nove pisce, tako i utvrđene književne figure, poput pokojnog Ghariba Asqalanija, kako bi proizveli cjelovita i pažljivo uređena djela.
Ponekad su čak i čitaoci bili pozvani dati svoje mišljenje kao dio procesa kontrole kvalitete, kako bi se osigurala cjelovitost i bogatstvo sadržaja.
Knjižara je na kraju otvorila nekoliko podružnica u gradu Gazi. Njezina podružnica u University Street bombardirana je 2015. godine, što je potaknulo Mansoura da izgradi novo, veće i ljepše sjedište. Zatim je došao rat 2023. godine, koji je ponovno oštetio podružnicu u University Street, potpuno uništio onu u starom gradu i prouzročio manje štete onoj u Rimalu.
Ali Mansour nije odustao. Nastavio je prodavati knjige postavivši štand na pločniku ispred skladišta, štand koji je na kraju postao službena podružnica na ulici Thalatheeni tijekom rata. Shvatio je da čitatelji trebaju nešto čime će zaokupiti svoj um i hraniti svoje misli u odsustvu struje i interneta. Taj skromni štand postao je njihov mali prozor u život.
Izdavačka kuća nije prestala s aktivnostima tokom rata. Objavila je više od 50 knjiga i sudjelovala na međunarodnim sajmovima knjiga putem svojih predstavnika u Egiptu, Sharjahu, Ammanu i Alžiru.
Među njezinim najistaknutijim izdanjima nalaze se “The Development of Land Tenure in Palestine” (Razvoj zemljišnog posjeda u Palestini) autorice Hind al-Budeiri i “The History of Gaza” (Povijest Gaze) povjesničara Arefa al-Arefa.
Izdavačka kuća također je besplatno distribuirala knjige priča djeci u školama za raseljene osobe diljem Gaze, kako bi posijala sjeme nade u generaciji koja odrasta usred ruševina.
Mansour je također popravio i ponovno otvorio podružnicu u University Street, nudeći knjige s 50% popusta i omogućujući kupnju putem bankovnih aplikacija zbog nestašice gotovine. “Ne možemo sebi priuštiti dugo stajanje”, izjavio je.
Srećom, Mansour je kupio zalihu sirovina prije početka rata, što mu je omogućilo da nastavi zadovoljavati potrebe svojih čitatelja.
Ostao je vjeran svojoj kulturnoj misiji. Tiskara je imala pohranjene velike količine starih knjiga koje su oštećene u bombardiranju, a Mansour je odlučio besplatno ih podijeliti najsiromašnijim obiteljima, kako bi ih koristile kao gorivo za pečenje kruha.
Ironično, kultura je došla hraniti i umove i tijela.
Rat je spalio knjige i uništio knjižnice, ali nije ugasio kulturni apetit Gaze. Kako kaže Mansour, “Gaza je grad koji se stalno obnavlja, unatoč svemu. I sve što u njoj vidim je ljepota”.
Dar Al Kalima: od tinte do pepela
S uništenjem tiskara i izdavačkih kuća u Gazi, kulturni život u pojasu Gaze snažno je oštećen, gotovo sveden na ništa, uz iznimku pojedinačnih napora predanih kulturnih radnika usred neprekidnog uništavanja.
Dana 11. prosinca 2023., 66. dana rata, plamenovi su opustošili sjedište Dar Al Kalima for Publishing and Distribution, osnovane 2005. godine. Ovaj napad zadao je izravan udarac kulturnom i akademskom projektu koji je dugo služio kao intelektualni i obrazovni izlaz stanovništvu Gaze.
Prema riječima Atifa Al-Durre, direktora izdavačke kuće, Dar Al Kalima prvenstveno se oslanjala na tiskano izdavaštvo, u skladu s preferencijama čitatelja. Međutim, također je počela razvijati projekt digitalnog izdavaštva kako bi zaobišla blokadu nametnuta Gazi.
Danas od izdavačke kuće nije ostalo ništa osim rasutog pepela, ali njezin direkor, govoreći iz ruševina, i dalje vjeruje u svoj san.
“Nemoguće je zamisliti Gazu bez knjiga. Čim rat završi, štamaprijini strojevi morat će se ponovno pokrenuti kako bi nastavili igrati svoju kulturnu ulogu.”
Književnim i obrazovnim krugovima apsolutno su potrebne izdavačke kuće jer pisci žude vidjeti svoja intelektualna djela štampana i sačuvana na policama knjižnica.
Ali rat je prekinuo izdavaštvo, prisiljavajući mnoge gazanske autore da svoja djela štampaju izvan pojasa Gaze.
Od svog osnutka, štamaprija Dar Al Kalima bila je predana podupiranju palestinskih pisaca, objavljivanju njihovih djela i omogućavanju da se čuje njihov glas, istodobno doprinoseći širem širenju arapskih autora diljem regije.
Prije rata, Dar Al Kalima objavila je oko 500 djela, od književnih naslova i akademskih radova koje su napisali sveučilišni profesori do novih glasova i školskih projekata koje su napisali studenti. Izdavačka kuća također se spremala objaviti nekoliko novih naslova neposredno prije početka rata.
Nakon rata, uništenje knjižare ostavit će duboku prazninu i bit će potrebno učiniti obnovu tiskarskih strojeva kulturnim i društvenim prioritetom. Bez njih, ono što je danas samo privremeni prekid prijenosa znanja moglo bi se pretvoriti u dugoročni intelektualni prekid.
Rat uništava “Al-Shorouq” i spaljuje tintu “Lubada”
Genocid koji provodi Izrael nije poštedio Dar Al-Shorouq – Gaza, sada svedenu na ruševine. Njezin sadržaj je opljačkan, oprema ukradena, a njezine kulturne aktivnosti potpuno su prekinute.
Nekad jedan od glavnih kulturnih dragulja pojasa Gaze, Al-Shorouq je izbrisan s karte, nesposoban pružiti knjige svojim čitateljima.
Godinama se Al-Shorouq aktivno bavio izdavaštvom i distribucijom širokog spektra knjiga i referentnih materijala. Objavio je tisuće naslova na arapskom jeziku i odigrao ključnu ulogu u oživljavanju kulturne scene u Gazi.
Kao lokalni zastupnik nekih od najvažnijih arapskih izdavačkih kuća, doprinio je štampanju, objavljivanju i distribuciji kulturnih knjiga, donoseći intelektualne glasove u opkoljeni pojas i radeći na izgradnji informiranijeg i svjesnijeg društva.
Tijekom 25 godina, Al-Shorouq smješten u srcu grada Gaze, u blizini Sveučilišta Al-Azhar, distribuirao je knjige bez prekida. Bio je više od obične knjižare: bio je kulturni kafić, prostor gdje su čitatelji mogli uroniti u tisuće naslova i pristupiti širokom rasponu intelektualnih resursa.
Danas je glas Al-Shorouqa ušutkan, njegova zgrada sada je napuštena nakon što je nekad bila ispunjena knjigama i idejama.
Što se tiče Al-Nahda Press and Library – Lubad, njegovo sjedište na sjeveru Gaze uništeno je, a četiri skladišta sravnjena su sa zemljom.
U nekoliko sekundi, godine rada i ulaganja izgubljene su, ostavljajući za sobom samo uspomene i nešto opreme koja je čudom preživjela.
Kako kaže Ahmad Lubad, potpredsjednik upravnog odbora, “cijela štamparija je nestala”.
Desetljećima je Al-Nahda Press služila obrazovnim, vladinim i međunarodnim institucijama, dizajnirajući i tiskajući udžbenike, sveučilišne materijale i službene dokumente.
Bila je jedan od stupova tiskarske infrastrukture Gaze. Ali danas, njezini gubici procjenjuju se na nekoliko miliona šekela, s malo nade za oporavak.
Poput drugih štamaprija u Gazi, Al-Nahda se suočavala s brojnim izazovima čak i prije rata, uključujući kašnjenje u opskrbi tintom, koja je često mjesecima ostajala blokirana na graničnim prijelazima, na milost i nemilost hirovima okupatora.
Rezervni dijelovi za njezine strojeve također su često zadržavani, ponekad prisiljavajući štampariju da prekine svoje aktivnosti tijekom cijele godine.
Unatoč svemu tome, tiskara je preživjela desetljećima. No danas, njezino ponovno otvaranje ovisi o obnovi Gaze i dodjeli značajne naknade. Bez toga, kretanje ispočetka bio bi gotovo nemoguć zadatak.
Povijesno sjećanje izbjegličkog kampa izbrisano je
Dar Al-Miqdad for Printing nastao je 1993. godine u izbjegličkom kampu Shati’ kao mali obiteljski projekt. S vremenom se razvio u dinamičan dvokatni obrazovni i kulturni centar, služeći učenicima i nastavnicima.
Frima je postala jedan od glavnih izvora za štampanje školskih i sveučilišnih udžbenika te se specijalizirala za proizvodnju dodatnih obrazovnih materijala za obrazovne ustanove.
Do 2020. godine tiskara je postala potpuno integrirani centar, posebno služeći srednjoškolcima, i bila je jedna od glavnih ustanova neformalnog obrazovanja u gradu. No tijekom rata istrebljenja, pogođena je zračnim napadom i potpuno uništena.
Jamil Miqdad, jedan od upravitelja tiskare, procjenjuje gubitke na oko 200.000 dolara, dodajući: “Ono što smo izgubili nije samo novac, to su desetljeća rada i nada koju smo tiskali na svakoj stranici.”
Masakr povijesnog sjećanja
Ratovi ne ciljaju samo tijela, oni također nastoje ubiti sjećanje. Ciljanje štamaprija i izdavačkih kuća u Gazi pokušaj je udara u srce palestinskog kulturnog identiteta.
Prema međunarodnom ljudskom pravu, bombardiranje takvih institucija predstavlja kršenje člana 19. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji jamči pravo na slobodu izražavanja i pristup znanju i informacijama.
Izdavačke kuće i štamparije su civilne strukture zaštićene međunarodnim humanitarnim pravom, posebno članom 52. Dodatnog protokola I Ženevskih konvencija iz 1977. godine, koji nalaže zaštitu kulturnih i obrazovnih objekata od napada, osim ako se ne koriste za očite vojne svrhe.
Bombardiranje ovih institucija predstavlja kršenje načela razlikovanja i kršenje načela proporcionalnosti ako napad uzrokuje ozbiljnu štetu bez pružanja specifične vojne prednosti. Njihovo uništenje nije samo fizičko, ono ozbiljno narušava ljudsko pravo na znanje.
“Kada se bombardira tinta, masakrira se sjećanje.”
Štamparije i izdavačke kuće Gaze nikada nisu bile samo materijalne strukture: bile su čuvari kolektivnog sjećanja, čuvajući priče i dokumentirajući proživljena iskustva.
U vremenu kada je tinta postala meta okupacijskih snaga, čuvanje knjiga postaje čin preživljavanja.
(TBT)
