U subotu, 12. sprila, američki i iranski zvaničnici ponovno će započeti razgovore o obuzdavanju nuklearnog programa Teherana. Razgovori dolaze nakon što je američki predsjednik Donald Trump početkom ožujka poslao pismo iranskom vrhovnom vođi Aliju Khameneiju predlažući pregovore. “Imamo vrlo veliki sastanak”, rekla je predsjednica najavljujući razgovore. “Vidjet ćemo što se može dogoditi.”
Postoje razlozi za nadu da će Trumpova nastojanja uspjeti. Predsjednik ima gotovo instinktivnu ljubav prema sklapanju poslova i rekao je da želi ponovno učiniti Iran prosperitetnim. Ali postoje i razlozi za strepnju. Iako su prihvatili pregovore, Trumpovi zveničnici su pojačali pritisak na Teheran. Administracija je udvostručila provedbu sankcija – pristup koji je naizgled usmjeren na bankrotiranje Irana – i pokrenula je zračne napade na Hutije koje podržava Iran u Jemenu. A sam Trump čak je Iranu dao tijesan rok od dva mjeseca da postigne dogovor o svom nuklearnom programu. Ako dvije strane ne uspiju, on je izričito zaprijetio napadom na zemlju, piše Comfort Ero za Foreign Affairs.
Niko ne bi trebao željeti rat između Irana i Sjedinjenih Država. Ako Washington udari na teheranska nuklearna postrojenja, mogao bi privremeno unazaditi program. Ali Iran bi tada mogao udvostručiti svoja nastojanja da postane nuklearna. Iran bi također odmah odgovorio vlastitim regionalnim napadima, dodatno uzburkavši Bliski istok. Postoji razlog zašto je čak i Trump rekao da se “svi slažu da bi bilo bolje postići dogovor nego učiniti ono što je očito.”
Ali jedna je stvar započeti pregovore; drugo je postići dogovor. Nema sumnje da Sjedinjene Države mogu nanijeti značajnu ekonomsku bol Islamskoj Republici vitlajući oštrom sabljom: oboje je bilo vidljivo tokom Trumpova prvog mandata i s ekonomskim sankcijama “maksimalnog pritiska” koje je ponovno oživio. Ipak, da bi urodio diplomatskim plodom, Trump mora težiti dostižnim ciljevima, a ne očekivati izravnu kapitulaciju od Teherana. Iranski zvaničnici smatraju da je jedino što je opasnije od trpljenja američkih sankcija prepuštanje maksimalističkim zahtjevima.
To ne znači da pritisku nema mjesta u diplomaciji s Iranom. Islamska Republika je spremnija razgovarati s Trumpovom administracijom nego što je bila s Bidenovom jer je akumulirani učinak sankcija doveo iransku ekonomiju u teške probleme i jer je Iran ranjiviji nego što je bio desetljećima. Osamnaest mjeseci rata s Izraelom ostavilo je iransku mrežu saveznika uvelike smanjenom, a vlastitu zračnu odbranu oslabljenom.
Ali pritisak SAD-a mora biti povezan s realnim ciljevima. Uostalom, nuklearni sporazum iz 2015. nije nastao samo zbog dodatnih sankcija, već i zato što su Sjedinjene Države bile spremne odustati od zahtjeva da Teheran u potpunosti zatvori svoj nuklearni program, sve dok su iranske zalihe urana i plutonija oštro ograničene i opsežno nadzirane. Ako Trump doista želi potpisati sporazum, on mora – poput Irana – biti spreman na popustljivost barem donekle. On bi, na primjer, trebao biti voljan dopustiti Iranu da zadrži elemente svog nuklearnog programa ili raketnog programa, a da i dalje nudi ublažavanje sankcija, uključujući iransku trgovinu naftom, i pristup zamrznutoj imovini. Inače bi pregovori mogli propasti, što bi dovelo do regionalnog rata koji niko ne želi – a to je gotovo sigurno u suprotnosti s interesima SAD-a.
KONAČNO ODBROJAVANJE
Iranski nuklearni sporazum iz 2015., iako složen, bio je relativno jednostavna pogodba. Islamska republika je prihvatila ograničenja i mjere transparentnosti za svoj nuklearni program, a u zamjenu je dobila olakšice od sankcija. Sporazum nije ograničio iranski raketni program i podršku nedržavnim akterima diljem Bliskog istoka; Teheran je odbio prihvatiti i jedno i drugo kao dio pregovora. No dogovor koji je proizašao ipak je nametnuo ozbiljna ograničenja iranskom ponašanju. Zemlja je ograničila svoje obogaćivanje i skladištenje urana te je otvorila svoje nuklearne objekte za rigorozan međunarodni nadzor.
Zatim je 2018. Trump odustao od dogovora, a nuklearni razvoj zemlje se ubrzao. Danas je Teheran u stanju proizvesti fisijski materijal potreban za nuklearnu bojevu glavu u roku od nekoliko dana, a posjeduje i zalihe koje bi mu mogle omogućiti izradu višestrukog oružja. Većina procjena sugerira da bi Iran, kad bi htio, mogao izraditi funkcionalne bombe za samo nekoliko mjeseci. Drugim riječima, Islamska Republika je na pragu da postane deseta svjetska atomska sila.
Mnoge iranske političke elite počele su zahtijevati da zemlja postane nuklearna. Iranska regionalna mreža saveznika – takozvana osovina otpora – danas je slabija nego što je bila godinama, što zemlji otežava prijetnju Izraelu i Sjedinjenim Državama. Za Iran, izraelsko slabljenje Hezbollaha u Libanu posebno je veliki udarac. Teheran je tu skupinu vidio kao svoju glavnu mjeru odvraćanja od Izraela, ali tada je Izrael uništio njihovu zalihu projektila i ubio njene glavne zapovjednike. Tvrdolinijaši u Teheranu sve više tvrde da im je potrebno nuklearno oružje kako bi Iran bio siguran. Nasuprot tome, Khamenei i dalje na nuklearni program gleda kao na pregovaračku polugu. Također se može bojati da će izraelske ili američke obavještajne agencije primijetiti juriš prema naoružavanju, što će potaknuti napad. Ali kako napetosti rastu, on će se vjerovatno suočiti sa sve većim pritiskom unutar iranskog establišmenta.
Vrijeme ističe i za druge načine. Nuklearni sporazum iz 2015. sadržavao je povratni mehanizam, osmišljen kako bi bilo kojoj od stranaka sporazuma omogućio ponovno uvođenje međunarodnih sankcija. Ta odredba, međutim, ističe u listopadu, pa vrijeme za njezino korištenje ističe. Bez mirnog rješenja za poništavanje iranskog nuklearnog napretka, Francuska, Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo će vjerovatno pokrenuti povratni udar. Kina i Rusija možda bi željele spriječiti njegovo stupanje na snagu, ali njihovo uobičajeno pravo veta u Vijeću sigurnosti UN-a ne bi se primjenjivalo u ovoj okolnosti (zahvaljujući izričitoj odredbi nuklearnog sporazuma). Zapadne bi sile ustvrdile – barem na papiru – da je Islamska Republika još jednom podložna ograničenjima prije 2015. godine.
Iran je sa svoje strane zaprijetio da će se povući iz Sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja ako se sankcije vrate, što bi otvorilo put Teheranu da smanji gotovo sve formalno praćenje svog programa. Trump će se zauzvrat suočiti s još većim pritiskom izraelskih vođa i jastrebova u Washingtonu da udari. Izrael bi čak mogao razmisliti o napadu sam – što bi gotovo sigurno privuklo Sjedinjene Države.
Ipak, čak ni masovni američki i izraelski napad vjerovatno ne bi okončao iranski nuklearni program. Islamska Republika jednostavno ima previše obogaćenog materijala i pohranila je previše naprednih centrifuga na previše mjesta da bi američka i izraelska vojska sve to uništile s apsolutnom sigurnošću. Također ima mnogo nuklearnih stručnjaka koji mogu dobiti zadatak da ožive program iz ruševina. Čak i vlastite obavještajne službe Sjedinjenih Država procjenjuju da bi zastoj u programu od vojnog napada bio kratkotrajan – možda samo nekoliko mjeseci. Da bi doista zaustavile program uporabom sile, Sjedinjene Države trebale bi ili često ponavljati vojne napade ili pokušati provesti kampanju promjene režima kako bi prekinule taj krug, s razornim i vrlo neizvjesnim rezultatima.
Napad na Iran također bi mogao izazvati veliku regionalnu eskalaciju. Iranska mreža saveznika možda je slaba, ali zemlja još uvijek ima mogućnosti – posebice kroz Hutije ili skupine koje podupire Iran u Iraku – kao i vlastite zalihe balističkih projektila. Mogla bi uzvratiti Izraelu i američkoj imovini, vojnicima i interesima. Kao što je navedeno u nedavnoj američkoj obavještajnoj procjeni, Iran, iako izmrcvaren i krvav od prošle godine, zadržava sposobnost za “nanošenje značajne štete napadaču, izvođenje regionalnih napada i ometanje plovidbe”. Iran bi čak mogao pogoditi naftnu infrastrukturu Zaljeva, podižući cijene nafte.
KAKO DOĆI DO DA
Sve ove činjenice su izrazito sumorne. Ali niko ne bi imao koristi od američko-iranskog rata, tako da svi imaju poticaj da ga izbjegnu. To daje šansu diplomatiji.
Predstojeći pregovori, koji će se održati u Omanu, mogli bi postaviti stvari na obećavajući kolosijek. Strane bi trebale pokušati postići dva cilja: razjasniti format angažmana i ocrtati široki opseg završne igre. Teheran je i dalje neodlučan oko toga hoće li izravno komunicirati s američkim zvaničnicima, što je i nezgrapno i neučinkovito. Ulozi su previsoki, a vrijeme je prekratko da bi Iranci izbjegli sukob licem u lice sa svojim američkim kolegama. Sa svoje strane, Sjedinjene Države trebale bi pristupiti pregovorima imajući na umu da “libijski model” (kao što je predložio izraelski premijer Benjamin Netanyahu) kojim se zahtijeva potpuno demontiranje iranske nuklearne infrastrukture vjerovatno neće uspjeti. Ograničenja i transparentnost, s druge strane, mogu, i oni bi uvelike doprinijeli rješavanju problema neširenja nuklearnog naoružanja, vidljivo udaljavajući program Islamske Republike od nuklearnog praga. Pronalaženje jasnoće i, u idealnom slučaju, dovoljno zajedničkog jezika o ovim pitanjima moglo bi olakšati intenzivnije, detaljnije rasprave o finijim tačkama.
Da bi razgovori uspjeli, Teheran i Washington također moraju priznati šire diplomatske zahtjeve onog drugog. Iran neće valjano pregovarati ako mu Washington drži pištolj uperen u glavu. Trump neće ozbiljno razgovarati osim ako se ne može uključiti u vrstu izravne, osobne diplomacije koju želi – naime, na sastanku s iranskim predsjednikom Masoudom Pezeshkianom – a što je uskraćeno svim njegovim prethodnicima. Drugim riječima, dvije strane moraju se pomiriti s načinom na koji druga strana pristupa pregovorima ako žele pronaći zajednički jezik.
Jedan od načina da se poveća zamah pregovora o Omanu i zaštiti ih od pokušaja sabotaže jest da se Trump, koji će vjeroVatno biti njihov glavni zagovornik, izravno uključi u diplomatski proces. Trumpov rekord u prvom mandatu jasno pokazuje da on nije mekušac kada je u pitanju Iran. Ako se nuklearni sporazum želi postići, onda bi Trump mogao biti u jedinstvenoj poziciji da pridobije američke jastrebove da ga podrže, baš kao što je bivši američki predsjednik Richard Nixon uspio posjetiti Kinu i otopiti odnose između Pekinga i Washingtona. Trump bi mogao unaprijediti proces davanjem jednostavnog, ali značajnog quid pro quo koji bi otvorio vrata izravnoj diplomaciji na visokoj razini: privremenom obustavom sankcija pod maksimalnim pritiskom u zamjenu za obustavu Irana obogaćivanja urana na isto vremensko razdoblje. To bi moglo otvoriti put susretu na predsjedničkoj razini koji je Trump dugo tražio. Ako su ozbiljni u napretku pregovora, Oman, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati ili neki drugi posrednik kojeg Trump poštuje trebali bi predložiti takav dogovor. Tada bi mogli biti domaćini sastanka na visokoj razini i naknadnih tehničkih rasprava.
Iran i Sjedinjene Države imaju gorku protivničku povijest. Između dviju zemalja postoji ponor nepovjerenja koji će diplomaTija teško premostiti. Ali dogovor ostaje moguć. Iran treba dogovor, Trump želi također. A alternativa uspješnim pregovorima bila bi katastrofalna.
Autor je predsjednik i izvršni direktor International Crisis Group.
(TBT)
