Utoj beskrajnoj simfoniji moći stari se snovi vraćaju pod novim imenima. Ovaj put je to ideja države u kojoj zakon više nije vrhovna norma nego vjera. Ne ona šutljiva, nutarnja i nesavladiva, nego vjera kao naredba, kao politički dekret s crkvenim pečatom, piše Dalibor Milas u kolumni za Express.
Taj projekt, koji njegovi pokrovitelji nazivaju “novim integralizmom”, više ne dolazi s križem i mačem. Dolazi s diplomom u džepu. Sa strategijom u PDF-u. I s osmijehom koji na prvu ulijeva povjerenje. A na naslovnici tog projekta u Hrvatskoj, gotovo slučajno, a opet nipošto bez razloga, nalazi se Marko Perković, poznat i kao Thompson, čovjek s ratnim nadimkom i gitarom. No Thompson je ovdje nebitan. Da njega nije bilo, pojavio bi se netko drugi, jer nije osoba ta koja određuje tijek ideja, nego ideja traži prikladno lice. On je simbol, ne uzrok. Povijest ideja uvijek pronađe novo lice, ako je ideja dovoljno gladna utjelovljenja. Crkva, u svojoj povijesnoj nespretnosti da razluči sakralno od profanog, zamaglila je granice između oltara i govornice, Isusa i Darija Kordića, Gospe i Tuđmana te mise i političkih skupova. Thompson se samo savršeno uklopio u taj amalgam svetoga i svjetovnoga, kao vizualni manifest jedne opasne simbioze. A kad je osjetio da bi ta simbioza mogla prerasti u nešto politički nepredvidivo, iznenada se pojavio i oportuni Plenković, spreman uskočiti u isti vlak i iskontrolirati situaciju u svoju korist. Nije ovo prvi put da se politika i oltar grle u vječnom valceru interesa.
Iznova se susrećemo s pokretima koji ne žele popravljati društvo, već ga nanovo iscrtati, i to prema vlastitom nacrtu svetog poretka. Taj nacrt nije povijesno srednjovjekovlje, nego njegova sterilna, mitologizirana verzija: bez slojevitosti, bez tamnih mrlja, ali s obiljem romantičnih slika jedinstva, hijerarhije i poslušnosti. San o katoličkoj državi u kojoj su krsni list i odanost Crkvi ulaznice za političku ložu, dok svi ostali ostaju bez glasa, bez prava, bez savjesti.
Hrvatsko društvo je idealna podloga za ovakve projekte: iscrpljeno, polarizirano, bez jasne vizije zajedničkog dobra. U takvom kontekstu, nova integralistička ekipa ne mora biti brojna. Dovoljno je da bude usklađena, umrežena i strateški raspoređena. Neovisno sad o Thompsonu koji je pak samo posljedica, upravo se posljednjih godina razvija ova nova kvazikatolička desnica, s ambicijom tzv. kulturološke revolucije. Iza retorike o obrani vjere i tradicije stoji mreža aktivista s vrlo preciznim političkim ambicijama, povezanim s europskim i američkim konzervativnim centrima moći. Njihova priča o “ugroženosti” samo je retoričko vozilo za lov na mandate, pozicije, donacije…
A gdje je u svemu ovome Katolička crkva? Papa Franjo je još 2019. integralizam nazvao “kugom”. No hrvatski biskupi uglavnom biraju šutnju. Ili, još gore, prilagodbu. Tamo gdje bi trebala stajati jasna evanđeoska riječ stoji politička kalkulacija.
(TBT)
