Piše: Orhan Pamuk, thebosniatimes.ba
Otkako je gradonačelnik Istanbula Ekrem Imamoglu, glavni politički rival turskog predsjednika Erdogana, uhapšen po očigledno izmišljenim optužbama za korupciju i terorizam, trg Taksim, najveća turistička destinacija u gradu i centralni prostor političkih protesta, stoji prazan, izoliran policijskim kordonima. Za svojih 50 godina života u Istanbulu, nisam vidio toliko sigurnosnih mjera na ulicama kao u posljednjih nekoliko dana.
Metro stanica na Taksimu je zatvorena, kao i mnoge druge prometnije stanice u gradu. Regionalne vlasti su ograničile pristup Istanbulu automobilima i međugradskim autobusima. Policija provjerava sva vozila, a vozače za koje posumnja da su se uputili na proteste vraća tamo odakle su došli. Širom zemlje ljudi sede ispred ekrana i prate politička dešavanja iz sata u sat. Protesti su zabranjeni u Istanbulu, iako naš ustav štiti pravo građana na demonstratije. Nižu se spontani protesti i sukobi sa policijom, uprkos pokušajima da se okupljanja spriječe ograničavanjem pristupa internetu. Policija izdašno koristi biber sprej i nemilice hapsi ljude.
Kako se ovako nečuvene stvari dešavaju u zemlji članici NATO-a, koja je kandidat za članstvo u Evropskoj uniji? Dok je svijet zaokupljen Donaldom Trumpom i ratom u Izraelu i Ukrajini, nestaju posljednji ostaci turske demokratije.
Hapšenjem glavnog rivala koji uživa masovnu podršku građana, Erdogan je svoju vladavinu podigao na novi nivo autokratije. Imamoglu je uhapšen par dana prije nego što je glavna opoziciona stranka u Turskoj trebalo da ga ozvaniči kao svog predsjedničkog kandidata. Bilo da su za ili protiv ove vlasti, svima je jasno da Erdogan Imamoglua doživljava kao prijetnju i da ga se želi otarasiti.
Na svakom od posljednja tri ciklusa izbora za gradonačelnika Istanbula, Imamoglu je osvojio više glasova od kandidata Erdoganove Stranke pravde i razvoja. U aprilu 2019. Erdogan je poništio rezultate zbog navodnih tehničkih nepravilnosti, pa su izbori ponovljeni dva mjeseca kasnije. Imamoglu je opet pobjedio, sa još većom marginom. U narednom krugu lokalnih izbora 2024, poslije pet godina na funkciji, Imamoglu je ponovo pobjedio kandidata Erdoganove stranke i po treći put je izabran za gradonačelnika Istanbula. Izborni rezultati i rastuća popularnost učinili su Imamoglua glavnim opozicionim kandidatom koji bi mogao uspješno izazovati Erdogana na predsjedničkim izborima 2028.
Paradoksalno je to što Erdogan na svog protivnika udara istim sredstvima čija je žrtva bio prije skoro 30 godina. On je 1998. izabran za gradonačelnika Istanbula, ali su tada sekularni i vojni zvaničnici zazirali od političkog islama koji je Erdogan propagirao. Bio je uhapšen i osuđen za izazivanje vjerske mržnje, jer je na mitingu izgovorio političku pjesmu. Smjenjen je sa mjesta gradonačelnika i proveo četiri mjeseca u zatvoru.
Erdoganova popularnost samo je rasla poslije hapšenje i upornog odbijanja da sarađuje sa vlastima i povinuje se represivnim zahtjevima vojske. Kako primjećuju neki komentatori, hapšenje Imamoglua, koji takođe negira optužbe i ističe da se neće pokoriti, moglo bi imati sličan ishod: da gradonačelnik Istanbula postane još popularniji.
Ipak, situacija nije sasvim ista. Imamoglu se suočava sa svjesnim i odlučnim pokušajem da bude uklonjen iz izborne trke. Dan uoči njegovog hapšenja, prorežimski mediji i rektor Univerziteta u Istanbulu kog je imenovao Erdogan, proglasili su Imamogluovu fakultetsku diplomu nevažećom, pozivajući se na navodne nepravilnosti u proceduri. Pošto je u Turskoj kandidatura za predsjednika moguća samo sa univerzitetskom diplomom, to bi diskvalificiralo Imamoglua, koji je najavio da će osporiti ovu odluku. Potom su uslijedile optužbe za korupciju i terorizam.
Etiketiranje političkih protivnika kao terorista je ustaljeni metod Erdoganove vladavine poslije neuspjelog vojnog udara 2016. u kom je frakcija turskih oružanih snaga pokušala da preuzme vlast. Kada je austrijskom piscu Peteru Handkeu, često kritiziranom zbog podrške Slobodanu Miloševiću, dodjeljena Nobelova nagrada za književnost 2019, Erdogan se oštro usprotivio. Uhvaćen nespreman i bez telepromptera, izjavio je da je istu nagradu dobio i „terorista iz Turske“, aludirajući na moju Nobelovu nagradu iz 2006. Tog dana je trebalo da se vratim iz New Yorka u Istanbul i upravo sam se spremao da otkažem let kada je Erdoganov portparol pojasnio da predsjednik nije mislio na mene.
Sud pod kontrolom Erdogana za sada Imamoglua zvanično tereti za korupciju, ali ne i za terorizam. Takva optužba bi omogućila predsjedniku da na mjesto gradonačelnika Istanbula – poziciju koju njegova stranka nije uspjela osvojiti već tri puta – postavi svog čovjeka. Građani Istanbula strahuju da bi to dovelo do preusmjeravanja prihoda ovog bogatog grada u propagandu vladajuće stranke.
Tako hapšenjem Imamoglua Erdogan ne samo da potiskuje popularnijeg rivala, već i nastoji da se dokopa resursa kojima nije imao pristup posljednjih sedam godina. Ako mu to pođe za rukom, na slijedećim predsjedničkim izborima sa gradskih zidova i bilborda smješit će nam se samo Erdoganovo lice i lica njegovih kandidata.
Ovaj potez nije iznenadio poznavaoce turskih prilika. Tokom protekle decenije Turska nije bila stvarna već samo izborna demokratija, u kojoj možete da glasate za svog kandidata, ali pritom nemate slobodu govora i mišljenja. Turska država silom nastoji da unificira svoje građane. Ovih dana je arbitrarno pohapšeno na desetine novinara i raznih službenika, u pokušaju da se doda težina optužbama za korupciju protiv Imamoglua i pod pretpostavkom da u općem haosu niko neće obratiti pažnju na to.
Sa hapšenjem najpopularnijeg političara u zemlji – i kandidata koji bi osvojio većinu glasova na narednim opštim izborima – ukinut je i taj ograničeni oblik demokratije koju smo imali. To je neprihvatljivo i uznemirujuće i zato se sve više ljudi pridružuje protestima. Zasad niko ne može predvidjeti šta će se dalje desiti.
(TBT, The Guardian)
