Izrael je u ranim jutarnjim satima izveo zračne napade na nekoliko lokacija u Iranu, uključujući vojne baze u blizini Teherana. Iranska državna televizija potvrdila je napade, navodeći da su aktivirani sustavi protuzračne obrane. Izraelske obrambene snage (IDF) zasad govore o iranskim gubicima, dok američki dužnosnici tvrde da su “bili obaviješteni o napadu, ali nisu sudjelovali u planiranju ni provedbi”.
Prema izvorima IDF, ubijeni su mnogi iranski časnici, neki spominju cijelo vojno rukovodstvo. Ubijeni su znanstvenici zajeno s njihovim obiteljima. Uništena je
Ono što se trenutno odvija između Izraela i Irana nije iznenadni razvoj događaja, već kulminacija dugo planiranog scenarija koji je Izrael metodično pripremao godinama. Nije potrebno biti vojno-politički analitičar da bi se prepoznao obrazac koji je vodio do ovog trenutka. Izraelske namjere prema Iranu nikada nisu bile tajna – sustavno su uklanjali sve potencijalne iranske saveznike i proxy snage u regiji, stvarajući preduvjete za ovaj napad.
Američka “neupućenost” – prozirna diplomatska igra
Tvrdnje američkih dužnosnika da “nisu sudjelovali u planiranju” predstavljaju vrhunac diplomatskog licemjerja. Izrael, kao najveći primatelj američke vojne pomoći, operira oružanim sustavima koji su gotovo u potpunosti američke proizvodnje. Većina sofisticirane vojne opreme kojom Izrael raspolaže sadrži američke kontrolne sustave i zahtijeva američko odobrenje za korištenje u ofenzivnim operacijama ovog opsega.
Washington može formalno negirati znanje o detaljima operacije, ali realnost je da bez američkog zelenog svjetla – bilo implicitnog ili eksplicitnog – Izrael ne bi mogao pokrenuti ovakav napad. Ovakav pristup omogućuje Amerikancima javno distanciranje dok istovremeno podupiru izraelske ciljeve.
Iranska naivnost i strateška kratkovidnost
Iran se našao u poziciji slona koji nije prepoznao da ga komad po komad režu. Teheran je prvo pasivno promatrao kako Izrael sustavno uništava Siriju, dugogodišnjeg iranskog saveznika. Zatim je uslijedilo brutalno razaranje Gaze, a potom i metodično slabljenje Hezbollaha u Libanonu – ključne iranske proxy snage i jedine stvarne prijetnje Izraelu na njegovim sjevernim granicama.
Umjesto da razvije koordiniranu strategiju s preostalim saveznicima, Iran je dozvolio da ih Izrael eliminira jednog po jednog, ostavljajući Teheran izoliranim i ranjivim. Ispucavanje stotina projektila prema Izraelu prošlog mjeseca bilo je očajnički potez koji je samo ubrzao izraelsku odluku o direktnom udaru na iranski teritorij.
Rusko dvostruko igranje
Možda najzanimljiviji aspekt ovog sukoba je pozicija Rusije. Moskva je godinama obećavala Iranu napredne protuzračne sustave S-300 i S-400, ali isporuke su ili kasnile ili bile nepotpune. Da je Rusija zaista htjela osnažiti iransku obranu od potencijalnih zračnih napada, davno bi isporučila obećane sustave u punom kapacitetu.
Razlozi ruskog oklijevanja su višeslojni. U Izraelu živi gotovo milion rusofonih stanovnika, stvarajući kulturnu i političku poveznicu koju Kremlj ne može ignorirati. Istovremeno, Rusija ima značajnu židovsku manjinu i brojne poslovne veze s Izraelom.
Ova kalkulantska politika mogla bi Rusiju dugoročno skupo koštati. Kada zapadne sile instaliraju novu, poslušniju vlast u potencijalno destabiliziranom Iranu, Rusija će se suočiti s novim proxy-ratom na svom južnom obodu. Moskva će tek tada u potpunosti shvatiti cijenu svog oportunističkog pristupa.
Što slijedi dalje?
Ovo nije kraj, već samo nova faza dugo zacrtanog plana. Izraelski napadi na Iran dio su veće geopolitičke strategije preoblikovanja Bliskog istoka. Nakon što je neutralizirao Hamas u Gazi i Hezbollah u Libanonu, Izrael se sad izravno suočava s Iranom, pokušavajući preventivno potkopati iransku nuklearnu i vojnu infrastrukturu.
Krajnji cilj nije samo nanošenje vojnog poraza Iranu, već promjena vlasti i instaliranje vlade koja bi bila otvorenija prema zapadnim interesima. To bi omogućilo potpunu geopolitičku rekonfiguraciju regije pod izraelsko-američkom dominacijom.
Dok svijet promatra najnoviji razvoj događaja, vrijedi zapamtiti da se ovdje ne radi o spontanoj eskalaciji, već o metodičnom provođenju dugoročne strategije čiji završni čin još nismo vidjeli.
(TBT, Logicno)
