ANALITIKA
Ovo poglavlje u povijesti Balkana primiče se svome kraju.
Evropljani su izgubljeni zbog političke krize u Evropskoj uniji, Amerikanci
imaju prečih briga od Balkana. Rusija i Turska na tom prostoru pokušavaju
progurati svoje planove
Piše: Timothy Less, thebosniatimes.ba
Početna točka kod formuliranja politike je da se svijet
promatra onakvim kakav on jest, a ne onakvim kakvim bismo ga mi htjeli.
Politička je realnost na Balkanu daleko od blistavog i organskog
multikulturalizma. Ta je regija jedna od najnestabilnijih u Europi – tamo
podijeljene multietničke države postoje u stanju stalnog sukoba te su potrebne
tisuće pripadnika mirovnih snaga kako bi spriječile povratak nasilja.
Ovaj problem ima dva uzroka. Prvi je da manjinsko
stanovništvo ne želi živjeti u tuđoj državi ako to znači da će biti građani
drugog reda. Drugi je da većinske populacije ne žele da manjine dobiju zemlju
na kojoj žive, jer pripada njima”.
Nova era na Balkanu
“Tokom posljednja dva desetljeća manjine nisu imale
izbora nego prihvatiti takvo stanje, na inzistiranje Zapada, koji je stavio
veto na bilo kakve planove političkih promjena.
Ovo poglavlje u povijesti Balkana primiče se svome kraju.
Evropljani su izgubljeni zbog političke krize u Evropskoj uniji, Amerikanci
imaju prečih briga od Balkana. Rusija i Turska na tom prostoru pokušavaju
progurati svoje planove.
Nezadovoljne su manjine počele iskorištavati promjene u
geopolitici kako bi progurale odvajanja koja su oduvijek smatrali jamstvima
svoje sigurnosti i prava.
Prošlog su rujna bosanski Srbi referendumom direktno
izazvali Daytonski sporazum, a njihov vođa Milorad Dodik prijeti novim
referendumom ove godine. Ako se stvari nastave ovako, sljedeće bi desetljeće
Republika Srpska mogla prekinuti veze s ostatkom Bosne.
Ostale manjine sad vuku slične poteze kako bi se odvojile od
političkih središta. Kosovski Srbi prijete osnivanjem Saveza srpskih općina,
bosanski Hrvati pooštravaju zahtjeve za trećim entitetom. Albanci u Makedoniji
odbijaju sudjelovanje u vladi ako im se ne popusti. Postoji rizik od sloma političkih
dogovora koji su dosad te zemlje držali na okupu”.
Što poduzeti?
“To nije samo radikalna politika, već retorika većine
političara čije izborno tijelo želi živjeti u dostojanstvu i sigurnosti.
Što treba poduzeti?
Prvi je korak taj da ljude treba osvijestiti o tome što se
događa, osobito one koji su posvećeni miru u regiji. Nakon toga potrebno je
razmotriti opcije, a na raspolaganju su četiri.
Prva je nastaviti s generacijskom reformom i
demokratizacijom. Na prvi je pogled to hvalevrijedan pristup, ali ima svojih
problema. Nakon 20 godina pokušavanja nema rezultata, a politička je atmosfera
u regiji i dalje otrovna, a nacionalne su grupe sve više podijeljene. Također,
vrijeme ističe.
Druga je opcija da Zapad ponudi manjinama neke nove poticaje
da zadrže politički status quo. Ovo bi bio idealni ishod jer bi na miran način
neutralizirao prijetnju separatizma.
Treća je opcija da se manjine prisili na ostanak, bilo
prijetnjama sankcijama ili nekom drugom vrstom kazne. Naravno, većinskim
grupama ne bi se smjelo dozvoliti da nasilno pritisnu neposlušne manjine.
To nas dovodi do četvrte opcije. Ako se dogovor ne može
postići, onda bi u interesu mira većinske skupine morale prihvatiti neku novu
teritorijalnu podjelu za svoje manjine. Glavno je pitanje koliko daleko bi ovo
moralo ići. Ideal je da se manjina i većina dogovore na način koji bi očuvao
državu i zadovoljio primarne zahtjeve manjinske skupine”.
Korupcija, nasilje i uništeno povjerenje
“Presedan iz regije govori nam da bi djelovala samo
čvrsta međunarodna granica.
Balkanu nedostaju najosnovniji elementi funkcioniranja
multietniciteta. Slaba tradicija ustavnog liberalizma znači da manjine nemaju
povjerenja u institucije. Povijest nasilja i zvjerstava među nacionalnim
skupinama uništila je povjerenje među njima. Endemska korupcija i rašireno
siromaštvo ljude drže na rubu.
Zaključak je da bi optimalno rješenje bio prelazak na
nacionalne države temeljene na principu da bi političke granice što više
trebale odgovarati demografskoj stvarnosti. Većina stanovnika u nacionalnoj
državi pripada jedinstvenoj političkoj zajednici, a ranjive skupine žive u
relativnoj sigurnosti unutar međunarodno priznatih granica.
To nije nemoguć cilj. Mnoge su regionalne države uspješno dokazale
da u njima mogu živjeti manje skupine, iz jednostavnog razloga što ne
predstavljaju prijetnju teritorijalnom integritetu ili državnom identitetu.
Najbolja bi varijanta bila postepen pristup, koji bi
predvodila velika međunarodna koalicija, koja bi regiju usmjerila prema
željenom ishodu. Treba imati na umu da su se nezadovoljne manjine već počele
udaljavati od država koje smatraju nelegitimnima, tako da pitanje nije kako te
multi-etničke natjerati da profunkcioniraju. Pitanje je treba li se dopustiti
da se regija raspadne bez kontrole, po volji lokalnih separatista, ili preuzeti
kontrolu nad tim procesom i umanjiti rizik nasilne odmazde od strane većinske
populacije”.
Povratak separatizma
“Također, trebalo bi otvoreno reći da strah manjina ne
proizlazi iz toga što su im mozak isprali nacionalistički vođe. To je
podcjenjivanje njihove inteligencije. Drugo, pogrešno je reći da manjine
uživaju puna prava: samo manjine to mogu procijeniti te nije dopustivo
uskraćivati im prava zbog zločina počinjenih 1990-ih.
Balkan zasad možda jest miran, ali putanja nije dobra.
Problem separatizma se vraća u regiju te je moć trenutno na strani
revizionista.
Stabilnost se ne postiže tako da se pretvaramo da je sve u
redu na površini, dok se ispod nas događaju tektonske promjene. Ne postiže se
niti univerzalnim rješenjima, koja veoma očito služe interesima samo jedne
nacionalne skupine.
To je politička realnost, i što prije ju ljudi prepoznaju,
to će prije započeti proces rješavanja tog problema”
(TBT, FA)