Izraelska i američka agresija na Iran otvorila je novo poglavlje u transformacijama Bliskog istoka. Uprkos tome što je Izrael naveo napad na iranske nuklearne objekte kao cilj napada, napadi na vojne baze, vladine institucije, ministarstva, industrijske objekte i civile ukazuju na teoriju da su Izrael i njegov saveznik Amerika imali za cilj „promjenu režima“ u Iranu. Ova operacija je istakla Rezu Pahlavija, sina Mohameda Reze Šaha, kao istaknutu figuru opozicije u inostranstvu. Putovanje Reze Pahlavija u Izrael, njegovo uplakano obraćanje kod Zida plača i privatni sastanak s Netanyahuom dali su Izraelu i Americi nadu da pokrenu scenario koji bi započeo raspad u Iranu.
AGRESIJA NA IRAN
Uprkos Trumpovim miroljubivim parolama, Bliski istok ide ka većim tenzijama i sukobima. Davanje slobode Izraelu za teritorijalnu ekspanziju, potpuna podrška Sjedinjenih Država, evropskih saveznika i NATO-a Izraelu, ne ostavlja sumnju: u narednim mjesecima suočit ćemo se s većim tenzijama i nesigurnošću na Bliskom istoku. Agresiju Izraela na Iran možemo objasniti kroz nekoliko teorija.
Prvo, Noam Chomsky tvrdi da američka imperija gradi vojne baze širom svijeta kako bi ostvarila svoje ciljeve. Tajvan protiv Kine, Ukrajina protiv Rusije, i Izrael protiv cijelog Bliskog istoka. Ovo se manifestira u različitim oblicima.
Drugo, teorija Johna Mearsheimera, profesora Univerziteta u Chicagu: Izraelci žele podijeliti Iran na manje teritorije. Njihov cilj je “zavadi pa vladaj”. Moraju rastrgati svoje rivale ili ih učiniti toliko ovisnima o Americi da ne mogu djelovati samostalno. Cilj Izraela je svrgavanje iranske vlade.
Rat Izraela i Amerike protiv Irana može se posmatrati kao neuspjeh američke politike maksimalnog pritiska na Iran. Pretpostavljalo se da će pojačani međunarodni pritisci i sankcije omogućiti Washingtonu da dobije potrebne ustupke. Prema svjedočenju Antonyja Blinkena, bivšeg američkog državnog sekretara u CNN, Iran je prije Trumpovog dolaska na vlast pristao smanjiti obogaćivanje uranija ispod jedan posto i uskladio se s Evropljanima. Međutim, zašto je Trump, postavivši šezdesetodnevni rok, zahtijevao potpuno gašenje iranskog programa obogaćivanja?
Predsjednik Trump , koji je tokom svog prethodnog predsjedničkog mandata raskinuo sporazum JCPOA, u kojem je obogaćivanje uranija od strane Irana bilo ograničeno na 3,67%, sada je ušao u pregovore s Iranom uz slogan “bolji sporazum”. Jasno je da Trump nije tražio sporazum. U pismu koje je uputio iranskoj vladi, govorio je o bezuvjetnoj predaji Irana po pitanju nuklearnog programa. Trump je znao da iranska vlada nikada neće prihvatiti uslove niže od onih u JCPOA, ali je pisanje tog pisma i davanje roka od šezdeset dana poslužilo kao opravdanje za legitimizaciju napada na iranske objekte za obogaćivanje uranija. Budući da Trumpov cilj nije bio postizanje sporazuma s iranskom vladom, a s obzirom na relativni neuspjeh iranskih saveznika u Siriji i Libanu, cilj je bio vojni pritisak na Iran, a možda i promjena režima.
Kao član Međunarodne agencije za atomsku energiju i potpisnik NPT-a, Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja, Iran ima pravo obogaćivati uranijum za miroljubive svrhe do 3,67 posto. Međutim, zahtjev američkog predsjednika tokom šestosedmičnih pregovora djelovao je kao bomba za pregovore. Trump i njegovi saradnici zaključili su da politiku maksimalnog pritiska treba sprovesti silom, odnosno vojnim napadom. Pregovori su bili samo paravan za američki plan. Jasno je da je Trump djelovao kao pijun Netanyahua, možda djelimično zbog 230 miliona dolara podrške cionističkog lobija AIPAC-a tokom američke izborne kampanje. Međutim, glavni razlog leži u lobiju američke vojne industrije, koja čini preko 65 posto bruto domaćeg proizvoda i čije postojanje zavisi od ratova i tenzija u svijetu.
Vojna agresija Izraela i Amerike na Iran nema međunarodni legitimitet i predstavlja zločinački akt. Prvo, Iran nema namjeru da proizvodi atomsku bombu. Drugo, iranski objekti za obogaćivanje uranija uvijek su bili pod nadzorom Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Grossi, direktor IAEA-e, koji je igrao dvoličnu ulogu u nedavnim događajima, priznao je da Iran ne ide sistematski ka proizvodnji atomske bombe. Međutim, ista ta Međunarodna agencija za atomsku energiju nije osudila agresiju Izraela i Amerike.
Izraelska agresija počela je hibridnim ratom protiv Irana. U prvim satima rata, atentati na oko četrdeset vojnih komandanata i nuklearnih naučnika, napadi na nuklearne objekte, zasjeda Vijeća za nacionalnu sigurnost i pokušaj atentata na iranskog predsjednika bili su početak. Opsežni sajber napadi, medijske operacije, zajedno s letovima F-35 i dronova Hermes, u početku su demonstrirali izraelsku superiornost. Iransko rukovodstvo odmah je imenovalo nove vojne komandante. U večernjim satima, Iran je izveo raketni napad na Izrael, lansiravši preko 200 raketa i dronova. Rat je završen američkim napadom na tri iranska nuklearna lokaliteta, uključujući Fordo, iranskim odgovorom na američku vojnu bazu u Kataru, i konačnim prekidom sukoba.
RAT JE POKRNEUO IRANSKU KRV
U ovom neravnopravnom ratu, gdje je Iran bio bez regionalnih ili međunarodnih saveznika, dok su Izrael, Amerika i evropski saveznici bili na drugoj strani, Izrael nije uspio srušiti iransku vladu svojim iznenadnim napadom. Čak ni uz pomoć jordanske avijacije, Amerike, Francuske, Velike Britanije i Njemačke, Izrael nije uspio spriječiti iranske rakete da stignu do njegove teritorije. Čak ni uz posrednu pomoć Turske preko radarskog centra u Gürçingu, Izrael nije mogao precizno predvidjeti vrijeme i putanju nekih iranskih raketa. Iran je dao snažan odgovor raznovrsnim raketama i dronovima. Pored iranskog rukovodstva i raketa, treći faktor izraelskog i američkog poraza bio je iranski narod.
Kao rezultat izraelskih napada, više od 1100 ljudi je ubijeno, od čega je 600 bilih civili. Rat zacijelio je jaz između kritičara, unutrašnja opozicija i iranske vlade. Novinari, političari i kritičari, od kojih su neki u zatvoru, stavili su patriotizam iznad političkih razlika. Rat je pokrenuo iransku krv. U dvanaestodnevnom ratu svjedočili smo fenomenu koji možemo nazvati ponovnim rođenjem Irana. Ovaj fenomen ostvarilo je civilno društvo i srednja klasa, dajući novi značaj iranskom identitetu. Američki i izraelski lideri trebali bi obratiti pažnju na riječi Hegela, njemačkog filozofa, o Iranu: S političke perspektive, Iran je rodno mjesto prve istinske imperije i potpune vlasti koja objedinjuje različite elemente, uključujući mnoge narode, ali ti narodi zadržavaju svoju individualnost pod jedinstvenim suverenitetom.
Era Trumpa je veoma teško razdoblje za svijet. Što se tiče Bliskog istoka, za Izrael je to najbolje vrijeme za teritorijalnu ekspanziju kroz podjelu teritorije Sirije i predstojeći napad na Liban. Razoružavanje Hezbollaha znači priliku za izraelske snage da uđu u južni Liban i stvore novu Sabru i Šatilu. Što se tiče Irana, poziv američke vlade Iranu na pregovore je taktika za uvjeravanje američke javnosti. Cilj je prikazati da je iranski “režim” tvrdoglavim i nepopustljivim u svojim stavovima. Iran također koristi pregovore kao taktiku, svjestan da Izrael, kao američki posrednik u regionu, planira drugi napad, ovog puta uz pomoć separatističkih snaga i obavještajnih operacija. S obzirom na zračnu superiornost Izraela, ova zemlja bi, u slučaju napada, trebala očekivati veće razaranje Tel Aviva i Haife, kao i vjerovatno masovnu migraciju izraelskih građana na Kipar i Kretu.
(TBT, Tim za analitiku)
