Članak u američkom časopisu Foreign Policy istražuje oštar kontrast u načinu na koji se Zapad, posebno Sjedinjene Američke Države – odnose prema Siriji i Afganistanu 2025. godine. Iako su obje zemlje bile pogođene sukobima, a prethodno su se dovodile u vezu s islamskim militantima, Sirija uživa diplomatsku podršku, dok Afganistan pod vlašću talibana ostaje izoliran.
Autor članka Adam Weinstein pokušava objasniti razloge ovog odstupanja u zapadnim pristupima novoj sirijskoj Vladi i talibanima u Afganistanu.
Ovaj politički analitičar i zamjenik direktora Programa za Bliski istok u Institutu Quincy izdvaja pet ključnih tačaka koje pojašnjavaju oblike, uzroke i pouke koje se mogu izvući iz ovog odstupanja:
Prvo: Iznenadna rehabilitacija Sirije
Zapadni čelnici pozdravili su novog sirijskog predsjednika Ahmada al-Sharau, bivšeg džihadističkog vođu poznatog kao Abu Mohammed al-Julani dok je vodio Hayat Tahrir al-Sham (ogranak Al-Kaide) u Siriji.
Al-Sharaa se sastajao sa svjetskim čelnicima, među kojima se izdvajaju francuski predsjednik Emmanuel Macron i američki predsjednik Donald Trump, te je dobio pohvale u diplomatskim krugovima. Također, Sirija je ponovno zauzela mjesto na međunarodnoj sceni.
Trump je obećao ukinuti sankcije Siriji i normalizirati odnose s tom državom, bez obzira na Al-Sharaainu prošlosti, jer je on, kako se čini, uspješno izgradio novu sliku o sebi – od džihadiste u uniformi do intelektualca i državnika u odijelu.
Drugo: Izolacija Afganistana se pogoršava
Afganistan, koji je ranije bio izuzet iz zabrane putovanja koju je Trump uveo 2017. godine, sada je uvršten u najnoviju verziju te zabrane, dok je Sirija uklonjena s liste zemalja čijim je građanima zabranjen ulazak u Sjedinjene Američke Države.
I pored iskazane otvorenosti prema uspostavljanju diplomatskih odnosa, pokret taliban je i dalje izopćen od zapadnih zemalja, posebno nakon što je 2021. godine ponovno preuzeo vlast.
Ovakav razvoj događaja ugrožava bivše afganistanske partnere i dodatno podstiče humanitarnu zabrinutost u toj zemlji.
Treće: Koji su uzroci ovog različitog odnosa?
Grupa Ahmada al-Sharae (Hayat Tahrir al-Sham) nije direktno povezana s dubokom psihološkom traumom koju u izazvali napadi 11. septembra, za razliku od pokreta taliban.
Također, za razliku od Kabula, Damask ne nosi emocionalni teret gubitaka koje su američke snage pretrpjele u Afganistanu, gdje je ubijeno više od 2.000 američkih vojnika.
Imidž i opća percepcija
Pažljivo osmišljena promjena imidža Al-Sharaa u suprotnosti je s tajnovitom i strogo konzervativnom slikom talibanskog rukovodstva.
U Siriji žene i dalje otvoreno učestvuju u javnom životu, dok su u Afganistanu talibani zabranili obrazovanje djevojčica i ograničili učestvovanje žena u javnom životu.
Politike dijaspore
Afganistanska dijaspora na Zapadu uglavnom se protivi talibanima i zalaže se za njihovu daljnju izolaciju. S druge strane, sirijska dijaspora, uprkos svom oprezu, zagovara veću otvorenost u saradnji s vladom Al-Sharae.
Geostrateški značaj
Sirija zauzima centralnu geopolitičku poziciju, graniči s Izraelom, Turskom i Sredozemnim morem, pa samim tim ima poseban značaj za Zapad. Nalazi se na raskršću na Bliskom istoku i dugo se smatrala posrednikom Irana te izvorom izbjeglica prema Evropi. Pored toga, u toj zemlji su prisutne ruske vojne baze. Što se tiče Afganistana, bez obzira na njegovu poetsku i historijsku važnost, Zapad ga je tretirao kao sporednu stvar i na kraju ostavio po strani.
Važnost Sirije za Rusiju, Iran i Izrael drži tu zemlju na radaru Zapada. Uprkos svojoj nekadašnjoj centralnoj ulozi tokom rata protiv terorizma, Afganistan se sada smatra marginalnom državom.
Četvrto: SAD i globalne diplomatske promjene
Francuska, Njemačka i Rusija već su započele saradnju sa Sirijom, a Sjedinjene Američke Države ih polako sustižu, izražavajući spremnost za normalizaciju odnosa kroz:
Imenovanje Thomasa Barracka za ambasadora u Turskoj i specijalnog izaslanika za Siriju.
Ublažavanje sankcija i pohvale na račun napora koje Al-Sharaa ulaže na putu postizanja stabilnosti.
Saradnja s Al-Sharaom tretira se kao potencijalni test za provjeru efikasnosti rane diplomatije u smirivanju režima, u odnosu na politike sankcija i izolacije.
Peto: Lekcije
Sirijski predsjednik Al-Sharaa i afganistanski talibani došli su na vlast popunjavajući vakuum propalih vlada, a ne zahvaljujući međunarodnoj podršci. Međutim, razlikuju se po priznanju i legitimitetu: Al-Sharaa je uspio pridobiti Zapad, dok pokret taliban nije.
Autor navodi da bi talibani mogli naučiti nešto iz Al-Sharainog pragmatizma te preporučuje Washingtonu da primijeni dosljedan pristup prema talibanima ako se pokaže da saradnja sa Sirijom donosi rezultate.
Na kraju, autor ističe da različit odnos prema Siriji i Afganistanu otkriva kako podrška naroda, strateški značaj i povijesne veze imaju veću težinu u zapadnom pristupu, u odnosu na ideologiju ili modele upravljanja. Zbog toga Zapad polaže nade u ranu saradnju sa Sirijom kao sredstvu za ostvarivanje stabilnosti. Ostaje da se vidi hoće li taj pristup dati rezultate i hoće li Afganistan i dalje biti izopćenik.
(TBT)
