ANALITIKA
Dio krivice za
kolaps svjetskog poretka može se svaliti na slučajnost. Ipak, sami liberalizam
najviše je odgovoran za vlastitu propast… Evo i zašto
FOTO: Lenjin (
Profimedia )
Ovo je period
strašnih stogodišnjica. Prvo je 2014. obilježeno 100 godina od izbijanja Prvog
svjetskog rata, koji je uništio stari evropski poredak. Od tada do danas,
obilježeni su jubileji i najkrvavijih bitaka rata, ali ipak, ova godina donosi
još jednu posebnu stogodišnjicu, a to je obilježavanje vijeka od kada je Lenjin
preuzeo vlast i uspješno izveo Oktobarsku revoluciju.
Lenjinov puč
izazvao je lanac tragedija: Staljinov uspon; smrt više od 20 miliona ljudi
tokom kolektivizacije imovine i zakasnjele industrijalizacije Rusije.
Od kraja Drugog
svjetskog rata do danas, Zapadna politika posvećena je rješavanju problema koji
dovode do uspona autoritarizma – desničarskog i ljevičarskog. Svjetska banka,
Međunarodni monetarni fond (MMF) i Ujedinjene nacije trebalo je da stabilizuju
globalnu ekonomiju i spriječe konflikte. Većine zemalja izgradile su socijalne
sisteme tako da pruže sigurnost i prilike svojim građanima, a američka politika
“obuzdavanja” dovela je do konačnog pada Sovjetskog Saveza.
Ipak, ovo zlatno
doba Zapada je izgleda pri kraju. Ovog puta, prvi pucanj ispalili su desničari,
ohrabreni Brexitom i popularnošću, a kasnije i pobjedom Donalda Trumpa.
Sličnosti između
kolapsa liberalnog poretka 1917. godine i danas su zastrašujuće, a prolazak
pozitivne “fin de siècle” atmosfere, koja je po pravilu uvod u haos,
veoma je osjetan.
U SAD, Trump je
obećao da će “zabiti kolac” u čitav liberalni poredak: ne samo u
liberalne vrijednosti i sistem slobodne trgovine, već i u dosadašnju politiku
prema autoritarnim režimima. Trumpova pobjeda i Brexit samo će dalje pospješiti
uspon opcija kao što je “Nacionalni front” u Francuskoj i druge
slične partije koje širom otvorenih očiju gledaju u Vladimira Putina, kao
jednog od lidera novog talasa.
Vladimir Putin,
pokazalo se, daleko više predstavlja “zeitgeist”, odnosno duh
vremena, nego što se to može reći za odlazećeg predsjednika Baracka Obamu.
Ko je kriv i šta
se može učiniti?
Dio krivice može
se svaliti na slučajnost. Možda Demokrate u SAD ne bi izgubile da nisu
nominovale Hillary Clinton koje predstavlja otjelotvorenje posrnulog establišmenta.
Britanije možda ne bi napustila EU da David Cameron nije bio politički slab i
neodlučan u pregovorima s Briselom.
Ipak, sam
liberalni poredak najviše je odgovoran za svoju propast.
Globalna
ekonomija donijela je previše pogodnosti najbogatijima, a nejednakost je veća
nego ikad. U mnogim pogledima, budućnost izgleda još gore. Rast svjetske
privrede je usporio i ukoliko se nešto ne promjeni, geopolitičke tenzije će
samo rasti, s obzirom da će sve više država željeti da se uključi u borbu za
preostali dio kolača.
Istovremeno,
multimilijarderske korporacije su postale toliko jake da premašuju ekonomsku
moć mnogih država.
Kako liberali
mogu spasiti ono što je preostalo?
FOTO: Lenjin (
Profimedia)
Prije svega,
moraju biti mnogo jasniji i žustriji u odbrani svoje pozicije. Treba istaći da
je globalizacija izvukla milione iz siromaštva. Osim toga, razotkrivanjem
slabosti autokrata – odnosno otkrivanjem da njihova vladavina počiva na propagandi
i strahu – ljudi će se ponovo okrenuti ideji ekonomskog napretka i društvene
stabilnosti.
Također,
liberalizmu su potrebni novi lideri, a ne stare istrošene mantre od kojih je
većini muka.
Novi talas
liberala trebalo bi ozbiljnije da se posveti problemima naroda i gorećim
pitanjima kao što su migracije. Sve dok se to ne dogodi i dok se ne stane na
put nejednakost, još uvijek koliko toliko aktuelan svjetski poredak, tonuće sve
dublje i dublje.
(TBT, Economist Magazine)
