GEOPOLITIKA
Zapadni analitičari više ne dovode u pitanje stav da je
ovakva rastuća tenzija između svjetskih sila povratak na politiku iz vremena
Hladnog rata. Ipak, Putinova Rusija skoro da nema nikakvih sličnosti sa
sovjetskom epohom
FOTO: Šojgu, Putin (AP)
Na vrhuncu rata u kome su milioni ljudi izgubili živote,
koji je promijenio granice mnogih država, i koji je izazvao revoluciju u
savremenom načinu vojevanja, Winston Churchill je izrekao sljedeću opasku o
Rusiji: “To je jedna zagonetka zavijena u misteriju unutar enigme. Za nju
postoji samo jedan ključ. Taj ključ je ruski nacionalni interes.”
Decenijama je Rusija fascinirala historičare, političare i
svjetsku javnost. Stamena i neprobojna, sa svojih 17 miliona kvadratnih
kilometara, njena teritorija bi mogla da obuhvati Kinu, Ujedinjeno Kraljevstvo
i Sjedinjene Države u isto vrijeme.
Prije samo godinu dana, brojni svjetski lideri su se sastali
u turskom ljetovalištu Alanji. Obama, Erdogan i Kamerun su apelovali na Putina
da razmotri svoju odanost Asadu kao i napade na snage umjerene opozicije u
Siriji. Rascjep između trojice pomenutih lidera i Putina u tom času nije mogao
da bude veći.
Zapadni analitičari više ne dovode u pitanje stav da je
ovakva rastuća tenzija između svjetskih sila povratak na politiku iz vremena
Hladnog rata. Ipak, Putinova Rusija skoro da nema sličnosti sa svojom
sovjetskom epohom. Na domaćem terenu suočena je s teškim izazovima: populacijom
koja stari, prosječnim životnim vijekom muškaraca koji iznosi svega 65 godina,
kao i opadajućom ekonomijom. Istovremeno i režeći i veličanstven, ruski medvjed
nastupa agresivno na spoljašnjem planu, ne bi li poslao jasan signal svojim
suparnicima i prikrio vlastitu slabost.
TURSKA
Antalija, poznato ljetovalište na turskoj rivijeri, bila je
mesto samita lidera država grupe G20 u novembru protekle godine. Istovremeno,
rat u Siriji i izbjeglička kriza bjesnili su od Istoka prema Zapadu. Budući da
su njihove države podržavale sukobljene strane u sirijskom konfliktu, odnosi
Erdoana i Putina srozali su se na do tada najniži nivo. Svega dvije nedjelje
nakon ovog važnog samita, turski mlažnjaci su oborili ruski jurišni avion tipa
Su-24 u blizini sirijske granice, navodno zbog narušavanja turskog vazdušnog
prostora. Moskva je tvrdila da njen avion nije prešao liniju turske
granice.
Rusija i Turska do danas ostaju podijljenih stavova po
pitanju sukoba u Siriji. Moskva podržava Asadov režim, dok Ankara ostaje uporna
u želji da ga svrgne. Međutim, budući da su dvije države nedavno potpisale
ugovor o gasovodu Turski tok, kojim je predviđen transport 31,5 milijardi
kubnih metara ruskog gasa ka Evropi, njihove političke i ekonomske veze su
ojačale. Pomenuti gasovod će omogućiti Rusiji da u potpunosti zaobiđe transport
gasa preko Ukrajine. Čak i u slučaju daljih sukoba između te dvije države,
Rusiji će preostati alternativni put ka velikim tržištima Zapadne Evrope.
Sinan Ulgen, gostujući istraživač pri evropskom odsjeku
Karnegi fondacije, izjavio je za magazine Tajm da otopljavanje odnosa između
Rusije i Turske “ne bi trebalo da se tumači kao strateška promjena strane
turske države.”
“U mnogo se većoj mjeri radi o naporu da se popravi užasno
stanje odnosa dvaju država nakon incidenta s obaranjem aviona”, rekao je Ulgen.
“Sada ti odnosi stoje na znatno boljim osnovama, ali i historija i trenutna
politička stvarnost u dovoljnoj mjeri svjedoče u prilog činjenici da ne može
doći do dubljeg strateškog pozicioniranja Ankare uz Moskvu.”
Dok će projekat gasovoda Moskvi donijeti ogromne ekonomske
koristi, Ankari će donijeti veliki trošak. Nakon propalog pokušaja državnog
udara u Turskoj, njen mekši stav prema Rusiji donosi mogućnost da Moskva kao
snažan saveznik osigura nacionalnu sigurnost Turske uprkos različitim
vanjskopolitičkim interesima dvaju država.
SIRIJA
Jačanje Islamske Države i njenih saveznika postao je glavni
vanjskopolitički izazov za Putina. Na G20 samitu od prijtrae dvije godine,
Putin i Obama su se složili oko potrebe za samostalnom političkom tranzicijom u
Siriji, mjesec dana nakon obaranja ruskog putničkog aviona iznad Egipta,
terorističkog napada za koji je odgovornost preuzela Islamska država. Pojačana
uloga Rusije u sirijskom konfliktu je prerasla od potrebe da se zaštiti Ruski
interes na Bliskom istoku (uključujući očuvanje jedine ruske pomorske baze na
toplim morima) do upozorenja za sve one koji ugrožavaju sigurnost ruskih
građana.
Sada, Rusija svakodnevno pokazuje svoju vojnu snagu na
sirijskom ratištu. Oko 5000 njenih vojnika trenutno je stacionirano u Siriji.
Putin je ka sirijskim vodama poslao i jedini ruski nosač aviona, Admiral
Kuznjecov. Na njemu se nalazi 14 borbenih aviona i do 24 helikoptera. Ukoliko
ti avioni sprovedu operacije protiv kopnenih meta u Siriji, biće to prvi put u
historiji da Rusija upotrebi svoj nosač aviona u borbi.
Kada je ovaj impozantan brod prošao kroz Bosfor prošlog
mjeseca, jasna je bila njegova poruka: u ruske strateške mogućnosti ne smije se
sumnjati. Ipak, nekolicina eksperata tvrdi da se, u slučaju borbenog
isprobavanja Admirala Kuznjecova, ovaj brod neće pokazati dobro. Stalni problem
s propelerima, kao i problem s ispuštanjem dima iz motora bacaju sjenku sumnje
na planiranu demonstraciju moći.
SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE
Trka za mesto u Bijeloj kući je dominirala naslovima u
zapadnim medijima tokom protekle godine. Obama i Putin su imali hladne odnose
zahvaljujući krizi u Ukrajini, sajber-ratovima i kontroli nuklearnog oružja.
Ipak, novoizabrani predsjednik Donald Trump kao da je pridobio simpatije ruskog
naroda. Prema istraživanju marketinške kompanije Ju Gov, samo jedna od G20
zemalja je imenovala Trampa kao kandidata koga bi radije vidjela na mjestu
predsjednika SAD-a. Ta zemlja je Rusija.
Tokom svoje predizborne kampanje, Trump je hvalio Putina kao
„snažnog lidera“, provocirajući tako diplomate u Washingtonu i Evropi. Ovakva
retorika je donijela i rezultate. Tokom izbornog dana, Putin je bio jedan od
prvih svjetskih lidera koji su telegramom čestitali pobjedu Trumpu,
predviđajući predstojeće „zlatno doba“ za nategnute američko-ruske odnose.
Rusija bi zaista mogla da ima koristi od promjene u Bijeloj kući, budući da je
Trump nagovijestio da bi mogao da prizna rusku aneksiju Krima. Administracija
novog američkog predsjednika će biti u dobroj poziciji da ukine sankcije
Rusiji, time doprinoseći popuštanju ekonomskih poteškoća s kojima se Moskva
trenutno suočava.
„Putin ima mogućnosti da ostvari svoje interese na brojne
načine. Ponekad taktično vođenje diplomatije može da pomogne“, kaže Fiona Hil,
viši naučni saradnik na Brukings institutu, u svom intervjuu za Al Arabiju. „Mi
se nalazimo u fazi privremenog primirja“.
A šta ako se primirje ne održi? Oba lidera imaju čeličnu
volju, ali i suštinski različite vidove uticaja na svoje pristalice. Trump je
autsajder, anti-establišmentski nastrojen i nepredvidiv. Putin je predsjednik
elite oligarha. Iako su ruski državni mediji slavili Trumpovu pobjedu, ostaje
da se vidi hoće li doći do stvarnog popravljanja odnosa dvaju država. Oba
predsjednika se oslanjaju na javnost koja je uvjerena u njihovu snagu i moć.
Hoće li se bilo koji od ta dva ega saviti pod pritiskom svog dugogodišnjem
oponenta?
Iznad svega, Putinove stalne igre moći pokazuju odsustvo
obzira prema pravilima, i spremnost da se ona pogaze. Od ekonomskih sporazuma s
Turskom, preko grandioznog pokazivanja vojne moći u Siriji do revolucionarnog
pristupa cyber ratu s SAD-om, Putin preduzima rizike koji ga suočavaju s vrlo
malo posljedica. Radikalno djelovanje u inostranstvu se koristi u cilju
očuvanja ruskih nacionalnih interesa.
U ovom post-hladnoratovskom kontekstu, ulog kojim Moskva
igra mnogo je veći nego ranije. Ruska javnost suočena je s mnogim poteškoćama.
Mladi oficir KGB-a koji je gledao raspad Sovjetskog Saveza u Istočnoj Nemačkoj,
postao je lider Rusije koji ne dozvoljava da njegova država bude ponižena u
novoj promeni svjetskog poretka. Njegova vanjska politika se zasniva na
napadanju protivnika, uzimanju stvari u svoje ruke i odbijanju saradnje kada
ona ne odgovara. Zapadne države se u svjetlu promjena koje se dešavaju sve više
okreću same sebi. Da li u takvim uvjetima one mogu da dopuste sebi da prešute
agresiju medvjeda?
(TBT, International
Policy Digest)