Dok Vijeće ministara Bosne i Hercegovine užurbano pokušava pronaći način za isplatu 110 miliona KM slovenskoj firmi Viaduct, temeljem arbitražne presude protiv BiH, jedno ključno pitanje ostaje u pozadini – gotovo neizgovoreno:
Što ako je to potraživanje nastalo koruptivnim putem?
Gdje počinje ovaj dug?
U središtu slučaja je ugovor između Viaducta i Vlade Republike Srpske. Taj je ugovor, kako se navodi, prekršen, a posljedica je arbitražna odluka prema kojoj BiH – kao država – mora platiti sporni iznos.
No, ako je sam ugovor sklopljen nezakonito – primjerice kroz pogodovanje, mito, sukob interesa ili politički pritisak – može li iz takvog temelja uopće nastati pravno valjana tražbina?
Jednostavnije rečeno: može li država biti dužna platiti nešto što možda nikada nije ni smjelo nastati?
Što kaže pravo – domaće i međunarodno?
Ovdje stvari postaju vrlo jasne. I domaće i međunarodno pravo poznaju načelo:
„Ex turpi causa non oritur actio“ – iz nečasnog čina ne može proizaći pravno valjana tražbina.
Ako je potraživanje proizašlo iz mita, korupcije, sukoba interesa ili druge nezakonite radnje:
ugovor može biti proglašen ništavnim
potraživanje se može odbaciti pred sudovima i arbitražama
osobe koje takva potraživanja traže mogu biti kazneno gonjene
Ovo nije samo teorija. Postoje presedani u međunarodnoj praksi.
U slučaju World Duty Free protiv Kenije (ICSID), arbitražni sud odbio je zahtjev investitora jer je utvrđeno da je investicija pribavljena korupcijom – unatoč tome što je ugovor formalno postojao i bio ranije prihvaćen.
Još snažniji temelj leži u UN-ovoj Konvenciji protiv korupcije, čije su potpisnice i BiH i Slovenija. Članak 34. jasno kaže:
„Ako je neki ugovor ili drugi pravni instrument povezan s koruptivnim djelom, države članice trebaju razmotriti mogućnost da ga proglase ništavnim, poništivim ili bez pravnog učinka.“
Zašto se onda ide prema isplati?
Umjesto da se temeljito preispita kako je dug nastao, cijeli sustav ponaša se kao da je arbitražna odluka konačna i neporeciva. No, arbitraže se ne bave istragom korupcije – one odlučuju na temelju formalno predstavljenih dokaza i ugovora. Ako je izvor samog ugovora upitan, to se mora istražiti prije nego što se povuče novac iz državnog proračuna.
Je li itko zatražio neovisnu reviziju ugovora? Ima li kaznenih prijava? Tko je politički ili operativno odgovoran? Gdje je transparentnost?
I, ključno pitanje: zašto se 110 miliona KM iz proračuna planira isplatiti – bez da se zna istina o pozadini tog potraživanja?
Kome ovo koristi?
Agencija za pružanje usluga u zračnoj plovidbi (BHANSA) već trpi posljedice ovog financijskog zastoja. Vijeće ministara traži načine da izvrši isplatu i istovremeno pokrene regres prema Republici Srpskoj. No, ako se pokaže da je ugovor bio nelegitiman – može li BiH uopće tražiti regres, ili samo postaje talac tuđe greške – ili nečeg goreg?
Jer ako potraživanje nije zakonito, a novac se isplati – tko će za to odgovarati? A ako se sve ovo zataška i zaboravi, što to govori o stanju pravne države?
Vrijeme je za ozbiljna pitanja:
Je li potraživanje Viaducta zakonito nastalo?
Tko je odgovoran za sklapanje i nadzor tog ugovora?
Je li otvorena istraga o mogućoj korupciji?
Zašto se ide prema isplati, bez javne revizije?
Možemo li, kao građani, vjerovati da novac iz proračuna ide u prave ruke?
Jer ako nastavimo šutke plaćati dugove bez da znamo kako su nastali – što nas uopće štiti od novih milionskih “presuda”?
(TBT)
